Mnogi su svećenici svoje iskustvo i znanje zapisivali u obliku zbirki recepata koje su ostavljali svojim poznanicima i samostanima uz koje su bili vezani službom. Premještajući se iz samostana u samostan sabirali su nove recepte, postojeće dopunjavali, ispravljali i uspoređivali te odabirali one koji su se pokazali djelotvornim. Tako su nastale brojne zbirke recepa ta i uputa za liječenje bolesti ljudi i životinja koje se nazivaju ljekarušama.

U Odjeljenju za etnologiju Zemaljskog muzeja BiH čuva se ljekaruša koja govori o narodnom životu, običajima i tradicionalnoj medicini s kraja 19. stoljeća. Ljekaruša predstavlja svjedočanstvo kulturne adaptacije i otpornosti zajednice. Njena forma – rukopis, papir bez ukrasa, funkcionalno struktuiran tekst ukazuju na skromnu, ali sistematičnu primjenu znanja.

Ljekaruša fra Michaela Nikolića je nastala 1868. godine na području Širokog Brijega. Put Ljekaruše do Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine bio je dug, ali je u konačnici otkupljena za 3000 dinara. Sadrži 141 recept za liječenje različitih bolesti i povreda, 25 recepata za ženske bolesti, 37 recepata za liječenje domaćih životinja, ali i neke generalne savjete. U njoj su sadržane 132 različite biljne vrste korištene za liječenje, zajedno sa životinjskim i mineralnim tvarima. Posebnu čar ovoj Ljekaruši daju zapisi u kojima autor opisuje svoje iskustvo sa korištenjem određenih pripravaka. Ljekaruša sadrži rukom pisane zbirke recepata i uputa za liječenje ljudskih i životinjskih bolesti koje su zaokupljale bosanskohercegovačko stanovništvo 18. i 19. stoljeća.

Bosanski franjevci su, ne slučajno, bili najčešći sastavljači ovakvih knjžica i priručnika, jer su pored teologije, školujući se u inostranstvu, pohađali i medicinske studije pa bi po povratku u Bosnu i Hercegovinu stečena znanja kombinovali sa već poznatim narodnim receptima. Tako su nastajale zbirke recepata, ljekovitih biljaka i uputa za liječenje, od kojih se nekolicina sačuvala do danas.

Ova ljekaruša sadrži uvod, odnosno obraćanje autora „štiocu“, popis biljnih, životinjskih i mineralnih sirovina za spravljanje ljekova i 6 poglavlja recepata. Ljekaruša je velikim dijelom objavljena u etnološkoj svesci Glasnika Zemaljskog muzeja BiH iz 1971. godine.

Naime, mnogi su svećenici svoje iskustvo i znanje zapisivali u obliku zbirki recepata koje su ostavljali svojim poznanicima i samostanima uz koje su bili vezani službom. Premještajući se iz samostana u samostan sabirali su nove recepte, postojeće dopunjavali, ispravljali i uspoređivali te odabirali one koji su se pokazali djelotvornim. Tako su nastale brojne zbirke recepa ta i uputa za liječenje bolesti ljudi i životinja koje se nazivaju ljekarušama.

Osim recepata i uputa za liječenje bolesti ljudi i životinja, ljekaruše često sadrže različite higijenske, dijetetske i ostale praktične savjete za domaćinstvo, a katkad i neka druga umijeću liječenja više ili manje srodna opažanja. U njima se redovito najprije navodi bolest ili tegoba, a zatim se izlažu naputci za njezino liječenje. Najveći broj ljekaruša su rukopisne knjižice.

Nekima je poznato vrijeme i mjesto nastanka, katkad i autor teksta, pa se po tim značajkama često i nazivaju. Velik broj sačuvanih ljekaruša datira iz XVII. i XVIII. stoljeća.  Ljekaruše su pisane i tokom cijelog XIX. stoljeća, a poneke čak u prvoj polovici XX. stoljeća. Te su i najbrojnije jer su se čuvale u obiteljima kao priručnici za liječenje. Neke od njih su štampane.

Na tlu Bosne i Hercegovine ističu se dva medicinska djela dvaju školovanih liječnika franjevaca – fra Franje Gracića i fra Petra Mareševića. Godine 1795. Gracić je u Padovi štampao medicinsku raspravu o trovanjima, groznici, kugi i ujedu zmija. Uz to iznio je niz podataka o epidemijama kuge u Bosni te prikazao ljekovito vrelo u Kiseljaku. Godine 1836. u Beču je tiskana inauguralna disertacija fra Petra Mareševića o dijetetskoj prehrani i higijeni, u kojoj se izlažu opća zdravstvena pravila i upućuje kako da se sačuva zdravlje i produži život.