Datum napada bio je 11. juni 1992. godine, prvi dan Kurban-bajrama, uz jasne prijetnje koje su prethodno stizale mještanima da će imati “krvavi bajram”. Srpske snage su već 10. juna rasporedile teško naoružanje, uključujući i ono na teritoriji susjedne Hrvatske, odakle su dodatno vršena granatiranja. Svi pravci su bili pokriveni, a Ljutočani potpuno opkoljeni
Polaganjem cvijeća i učenjem kur’anske sure Ja-Sin na spomen-obilježju Mustafi Demiroviću, prvoj žrtvi agresije na Ljutočku dolinu, svečano je otvorena tradicionalna manifestacija “Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi”. Manifestacija koja već godinama okuplja preživjele, članove porodica žrtava, građane i predstavnike lokalne zajednice, simbolizira kolektivno sjećanje i odlučnost da se zločini iz proteklog rata ne zaborave, niti ponove.
Program je otpočeo dostojanstveno, sa snažnim porukama o čuvanju istine i prenošenju pamćenja na buduće generacije. U sklopu manifestacije održan je i historijski sat u Domu kulture u Orašcu, gdje su prisutni imali priliku slušati potresna svjedočanstva o stradanjima, otporu i progonu bošnjačkog stanovništva Ljutočke doline tokom ljeta 1992. godine.
Ljutočka dolina, smještena nadomak Bihaća, obuhvaća sela poput Kulen-Vakufa, Oštrovice, Klise, Orašca, Duljaka i Ćukova. Ovo područje, pretežno nastanjeno bošnjačkim stanovništvom, već od početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu našlo se na udaru srpskih paravojnih snaga. Zbog svog strateškog položaja van okruženja Bihaća i prisustva oko hiljadu vojno sposobnih muškaraca, Ljutočka dolina je bila jedna od prvih meta. Agresorski plan je bio da se upravo ona prva “riješi”, a potom nastavi djelovanje prema samom Bihaću.
Agresija je izvedena planski i brutalno. Paravojne snage su prethodno razoružale lokalno stanovništvo, izdavši ultimatum za predaju oružja preko prisilno angažiranog mještanina Muhameda Hodžića, kojeg su srpske snage prisilile da prenese njihove zahtjeve. Stanovništvo, u želji da izbjegne masakr, pristalo je na predaju skromnog oružja koje je posjedovalo, no ispostavilo se da je krajnja namjera agresora bila uništenje i progonom stanovništva – bez obzira na ishod predaje.
Datum napada bio je 11. juni 1992. godine, prvi dan Kurban-bajrama, uz jasne prijetnje koje su prethodno stizale mještanima da će imati “krvavi bajram”. Srpske snage su već 10. juna rasporedile teško naoružanje, uključujući i ono na teritoriji susjedne Hrvatske, odakle su dodatno vršena granatiranja. Svi pravci su bili pokriveni, a Ljutočani potpuno opkoljeni.
Granatiranje je započelo noć uoči napada, a ujutro 11. juna doseglo je punu snagu. Najteže su pogođeni civilni ciljevi – škola i džamija u centru Orašca, kao i putna komunikacija Ćukovi – Orašac. Stanovnici iz okolnih sela pokušali su pronaći utočište u školskoj zgradi u Orašcu, koja je postala sabirni centar i istovremeno stalna meta granatiranja. U dolini nije bilo organiziranih vojnih snaga koje bi pružile otpor; radilo se o civilima, ženama, djeci i starima.
Nakon što su četničke jedinice probile barikadu u Dulibi, dolazi do masovnog bijega stanovništva. U haotičnim kolonama, izmučeni glađu, iscrpljenošću i strahom, ljudi su se povlačili preko planinskih predjela prema Radolju, a zatim prema Štrbačkom buku i granici s Hrvatskom.
Na mostu kod Štrbačkog buka desio se jedan od najpotresnijih trenutaka ovog egzodusa. Paravojne jedinice su izvršile selekciju muškaraca prema unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i prema subjektivnim procjenama, odvodeći više od 200 muškaraca u nepoznato – pred očima francuskih vojnika UN-a, koji nisu reagirali. Tada su se dogodili rastanci očeva, muževa i sinova s porodicama, a viseći most postao je simbol bola i razdvajanja.
Sretnici koji su prešli most nastavili su prema improviziranom prihvatilištu u Štrpcima, gdje su prenoćili pod vedrim nebom. Sljedećeg jutra, 13. juna, UNPROFOR ih je kamionima prebacio u Donji Lapac, a potom u Bihać. No, mnogi koji su odvedeni s mosta nikada se nisu vratili. Dio njih je kasnije pronađen u masovnim grobnicama, a brojni se još vode kao nestali.
Nakon što su srpske snage okupirale Ljutočku dolinu, počelo je sistematsko etničko čišćenje – spaljivanje kuća, ubijanje preostalih civila i pljačka imovine. Napad nije imao vojnu svrhu, jer otpora gotovo da nije bilo, već je njegov cilj bio stvaranje etnički “čiste” teritorije.
Preživjeli iz Ljutočke doline, i danas, više od tri decenije kasnije, nose rane tog juna. Mnoge porodice nikada nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih, a sjećanja na krvavi Bajram i viseći most ostaju živi dio identiteta i trauma cijelog kraja.
Upravo zato manifestacija “Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi” ima duboki smisao. To nije tek komemoracija, već čin otpora zaboravu. Obilježavanjem se njeguje kolektivna memorija, pruža počast žrtvama i podsjeća na odgovornost za očuvanje istine.
U narednim danima planirane su dodatne aktivnosti: posjete jami Bezdana, šehidskom mezarju u Dulibi, kao i tradicionalni “Marš putem stradanja i spasa”, kojim se rekonstruira rutu bijega i egzodusa iz 1992. godine. Time se još jednom oda počast stradalima i podvuče poruka kako se žrtva Ljutočke doline nikada ne smije zaboraviti.
