U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, pod signaturom R 3654, šest listova je mirovalo u „dosjeu“ Kristijanovićevih biblijskih rukopisa. Katalog ih je vodio kao prijevod Kur’ana svećenika Ignaca Kristijanovića, ali kad su ih, radeći na rekonstrukciji kajkavske Biblije, u ruke uzele lingvistice Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović, rukopis je progovorio drugačije. Nije Kristijanović nego nepoznati prevodilac s početka 19. stoljeća — donio je cijelu Fatihu i početak sure Al‑Baqara, prekinut usred 57. ajeta. To je najstariji poznati fragmentirani prijevod Kur’ana na neki (zapadno)južnoslavenski jezik, s biblijskim upućivanjima i otvaranjem: „Vu ime trojjedinoga Boga!“ — u šest listova papira.

Piše: Ahmed Imamović

U starim bibliotekama nema tajnih prolaza, otrovanih bodeža ni monaških zavjeta koji čuvaju zabranjeno znanje. Ima, uglavnom, beskrajno mnogo papira. A ima i ono što je, možda, najbliže avanturi u humanistici,trenutak kada u katalogu pročitate nešto što “ne bi trebalo” stajati tu i znate da morate tražiti rukopis, uzeti ga u ruke, usporediti poteze pera, prebrojati listove, pročitati prvi red.

Naučnice Instituta za hrvatski jezik Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović do tog su trenutka došle upravo tako – radeći na projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije, odnosno prijevoda Svetog pisma na kajkavski književni jezik, u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu naišle su na podatak da se pod signaturom R 3654 čuva — prijevod Kur’ana. Bio je pripisan Ignacu Kristijanoviću, svećeniku i poznatom kajkavskom biblijskom prevoditelju, što je Štebih Golub odmah učinilo “malo neobičnim” te je zatražila da joj pokažu fragment, i tek tada počinje priča koja danas s razlogom zvuči kao otkriće godine.

Važno je naglasiti jednu stvar, rukopis, koji je u biti najstariji poznati prijevod Ku'ana na neki od južnoslavenskih jezika, nije bio izgubljen u smislu romantičnog mita o tavanu i prašini. Bio je u biblioteci, katalogiziran, godinama dio fonda. No, kada su ga one pogledale, prepoznale su nešto još važnije, rukopisni potez nije bio Kristijanovićev. U tom trenutku “prijevod Kur’ana” iz kataloške bilješke prestaje biti fusnota i postaje problem koji traži ozbiljnu filološku istragu.

Zašto je prijevod Kur’ana “nađen u Bibliji”? U doslovnom smislu, zato što je fragment godinama bio vezan uz cjelinu u kojoj su pohranjeni Kristijanovićevi biblijski prijevodi. Prema podacima koje su autorice iznijele u naučnom članku časopisa „Filologija“ (broj 83, Zagreb 2024.), rukopis je dugo činio jedinstvenu cjelinu s rukopisom R 3618, a tek kasnije je “izlučen” na zasebnu, današnju signaturu R 3654. Budući da su na signaturi R 3618 bili Kristijanovićevi biblijski prijevodi, i ovaj je fragment Kur’ana pripisan njemu, iako na samom predlošku nema imena ni inicijala.

Drugim riječima, prijevod Kur’ana je bio doslovno u istom “kulturnom dosjeu” kao Biblija, u bibliotečkom smislu riječi. A u simboličkom smislu, taj se susret dogodi i unutar samog teksta jer prevoditelj se služi kršćanskim okvirom da bi čitatelju približio islamsku svetu knjigu, pa čak i upućuje na biblijske paralele.

Tih šest listova, tako mali predmet, a tako velik događaj, čuvaju se u Zagrebu, u NSK, pod signaturom R 3654. Katalog navodi da je fragment nastao “oko 1831.”, rukopis je ispisan latinskom kurzivom svijetlom tintom, a paginacija je naknadno unesena olovkom.

Šta tačno sadrži? Cijelu prvu suru (Al-Fātiha) i 56 cijelih ajeta te početak 57. ajeta druge sure (Al-Baqara). U kajkavskom prijevodu prva sura je naslovljena “Del I. iliti sura vpelivanja knige od Medine”, a druga “Del II. iliti sura od črlene krave od Medine”.

Ovo “nenamjerno prekinuto usred 57. ajeta” za istraživačice je jednako uzbudljivo kao i samo otkriće jer ako je tekst prekinut usred rečenice, to znači da ostatak nije završna tačka, nego najvjerovatnije odsječeni nastavak. U razgovoru za sedmičnik „Express“, Štebih Golub otvoreno je rekla da je sasvim valjano pretpostavljati da ostatak rukopisa negdje još postoji — samo ga treba naći.

U Filologiji je objavljena i transkripcija fragmenta, a već prvi red pokazuje koliko je ovaj prijevod “izrastao” iz kršćanskog kulturnog kruga. Tekst počinje rečenicom: “Vu ime trojjedinoga Boga!” a odmah zatim slijedi: “Vu ime Boga, najmilostivnešega ljubitela.”

Nije to samo zanimljiv detalj jer taj početak je trag o svijetu u kojem prevoditelj živi, o jeziku i pobožnom registru koji mu je prirodan, te o pretpostavljenom čitatelju kojem se obraća. Filološki gledano, to je i jedan od onih “malih dokaza” koji pomažu da se prijevod smjesti u kulturni prostor i vrijeme.

U istom duhu, prevoditelj u 5. stihu Fatihe piše: “Tebe poštujemo mi i Tebe prosimo mi za pomoč.”, a zatim: “(Zato) Peljaj nas po pravom putu.”

I onda dolazi jedan od ključnih elemenata koji Kur’an zaista dovode “u Bibliju”, u podrubnoj bilješci uz prvu suru prevoditelj izričito uspoređuje Al-Fātiha s molitvom Oče naš, objašnjavajući čitatelju da muslimani tu suru posebno cijene i često ponavljaju u pobožnostima. Uz to, druga sura dobija biblijski “ključ” u samom naslovu: uz “suru od črlene krave” stoji upućivanje na Knjigu brojeva 19,1. Time se čitatelju objašnjava naziv sure kroz poznatu biblijsku referencu.

U magazinskom tekstu lahko je skliznuti u metaforu, ali ovdje metafora ima uporište u rukopisu: Kur’an nije samo “nađen” među biblijskim rukopisima, nego je u samom prijevodu predstavljen kroz biblijski i katolički interpretativni okvir.

Za čitatelje iz Bosne i Hercegovine, “kajkavski” ponekad zvuči kao simpatičan dijalektalni kolorit. No istraživačice uporno naglašavaju da ovdje nije riječ o prijevodu na dijalekt, nego o prijevodu na kajkavski književni jezik, jedan od historijskih hrvatskih književnih jezika, korišten na području sjeverozapadne Hrvatske od 16. do 19. stoljeća.

Štebih Golub dodatno objašnjava društvenu sliku vremena u kojoj postoji “društvena višejezičnost”, s latinskim kao jezikom crkve i obrazovanih, njemačkim kao svojevrsnom lingua franca obrtnika i trgovaca, dok je kajkavski u tom kontekstu bio jezik građanskih slojeva koji su željeli čitati i “konzumirati” sadržaje na narodnom jeziku. A ipak, kaže ona, kajkavski književni jezik bio je polifunkcionalan, prvi tekst pisan kajkavskim (Pergošićev prijevod Decretuma iz 1574.) pokazuje da postoji razvijen administrativni jezik, terminologija, rječnici, popularnoznanstveni tekstovi i književnost.  Ova napomena je ključna da bismo shvatili kako uopće postaje moguće da neko u tom kulturnom krugu pomisli: “Kur’an bi mogao postojati na našem jeziku.” Ne kao egzotika, nego kao tekst koji se može prevoditi, čitati, komentirati, upoređivati s poznatim.

Istraživački dio priče ima nešto od detektivskog rada, ali bez dramatizacije. Sama Štebih Golub kaže da “radna povijest jezika s Imenom ruže zajedničko ima samo to da ste uglavnom osamljeni poput nekog redovnika i da sjedite po starim knjižnicama i kopate po starim knjigama i rukopisima.” U njihovom slučaju, prvi “dokaz” bio je vizualan, kako su se godinama bavile Kristijanovićevim rukopisima, već na prvi pogled su vidjele da to nije njegov rukopis. Zatim dolazi ono što čini ozbiljnu nauku, sistematična jezična analiza — grafija, pravopis, fonologija, morfologija, sintaksa. Gledale su grafiju, fonološka i morfološka obilježja, i zaključile da fragment potječe najranije s kraja 18. stoljeća, a najkasnije iz 30-ih godina 19. stoljeća; tačno datiranje nije moguće jer prevoditelj nije ostavio bilješku ni potpis.

U samom naučnom radu zaključak je preciziran jer analiza pokazuje da je atribucija Ignacu Kristijanoviću pogrešna, da je riječ o književnokajkavskome prijevodu, te da je prijevod najvjerovatnije nastao u prvoj polovici 19. stoljeća, a u skladu s datacijom iz kataloga NSK.  Jedan od zanimljivijih “mikrotragova” tiče se grafije: u rukopisu se, primjerice, veznik “i” piše kao “ӱ”, što nije dio Kristijanovićeva uobičajenog načina pisanja, ali jeste prisutno u kajkavskoj grafiji kraja 18. stoljeća. Takvi detalji možda zvuče nevažno, ali upravo su “sitnice” jezikoslovcima ono što su prsti i pigmenti restauratorima, materijalni dokaz koji izmiče spekulaciji.

Drugi veliki sloj otkrića je traduktološki. Kako je nepoznati prevoditelj rješavao pojmove koji u kršćanskom kulturnom krugu nemaju direktan ekvivalent? Ramadanović i Štebih Golub primjećuju da se kajkavski prijevod uklapa u kontekst ranih evropskih prijevoda Kur’ana, gdje se tekst često “akulturacijom” prilagođavao kršćanskom krugu. Tako u kajkavskom prijevodu nema riječi Allah, dženet i zekat, nego su tu Gospon, paradižuš i almuštvo. U tekstu se, recimo, pojava “sura” objašnjava kao “dela”, a “Elblis” se razjašnjava u zagradi kao “vrag”.

No još je zanimljivije to da prevoditelj u zagradama dodaje dijelove kojih nema u arapskom izvorniku, očito nastojeći da rečenica bude razumljivija čitatelju. Autorice napominju da je deziderat daljnjih istraživanja utvrditi jesu li te intervencije prevoditeljeve ili preuzete iz predloška koji je prevodio. Sve to skupa otvara pitanje: s kojeg jezika je prevodio? Autorice smatraju vrlo vjerovatnim da se prevoditelj služio latinskim ili njemačkim prijevodom Kur’ana, dok mogućnost direktnog prijevoda s arapskog smatraju nevjerovatnom.

U rukopisu se mogu naći i sintaktičke osobine koje podsjećaju na njemački utjecaj: prevoditelj, primjerice, upotrebljava broj “jeden” u funkciji neodređene zamjenice, što u književnoj kajkavštini nije rijetko, osobito u prijevodnim tekstovima pod njemačkim utjecajem i to može biti indicija pri identifikaciji predloška. Drugim riječima ovaj rukopis nije samo “prijevod Kur’ana”. On je i dokument o tome kako se jedan tekst, nastao u drugoj kulturi i drugom teološkom svijetu, prelama kroz evropske prevodilačke tradicije i kroz lokalni jezični standard.

Najintrigantnije pitanje ostaje otvoreno. Ko je prevodio i zašto? Ne znamo, jer nema predgovora, nema potpisa, nema bilješke “preveo u Zagrebu, ljeta Gospodnjeg…”, nema ničega što bi reklo: “Ovo je moj razlog.”

Istraživačice su, na temelju teksta, razvile dvije teorije. U dosadašnjim nastupima za medije ih nazivaju optimističnom i pesimističnom. Optimistična se oslanja na duh prosvjetiteljstva i romantizma, na evropske ideje vjerske tolerancije i znatiželje prema Orijentu. Štebih Golub spominje Lessingova Nathana Mudrog i parabolu o prstenu kao simbol jednakovrijednosti monoteističkih religija, te podsjeća da se slične ideje mogu naći i u kajkavskoj književnosti.

Pesimistična teorija podsjeća na evropsku praksu 16. i 17. stoljeća, kada su prijevodi Kur’ana često nastajali da bi kršćanskom Zapadu dali “argumente protiv Kur’ana”. I sama Ramadanović govori o tom kontekstu, navodeći da je u Evropi bilo mnogo nedobronamjernih, politički uvjetovanih prijevoda. Ali zatim dolazi ključna rečenica koja se tiče baš ovog rukopisa jer po onome što se vidi u tekstu, “čini se da ipak nije riječ o nedobronamjernom prijevodu”. Prevoditelj, naime, nastoji Kur’an predočiti onakvim kakav jest, približiti ga jeziku koji čitatelj razumije, i čak uspoređuje Fatihu s molitvom Oče naš. Ovaj uvid je važan jer nas štiti od brzih zaključaka. Rukopis se ne može svesti ni na “dokaz tolerancije” ni na “dokaz neprijateljstva”. On ostaje tekst između dvaju svjetova, sa slojevima koji se moraju čitati pažljivo.

Ramadanović pokušava smjestiti nastanak prijevoda u širi društveno-politički kontekst. Ona podsjeća da se, nakon kraja velikih osmanskih prodora i promjene odnosa snaga u Evropi, u Habsburškoj Monarhiji postupno mijenja i pogled na islam. Spominje Edikt o toleranciji iz 1781. (koji je, kako kaže, jamčio vjersku trpeljivost Židovima, protestantima i pravoslavnima), te kasniju proklamaciju Josipa II. kojom se muslimanima u Bosanskom vilajetu prvi put jamčila sloboda vjere u slučaju prihvaćanja habsburške vlasti, od početka 19. stoljeća, zaključuje ona, postupno popušta tradicionalni protuosmanski i protuislamski naboj, i možda bi u tom kontekstu trebalo gledati i ovaj prijevod.

U našem registru, ovo je važna rečenica, to da prijevod Kur’ana na kajkavski nije nastao “u praznini”. On je, vjerovatno, proizvod epohe u kojoj se granice mijenjaju, trgovina raste, ideje putuju, a književni jezici pokušavaju biti dovoljno “veliki” da u sebe prime i ono što je do jučer bilo neprijateljsko ili nepoznato.

Vrijednost ovog otkrića nije samo u egzotici. Ona je precizno mjerljiva u historiji prevođenja. Ramadanović i Štebih Golub pokazuju da je ovaj književnokajkavski fragmentirani prijevod stariji od prijevoda na bilo koji drugi (zapadno)južnoslavenski jezik, te da je čak i proučavateljima historije prevođenja Kur’ana bio nepoznat. Posebno je važna korekcija jedne “tvrdokorne” bibliografske greške. U literaturi se godinama navodilo da je prvi južnoslavenski (fragmentarni) prijevod onaj iz 1819. povezan s Janom Čaplovićem. Međutim, uvidom u Čaplovićevu knjigu Slavonien und zum Theil Croatien pokazuje se da je cijela knjiga na njemačkom, pa je i taj djelomični prijevod Kur’ana zapravo prijevod na njemački, a ne na neki od zapadnojužnoslavenskih jezika.

Ova korekcija, koliko god djelovala “akademski”, ima širi kulturni smisao jer pomjera našu mapu pamćenja. Pokazuje da se Kur’an u ovim krajevima prevodio (makar fragmentarno) mnogo ranije nego što smo mislili i to u sredini za koju bismo, po automatizmu, pretpostavili da nema takvu vrstu interesa.

A onda, kada se pogleda kasnija historija, razlika postaje dramatična: prvi potpuni prijevod Kur’ana na bosanski načinili su Mehmed Džemaluddin Čaušević i Hafiz Muhammed Pandža, tiskan u Sarajevu 1937., a iste godine u Mostaru izlazi i prijevod Alija Rize Karabega. Prvi tiskani cjeloviti prijevod na “našem govornom području” koji se često ističe u literaturi, Miće Ljubibratića, objavljen je 1895. u Beogradu.

U tom vremenskom rasponu, između početka 19. stoljeća i kraja 19./početka 20. — leži cijelo stoljeće u kojem ovaj kajkavski fragment stoji kao usamljeni dokaz da je prijevod Kur’ana bio moguć i prije velikih institucionalnih i kulturnih promjena.

Rad ovih vrijednih naučnica ide dalje od lokalne “zanimljivosti” i smješta fragment u globalnu tradiciju prevođenja Kur’ana. Navode da je Kur’an, prema World Bibliography of Translations of the Meanings of the Holy Qur’ān (1515–1980), preveden na 65 jezika, a bibliografija bilježi informacije o 2672 djela (različita izdanja, kopije), uključujući 551 cjelovito izdanje i 883 nepotpuna prijevoda.

Također navode da je prvi prijevod Kur’ana uopće (u svijetu) bio na perzijski jezik 956. godine, a prvi prijevod na neki zapadnoevropski jezik bio je latinski prijevod Roberta iz Kettona oko 1143. godine. Taj latinski prijevod bio je namijenjen unutarnjim crkvenim potrebama i objavljen je tek 1543. u Baselu, kod tiskara Johannesa Oporinusa, s Lutherovim predgovorom, a priredio ga je Theodor Bibliander.

Zašto su ove “daleke” činjenice važne za jedan kajkavski rukopis? Zato što pokazuju da prevoditeljske strategije u njemu – akulturacija, objašnjenja u zagradama, biblijske reference – nisu slučajne: one su dio jedne duge evropske tradicije, u kojoj se Kur’an prevodi ne samo kao tekst, nego kao “problem” koji treba učiniti razumljivim u drugoj kulturi.

Najljepše u ovoj priči je to što ona nije zatvorena. Otkriven je fragment, ali fragment je tek početak. Naučnice su prijevod predstavile na znanstvenom skupu povodom 450. obljetnice kajkavskog prvotiska u Varaždinu, zatim su objavile rad u Filologiji HAZU, zatim su ga predstavile na Sarajevskim filološkim susretima, ali priča i dalje nije dovoljno poznata i one se nadaju da će otkriće potaknuti daljnja istraživanja i, možda, pronalazak ostatka rukopisa.

Već nakon prvih izvještaja, kažu, dobile su upite kolega koje je zanimalo “kako zvuči Fatiha na kajkavskom”. Taj detalj je dragocjen: on pokazuje da nauka, kada je istinski dobra, ima sposobnost da probudi znatiželju i izvan stručnog kruga.

A možda je to i najtačnija definicija “otkrića godine” u humanistici, ne veličina predmeta, nego veličina pitanja koja iz njega izrastaju. Ko je prevodilac? Da li je prevodio cijeli Kur’an ili samo izabrane dijelove? Koji mu je predložak bio na stolu – latinski ili njemački? Je li želio upoznati, objasniti, polemizirati, ili se jednostavno intelektualno okušao u onome što je u Evropi već bilo dio prosvjetiteljskog i romantičarskog nemira?  I napokon, gdje je nastavak rukopisa?

No, ovdje opija misao da ipak sve nije poznato, da arhivi nisu iscrpljeni, da prošlost nije utvrđena, da ovih šest listova podsjećaju na suprotno, da historija nije samo ono što se desilo, nego i ono što tek treba da bude pročitano. Jer ponekad se najvažnije stvari ne kriju u tajnim trezorima. Ponekad stoje na polici, pod pogrešnim imenom, čekajući da ih neko napokon — pogleda.