Ni jedan baščovan nije dotakao toliku zimu, a iz nje izveo ružu. Samo Hulusija. Ali, Tajna ponad svih Tajni, jeste da je Hulusija ustvari bio svjetioničar ljubavi, s najom u prsima umjesto srca. Iz svakog daha njegova, rađali su se derviši: neki s trnjem, neki s rosom, svi sa žeđom.
U avliji privremena svijeta, u međuprostoru vremena što hrli svome nestanku, dogodi se da insan osjeti treptaj hajrullaha, ne iz nade, već iz zaboravljene nevinosti. To je dar i poziv slabima. Onima koji su iznevjerili sebe, ali ostali na Putu. Tada se svjetlo, skriveno u sjenama, pruži poput ruke i prošapće mogućnost: da se bude živ, po prvi put.
Šejh je znao za taj bljesak. Sjedio je u svojoj tekijskoj bašči, gdje su ruže znale govoriti i stajati u nijazu. Ispred Šejha ne stoji tijelo, nego srce, bez zaklona. Nisu to bile obične ruže: svaka latica bila je derviš. Svaki derviš, list života. Udahnuo je dijelove sebe u njih, da bi miris ostao i kada dah nestane. Nisu ga slijedili zbog riječi, već zbog tinjanja aška između njih.
U tekiji su riječi bile mehke, govorilo se o Promatraču koji sve vidi i sve zaboravi samo ako poželi. I da je Njegov zaborav smrt, a prisjećanje Njegovog Imena – oganj koji čisti. Tu, pod svodom tekije, strah od smrti prestajao je biti sjenka. Postajao je samo još jedan oblik ljubavi.
Ni jedan baščovan nije dotakao toliku zimu, a iz nje izveo ružu. Samo Hulusija. Ali, Tajna ponad svih Tajni, jeste da je Hulusija ustvari bio svjetioničar ljubavi, s najom u prsima umjesto srca. Iz svakog daha njegova, rađali su se derviši: neki s trnjem, neki s rosom, svi sa žeđom.
U toj bašči, gdje su misli bile stidljive, smrt nije bila tamni putnik. Bila je sjenka što blago prolazi i ostavlja tekijskom cvijeću malo više neba. Šejh je znao da svjetlo dolazi iznutra, i kad se čini da ga nema. I da ljubav, kad gubi oblik, postaje suština izvan svake forme. U zjenici svake ruže koju je dotakao, u svakom dervišu, ostavio je nešto svoje, ali nikad nije tražio natrag. Ljubav se ne povlači i ne naplaćuje, ona se nesebično dijeli
Njegova smrt, kada je došla, nije bila krik, nego izdisaj ruže. Ne padaju latice, nego se dižu u zrak, raspršuju se kao zadnji poljubac.
U sjenama Hulusije ljubav nije bila osjećaj, već način na koji se diše. Hizmet nije bio teret, već potvrda postojanja. U đulistanu šejha nakšibendije, svaka ruža bila je jedan proplampsaj njegova ruha. U njima je bio rasut, a opet sabran. Rasipan među svojim dervišima, da bi se iscrtala kaligrafija imena ljubavnih: On – Živi, On – Istiniti.
Znao je Šejh da je smrt samo druga strana ljubavi. Da živo srce ne umire, već se u ritmu defa povuče u tišinu. Hulusija nije otišao u nestanak. Preselio je, kao što se preseljava iz jednog bejta u drugi. Ostao je u auri đulistana, u ruci koja podiže crni tekijski čaj.
I sada, tekija nije prazna. Jer u zemlji u kojoj miruju njegovi koraci, raste ono što ne vene. Njegov govor ostao je u ružama koje dišu, u dervišima koji bdiju. A derviši znaju da je šejh skinuo hrku, kao što zalazeće sunce skine svjetlo i sakrije se. U taj čas, tekijske ruže su zanijemile. Šejh je napustio ovu prolaznost. Nije otišao u smrt, jer smrt nije mjesto. Već u onaj dio vremena gdje se i smrt zastidi svoje konačnosti. Njegov odlazak je dokaz da ljubav može preći i onu crtu gdje riječi stanu, a snovi govore.
Preselio je iz svijeta privremenosti u jednu drugu privremenost. Ne da bi nestao, već da bi bio jasniji. U mirisu ruže.
U đulistanu Halila Hulusije, ništa nije završilo.
Samo je postalo nevidljivo.
