“Budući se istina sve češće mjeri osjećajem ugode, a ne dubinom značenja, nije neobično da ona postane razlog nelagode. Ne zato što je gruba, nego zato što je precizna. Istina ne traži aplauz. Ona ne traži ni saglasnost. Ona stoji i čeka. Onaj ko je spreman, uzet će iz nje pouku. Onaj ko nije, nazvat će je uvredom”, piše vjeroučiteljica Islamske zajednice u Hrvatskoj muallima Lamija Alili.

U našem vremenu riječi često brže proizvode reakciju nego razmišljanje. Navikli smo da se slažemo ili ne slažemo gotovo instinktivno, počesto i prije nego što sebi damo prostora da zastanemo. A ponekad upravo ono što nas zadrži, što u nama izazove tišinu ili blagu nelagodu, nosi poruku koja traži pažnju.

Kada se govori o društvenim pojavama koje se tiču naših odnosa, namjera, vrijednosti i mjere, neizbježno je da se neki u tome prepoznaju s olakšanjem, a neki s nelagodom. Ta nelagoda ne mora biti znak napada. Može biti znak da je dodirnuto ono mjesto u čovjeku gdje se mjeri iskrenost prema sebi. U našoj vjeri to se prepoznaje kao trenutak za muhasebu – tiho preispitivanje srca, prije nego što se pogleda prema drugima.

Budući se istina sve češće mjeri osjećajem ugode, a ne dubinom značenja, nije neobično da ona postane razlog nelagode. Ne zato što je gruba, nego zato što je precizna. Istina ne traži aplauz. Ona ne traži ni saglasnost. Ona stoji i čeka. Onaj ko je spreman, uzet će iz nje pouku. Onaj ko nije, nazvat će je uvredom. Kada se izgovori mirno i bez namjere da povrijedi, istina ima jednu osobinu koju savremeni čovjek teško podnosi – ona ne ostavlja prostor za bijeg.

Danas se istina često doživljava kao napad, ne zato što vrijeđa, nego zato što razotkriva. Jer ona ne dolazi s optužbom, nego s ogledalom. A ogledala su neugodna onima koji su navikli gledati samo odraze koje su sami uljepšali. I jedno i drugo govori više o onome koji sluša nego o onome koji govori. Nije svaka povrijeđenost dokaz da je neko povrijeđen. Ponekad je to samo znak da je dodirnuto mjesto koje se dugo izbjegavalo. A savjest, kada se probudi, rijetko to čini tiho. Ona prvo uznemiri, pa tek onda smiri. Ako joj se dopusti.

Unutarnji nemir nema ime, ali ima dubinu. On ne dolazi od onoga ko govori, nego iz prostora u kojem se susreću ono što činimo i ono što mislimo da jesmo. Taj susret zna biti tih, ali i presudan. I upravo tu nastaje zabuna. Čovjek koji osjeti nemir često ga pripiše drugome, umjesto sebi. Lakše je reći da je nešto neprimjereno, nego priznati da je tačno. U društvu koje je naviklo na tapšanje po ramenima, moralni govor proglašava se pretjerivanjem, a poziv na preispitivanje patetikom. Forma postaje važnija od sadržaja, a ton važniji od poruke. Kada se ne može osporiti rečeno, osporava se način na koji je rečeno.

U vjeri i etici oduvijek je bilo jasno: riječ koja dolazi s nijetom da popravi, a ne da ponizi, ima svoju vrijednost, čak i kada zaboli. Jer bol savjesti nije znak propasti, nego mogućnost buđenja. A srce koje se nikada ne uznemiri rijetko se ikada promijeni. Srce koje se povremeno ne zaustavi nad sobom, lahko izgubi smjer, a smjer je ono što čovjeku daje sigurnost, čak i onda kada nema odgovore. Zato nije problem u istini koja je izgovorena, nego u tišini koja je prekinuta. Nije problem u ogledalu, nego u onome što se u njemu vidi. Slobodan je onaj ko može stati pred vlastitu sliku bez potrebe da je ismijava ili razbije.

Takav ne traži krivca u drugome, niti opravdanje u buci. Jer istina ne vrijeđa. Ona samo ne mazi. A ko traži samo ugodu, teško da će ikada pronaći mir. I vjera i iskustvo uče da čovjek ne nalazi smiraj bježeći od pitanja, nego ostajući s njima. Da prava vrijednost djela ne leži samo u onome što se vidi, nego u onome što ga pokreće. I da se unutarnji mir ne postiže dokazivanjem, nego usklađivanjem riječi i namjere, vanjskog i unutarnjeg.

Zato riječ koja podsjeća na mjeru, odgovornost i zahvalnost, ne mora biti shvaćena kao presuda. Ona može ostati kao prilika. Da se uzme onoliko koliko kome treba, da se s njom ne složi bez ljutnje ili da se nad njom zadrži bez potrebe za objašnjenjem. Dijalog ne znači da ćemo svi doći do istog zaključka, nego da ćemo jedni drugima priznati pravo na put. Najviše rastemo onda kada nismo usmjereni na to da se odbranimo nego kada se usudimo biti iskreni.

Pred sobom. I pred Onim koji poznaje ono što ostaje neizgovoreno.