Dok se Francesca Albanese priprema predstaviti svoj osmi izvještaj pred Ujedinjenim narodima, mehanizam difamacije koji se pokrenuo protiv nje djeluje poput dobro podmazanog, ali duboko predvidljivog stroja. Obrazac je već viđen: neka od “fantomskih” nevladinih organizacija, koje služe isključivo kao ispostave za blaćenje kritičara, lansira lažnu optužbu. To izmišljeno zgražanje zatim preuzimaju mainstream mediji, da bi na kraju vlade Njemačke, Francuske i Češke, iste one koje godinama oružjem i diplomatskim štitom podupiru izraelsku vladu, ultimativno zatražile njezinu ostavku

Dok se Francesca Albanese priprema predstaviti svoj osmi izvještaj Ujedinjenim narodima o tretmanu Palestinaca na okupiranim teritorijama, paralelno se odvija druga, podjednako predvidiva operacija: kampanja difamacije, diskreditacije i zahtjeva za njenom ostavkom. Obrazac je već viđen. Najprije anonimna ili pseudo-nezavisna nevladina organizacija plasira optužbe, zatim se u medijskom prostoru konstruira „moralna panika“, a potom vlade pojedinih evropskih država, ovaj put Njemačke, Francuske, Češke i drugih, javno traže da se smijeni specijalna izvjestiteljica UN-a za stanje ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijama.

Pitanje je jednostavno: zašto?

Ono čemu svjedočimo nije spontana reakcija na navodne „kontroverze“, nego dobro uvježban mehanizam političkog pritiska. Kada izvještaji specijalne izvjestiteljice precizno, pravno argumentirano i dokumentirano govore o kolektivnom kažnjavanju, sistemskoj diskriminaciji, proizvoljnim pritvaranjima, mučenju palestinskih zatočenika, ekonomskim interesima multinacionalnih kompanija u održavanju okupacije, tada se fokus pomjera sa sadržaja na osobu.

Umjesto da se raspravlja o pravnim kvalifikacijama i činjenicama, napada se karakter, motive i „navodnu pristrasnost“ izvjestiteljice. Cilj je jasan: delegitimirati glas kako bi se izbjegla rasprava o onome što taj glas iznosi.

U njenim izvještajima ne govori se u metaforama, nego u terminima međunarodnog prava: okupacija, aparthejd, kolektivno kažnjavanje, potencijalni genocid. To su pravne kvalifikacije koje imaju političku težinu. A politička težina podrazumijeva i odgovornost, uključujući odgovornost država koje godinama vojno i diplomatski podržavaju izraelsku vladu.

Vlade koje danas traže njenu smjenu istovremeno su među najglasnijim saveznicima Izraela u evropskom prostoru. Njemačka, Francuska, Češka, zemlje koje su u proteklim godinama pružale vojnu opremu, političku zaštitu i diplomatski štit izraelskoj vladi, sada problem vide u jednoj pravnici koja se poziva na međunarodno humanitarno pravo.

Drugim riječima: problem nije u činjenicama, nego u tome što su one izrečene jasno i bez diplomatskih eufemizama.

Kada specijalna izvjestiteljica govori o razmjerama razaranja Gaze, o ubistvima civila, o sistemskom uništavanju infrastrukture, o ekonomskim akterima koji profitiraju od okupacije, ona zapravo otvara pitanje saučesništva. A to je politički neugodno.

Jer ako su zločini dokumentirani, ako su pravno kvalificirani, ako postoje dokazi o sistemskoj povredi međunarodnog prava tada više nije moguće ostati u zoni retoričke neutralnosti.

Difamacija ima jednu ključnu funkciju: da preusmjeri pažnju. Umjesto da javnost raspravlja o hiljadama ubijenih civila, o kolektivnom kažnjavanju stanovništva, o blokadi hrane, vode i lijekova, raspravlja se o „spornim izjavama“ jedne izvjestiteljice.

Umjesto da se govori o strukturalnoj nejednakosti i dugotrajnoj okupaciji, medijski prostor puni se optužbama o „neprimjerenom jeziku“ ili „političkoj pristrasnosti“.

To je klasična strategija: personalizirati problem kako bi se sistemski problem gurnuo u stranu.

No, činjenice ostaju. Izvještaji su javni. Dokumentacija postoji. Pravne kvalifikacije su precizne. I zato napadi postaju sve agresivniji kako se povećava jasnoća i pravna utemeljenost njenih analiza.

Posebno je ironično da se pozivi na njenu smjenu često pravdaju „odbranom kredibiliteta UN-a“. Kao da je kredibilitet narušen time što specijalna izvjestiteljica dosljedno primjenjuje međunarodno pravo a ne time što to pravo sistemski ostaje neprovedeno.

Ako je međunarodno pravo univerzalno, ono mora važiti i za Izrael. Ako su Ženevske konvencije obavezujuće, one nisu selektivne. Ako su zabrana kolektivnog kažnjavanja, zaštita civila i zabrana genocida temeljni principi, oni se ne mogu relativizirati političkim savezništvima.

Upravo ta dosljednost, primjena istih standarda na sve, ono je što mnogima smeta.

Oni koji misle da će uklanjanjem Francesce Albanese ukloniti problem, griješe u osnovnoj procjeni. Funkcija specijalnog izvjestitelja je važna, ali nije izvor činjenica. Činjenice dolaze s terena. Dolaze iz bolnica, iz izbjegličkih kampova, iz ruševina.

Čak i ako bi bila smijenjena, njena pravna analiza, njeni izvještaji i javni nastupi već su ušli u međunarodnu raspravu. Paradoksalno, pokušaj njenog uklanjanja može samo dodatno skrenuti pažnju na ono što je iznijela.

Jer svaka kampanja diskreditacije nosi implicitno priznanje da je rečeno nešto što ima težinu.

Podrška Francesci Albanese danas nije samo podrška jednoj osobi. To je podrška principu da međunarodno pravo mora biti primijenjeno bez obzira na političku cijenu. To je podrška ideji da se zločinci i zločini, ma ko ih počinio, moraju imenovati.

U vremenu kada se pojam „genocid“ relativizira, kada se civilne žrtve svode na statistiku, kada se humanitarna katastrofa pokušava prikazati kao „kolateralna šteta“, glas koji insistira na pravnoj preciznosti postaje meta.

Ali taj glas, kako pokazuje dosadašnja praksa, ne utišava se lako.

Oni koji traže njenu ostavku vjeruju da će uklanjanjem titule ukloniti i problem. No, istina o Gazi, o okupaciji i o sistemskim povredama međunarodnog prava ne zavisi od jedne funkcije.

Francesca Albanese, bila ili ne bila specijalna izvjestiteljica UN-a, nastavit će govoriti. A što su napadi žešći, to postaje jasnije koliko je ono što govori politički i moralno relevantno.

I možda je upravo u tome suština: pokušaj ušutkivanja svjedoči o snazi izgovorene istine.