Najstrašniji zločin u Keratermu dogodio se u noći između 24. i 25. jula 1992. godine, kada su pripadnici obezbjeđenja i vojske otvorili vatru na zatvorenike u tzv. Sobi broj 3, ubivši više od 150 ljudi u samo nekoliko minuta.

Na današnji dan prije 24 godine, Haški tribunal izrekao je presude trojici bosanskih Srba — Dušku Sikirici, Damiru Došenu i Draganu Kolundžiji — za zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom u logoru Keraterm, na periferiji Prijedora, tokom ljeta 1992. godine. Ovaj logor, jedan od najzloglasnijih u ratu u Bosni i Hercegovini, postao je simbol stradanja Bošnjaka i Hrvata s područja Prijedora, gdje su hiljade ljudi bile zatočene, premlaćivane i ubijane u okviru sistematske kampanje etničkog čišćenja.

Duško Sikirica, koji je u to vrijeme bio komandir obezbjeđenja logora Keraterm, osuđen je na 15 godina zatvora. On je priznao krivicu za učešće u progonu zatočenih Bošnjaka i Hrvata na političkim, rasnim i vjerskim osnovama, te je dodatno priznao da je lično ubio jednog logoraša.

Damir Došen, bivši vođa jedne od stražarskih smjena u logoru, osuđen je na pet godina zatvora. Sudsko vijeće je kao olakšavajuću okolnost uzelo njegovo iskreno kajanje i činjenicu da je, prema svjedočenjima bivših zatočenika, u više navrata pokušavao da ublaži njihovu patnju i zaštiti ih od brutalnosti drugih stražara.

Treći optuženi, Dragan Kolundžija, također vođa smjene u Keratermu, osuđen je na tri godine zatvora. On je prvi od trojice odlučio priznati krivicu i sarađivati s Tužilaštvom, a svjedoci su naveli da je „u brojnim slučajevima pokušavao ublažiti stravične uslove u logoru“. Imajući u vidu da je u pritvoru već proveo gotovo dvije i po godine, Kolundžija je ubrzo nakon presude postao slobodan čovjek.

Sva trojica su priznala krivicu po tački optužnice koja ih tereti za progon na političkim, rasnim i vjerskim osnovama, dok je Tužilaštvo, u skladu sa sporazumom o priznanju, odustalo od ostalih tačaka. Sudsko vijeće je ostalo u okviru predloženog raspona kazni, pa ni Tužilaštvo ni odbrana nisu uložili žalbe.

Logor Keraterm, smješten u bivšoj tvornici keramike kod Prijedora, bio je jedan od tri glavna zatočenička centra u kojima su srpske snage 1992. godine držale hiljade Bošnjaka i Hrvata iz regije. Uslovi u logoru bili su nehumani: zatvorenici su bili izloženi sistematskom premlaćivanju, ponižavanju, seksualnom nasilju i ubistvima. Ljudi su spavali na betonu, bez hrane, vode i ljekarske pomoći.

Najstrašniji zločin u Keratermu dogodio se u noći između 24. i 25. jula 1992. godine, kada su pripadnici obezbjeđenja i vojske otvorili vatru na zatvorenike u tzv. Sobi broj 3, ubivši više od 150 ljudi u samo nekoliko minuta. Tijela su kasnije odvezena kamionima i zakopana u masovnim grobnicama oko Prijedora. Taj pokolj postao je jedno od najmonstruoznijih svjedočanstava etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini.

Prema presudama Haškog tribunala i svjedočenjima preživjelih, u logoru je tokom ljeta 1992. ubijeno više stotina Bošnjaka i Hrvata, a hiljade su prošle kroz fizička i psihička zlostavljanja. Brojni svjedoci su opisivali kako su zatočenici svakodnevno premlaćivani kablovima, cijevima, drvenim palicama, a mnogi su nestajali bez traga.

Presuda Sikirici, Došenu i Kolundžiji, iako su kazne bile relativno blage, bila je značajna jer je doprinijela utvrđivanju istine o zločinima počinjenim u Prijedoru. Sudsko vijeće je istaklo da priznanje krivice i izraženo kajanje doprinose ostvarenju jedne od osnovnih funkcija Haškog tribunala — „utvrđivanju istine o događajima koji su se desili na prostoru bivše Jugoslavije“.