U 18. stoljeću, umjetnici, diplomate i putnici koji su stizali u osmansku prijestonicu otkrivali su egzotični svijet, sasvim različit od bilo čega u Evropi

Putovanje iz bajke na škoruni, veličanstveni zaljev vječito prekriven jedrima, okružen amfiteatrom i minaretima koji su mu činili krunu, impresivne zidine Saraj-burnua, prostranstvo grobalja te hiljade grobova koji su okruživali grad i uokvirivali upravo naslikani veličanstveni prizor, bili su to utisci koje je 1784. godine zabilježio ruski grof Jan Potocki dok je posmatrao Istanbul sa broda koji ga je dovozio u grad.

Kasnije, u samoj luci, prizor je bio neopisiv: izvještaji svih onih koji su tamo putovali nikada nisu mogli nadmašiti stvarnost. Grof je planirao jedvomjesečni boravak kako bi uživao u prijestonici Osmanskog carstva, te je provodio čitave dane lutajući njenim ulicama, gubeći se po četvrtima i posmatrajući grad koji je prkosio jednostavnom razvrstavanju.

Osmanski Istanbul 18. stoljeća bio je idealno odredište za evropske aristokrate koji su željeli da se opuste, uče i grade diplomatske ili trgovačke karijere. Uprkos zemljotresima, požarima, propadanju i prljavštini koje su opisivali mnogi putnici, njegova privlačnost ostala je nesmanjena i neizbrisiva. Čak i prije ulaska u grad, ono što je najviše očaravalo one koji su stizali morem bilo je putovanje kroz Dardanelski tjesnac, od trenutka kada bi iza sebe ostavili Egejsko more pa sve dok ne bi stigli do grada na obalama Mramornog mora.

Takav je bio slučaj i sa mletačkim avanturistom Đakomom Kazanovom, koji je u julu 1745. godine plovio Dardanelima na turskom brodu kako bi, „na milju udaljenosti“, posmatrao „prizor od kojeg zastaje dah“ i „spektakl tako lijep“ da nijedno drugo mjesto na svijetu nije moglo ponuditi ništa slično.

Godinama kasnije, 19. oktobra 1788. godine, italijanski opat Đambatista Kasti stigao je u Istanbul u pratnji novog mletačkog ambasadora Nikoloa Foskarinija. Nakon dva dana plovidbe kroz Dardanelje, čarobno se ukazao južni dio grada koji se nadesno, na evropskoj strani, pružao od tvrđave Sedam kula pa sve do rta Saraj,  kako su Evropljani nazivali kraljevsku palatu Topkapi, dok se nalijevo prostirao preko onoga što je nekada bilo staro naselje Uskudar.

Ogromnim horizontom, koji se postepeno otkrivao pred zadivljenim pogledom stranaca i zasljepljivao čak i najravnodušnije duhove, dominirala je ta prostrana metropola, oblikovana poput razvučenog amfiteatra, koju je bilo gotovo nemoguće obuhvatiti u cjelini. Kako je napisao jedan putnik: „Ljepša, udobnija, sigurnija luka i takav spektakl uzalud bi se tražili po čitavom univerzumu.“

Panorama grada očarala je i francuskog crtača Antoana-Lorana Kastelana, koji je u Istanbul stigao 1797. godine u pratnji jednog vojnog inženjera i ostao nekoliko mjeseci u četvrti Pera. Sa pristaništa Svetog Stefana, u ponoć, usred svjetala koja su zapaljivala atmosferu i intenzivnog sjaja, mogao je uživati u osvjetljenim obalama Evrope i Azije, što mu je omogućavalo da razazna visoke minarete carskih džamija, „dok se činilo da morska površina gori, a brojne škorune, koje su plovile lukom i kanalom u svim pravcima, kao da su plovile po vatrenom moru.“

S tim osjećajima i puni očekivanja, putnici su ulazili u Istanbul, grad sultana i srce Osmanskog carstva. Početkom 18. stoljeća Istanbul je imao oko 800.000 stanovnika, uključujući Turke, Jevreje, Grke i Armene; mnogi evropski putnici koji su stizali i tu se nastanjivali bili su trgovci i ambasadori. Međutim, to nije bilo najbolje mjesto za život, kako zbog higijenskih i sigurnosnih razloga, tako i zbog stalno prisutnih opasnosti. Nije slučajno što je postojala izreka: „U Peri postoje tri zla: kuga, požar i dragomani.“

Uz epidemije i požare, poput onog iz 1731. godine koji je unštio tri četvrtine Galate, nakon čega je četiri godine kasnije uslijedio zemljotres, Evropljani, koji su obično živjeli u pomenuta dva naselja, morali su se čuvati i mutnih poslova dragomana, odnosno tumača, ozloglašenih po svojoj sklonosti primanju mita.

Uprkos tome, Engleskinja lejdi Meri Wortli Montagu smatrala je luku, grad, Saraj i udaljena azijska brda, koje je 1716. godine posmatrala sa prozora svoje rezidencije u Peri (sjedištu stranih ambasada), „najljepšim pejzažom na svijetu“. U maju je vrijeme za nju bilo nevjerovatno prijatno dok je pratila svog supruga, diplomatu lorda Edvarda Montagua, i nije bilo ničeg očaravajućeg od Bosfora duž kojeg je, na obje obale, sagrađeno na stotine veličanstvenih palata iz kojih se moglo diviti najljepšim pogledima na Evropu i Aziju.

Kao privilegirana supruga ambasadora, lejdi Montagu je mogla posjetiti i opisati mnoga mjesta, uključujući i zimske odaje harema u Saraju. „Nepovrediva“ oblast rezervisana za žene bila je „obložena drvetom intarziranim sedefom, slonovačom i maslinovim drvetom; zidovi ljetnih soba bili su ukrašeni japanskim porculanom; plafoni su bili pozlaćeni, a podovi prekriveni veličanstvenim persijskim ćilimima.“

Lejdi Montagu je takođe bila fascinirana određenim aspektima turskog prava, koje je smatrala superiornijim u odnosu na englesko. Turke nije smatrala grubim, kako su to činili drugi Evropljani, već je vjerovala da su sposobni za „drugačiju i bolju raskoš“ od njene sopstvene. Imali su „pravilan koncept života i posvećivali su se slušanju muzike, šetnji po vrtovima, ispijanju vina i uživanju u finim đakonijama“, dok su se Evropljani fokusirali „na mučenje svojih umova političkim projektima ili proučavanje nedostižnih nauka.“

Prema njenim riječima, Turci su stvari prihvatali filozofski, poput vlasnika pet stotina kuća uništenih u požaru, koje je posmatrala kako mirno sakupljaju svoje stvari dok im imovina nestaje. Istanbul je bio pun kontrasta, kako je primijetio francuski ambasador Šoazel-Gofije 1784. godine kada je pisao o „palatama zadivljujuće elegancije, očaravajućim fontanama, prljavim i uskim ulicama, užasnim straćarama i veličanstvenom drveću.“ Šoazel je posjetio Veliki bazar, najpoznatije džamije i najzagonetnije spomenike, uvijek u pratnji pasa koji su ga pratili, dok su ljudi oko njega „plesali i umirali“.

Narod, običaji i tradicija nudili su njegovim očima „najraznovrsniji i najslikovitiji spektakl“, a svake noći, u rezidenciji ambasade, prepuštao se neobaveznosti koncerata i prijema. Za Đambatistu Kastija, Istanbul nije bio ono što je izgledao s mora. Ulice su bile uske, „veoma loše popločane, neravne, neudobne, prljave i često strme“; drvene kuće nisu imale simetrije ni ukusa; najljepša i najuglednija građevina bila je Aja Sofija, pretvorena u džamiju nakon osmanskog osvajanja.

Flamansko-francuskog slikara Žan-Batista Vanmura pozvao je u posjetu Istanbulu 1699. godine markiz Šarl de Ferijol, koji je upravo bio imenovan za francuskog ambasadora na sultanskom dvoru. Ambasador je umjetniku dao ambicioznu narudžbinu: sto portreta istaknutih ličnosti u gradu. Između 1714. i 1715. godine, kada se De Ferijol vratio u Francusku, objavio je knjigu sa sto grafika pod naslovom Recueil de cent estampes representant les diverses nations du Levant (Zbirka od sto grafika koje predstavljaju različite narode Levanta), koja je postigla veliki uspjeh. Vanmur je nastavio živjeti i raditi u Istanbulu za razne patrona, slikajući portrete grada i dvora Ahmeta III. Zapravo, specijalizirao se za scene koje prikazuju sultanove audijencije. Nizozemski ambasador Kornelis Kalkuen zatražio je 10. oktobra 1724. godine od Vanmura da naslika njegovu audijenciju kod Ahmeta III, a slikaru je bio dozvoljen ulazak u palatu tokom ceremonije. Kalkuen je od Vanmura naručio brojne slike tokom svog boravka, djela koja je po povratku ponio nazad u Holandiju. Danas je većina ovih radova dio kolekcije Državnog muzeja (Rijksmuseum) u Amsterdamu.

Ako je Istanbul bio organizaciono jezgro Carstva, Saraj, sultanova palata, bio je administrativni centar vrhovnog vladara koji je donosio zakone i komandovao vojskom. Poslije njega, najmoćniji čovjek bio je veliki vezir, „glavni kanal komunikacije između zatvorenog svijeta Saraja i spoljašnjeg svijeta“, kako ga je opisao Samjuel Medli 1730. godine. Malo je ljudi bilo dobrodošlo u Saraj. Neki ambasadori su čak bili loše tretirani, prijetilo im se i zatvarani su. Tako se petog januara 1700. godine francuski ambasador Šarl de Ferijol pojavio sa mačem o pasu i odbio da ga preda pod bilo kakvim okolnostima.

Dragoman je objasnio da niko, pa ni veliki vezir, ne može pojaviti naoružan pred sultanom, ali kada su pokušali da ga silom razoružaju, reagirao je udarcima i vikom, što je bilo neprihvatljivo u svetim prostorijama palate. Na kraju mu je starješina bijelih eunuha, vrhovni gospodar dvorskih ceremonija, naredio da skine kaftan, odnosno svilenu odoru koju je bio primoran da obuče, i da ode.

I tako je i uradio. Međutim, više sreće imao je susret engleskog ambasadora, lorda Kinula, sa sultanom Mahmudom I, devetog juna 1734. godine, na dan isplate plate za 4.000 janičara, pješadijskog korpusa Carstva. Nakon audijencije kod vezira i kratke večere sa mnogo slijedova i poklona za diplomatu, obukao je kaftan i uveden je u sultanovu dvoranu za audijencije, a pratili su ga dragoman, njegov sekretar i još šest osoba.

Mahmud, „tamnoput, srednjeg rasta i snažne građe“, sjedio je „na stepenicama neke vrste prestola sa baldahinom iznad sebe, kod čijih je nogu stajalo pet princeza. Veliki vezir je sjedio preko puta njega, a nešto dalje još pet drugih vezira Divana“, carskog vijeća. Kinul je održao svoj govor i predao pismo. Dragoman je preveo govor na turski jezik, a zatim se ambasador vratio istim putem, prošavši kroz Dvoranu Divana, pored janičara, Mahmudovih pedeset konja i svih ministara Visoke porte, koje je pozdravio prije odlaska. Sultan nije rekao ni riječ niti je odgovorio na govor, prepustivši to velikom veziru.

Krajem 18. stoljeća, neefikasna i korumpirana javna uprava, nedisciplinirana vojska i sve turbulentniji janičarski korpus konačno će izazvati političku krizu koja se u punoj snazi manifestirala tokom vladavine prosvijećenog Selima III (1789–1808), koji, iako je bio svjestan čvrste povezanosti između predstojećih reformi i sve potrebnije „evropeizacije“, nije uspio da izliječi carstvo kojem je bilo suđeno da postane „bolesnik sa Bosfora“.

IZVOR: Bosna.hr, NG Historia