Poraz na Krbavskom polju odjeknuo je poput groma. U Rimu se razmišljalo o novom križarskom ratu, ali od konkretne pomoći nije bilo ništa. Krbava je postala sinonim za “hrvatski poraz”, cladis croatica, i uvod u kasniji, još strašniji poraz kod Mohača 1526. godine. Hrvatska je nakon toga bila prisiljena da potraži spas pod Habsburgovcima

U rano jutro devetog septembra 1493. godine, u tišini krbavskog polja kod Udbine, sukobila su se dva svijeta. Na jednoj strani hrvatsko plemstvo, okupljeno u posljednjem pokušaju da samostalno zaustavi prodore Osmanlija.

Na drugoj strani, vojska bosanskog sandžak-bega Haduma Jakub-paše, Bošnjaka koji je tih godina slovio kao jedan od najvještijih osmanskih vojskovođa. Šest sati kasnije, zemlja će biti natopljena krvlju, a povijest južnoslavenskih zemalja zauvijek promijenjena.

Da bi se razumjela kobna bitka, treba se vratiti nekoliko desetljeća unazad. Osmanlije su već sredinom 14. stoljeća osigurali uporišta u Evropi, a do kraja stoljeća pokorili Bugarsku i Srbiju. Uslijedio je pad Konstantinopolja 1453. godine, a samo šest godina kasnije i Kraljevina Bosna (1463.) pada im u šake. Pad Bosne značio je da Hrvatska ostaje izravno izložena udaru osmanske vojske. Desetak godina potom, Osmanlije su prisvojile i Hercegovinu. Put prema Hrvatskoj, a odatle i dalje prema srcu Evrope, bio je otvoren.

Kada je 1490. umro moćni kralj Matija Korvin, Hrvatska i Ugarska ostale su bez zaštitnika. Njegov nasljednik Vladislav II. Jagelović nije imao ni snage ni novca da održi stalnu vojsku. Plemstvo se osililo, a ban Emerik Derenčin nastojao je da dokaže vlastitu moć. Ipak, sloga među velikašima bila je krhka, a zemlja izložena sve češćim osmanskim provalama.

U ljeto 1493. Jakub-paša je sa osam hiljada akindžija, mahom Bošnjaka, krenuo u pljačkaški pohod sve do Celja i Štajerske. Vraćajući se prema Bosni, nosio je bogat plijen i brojne zarobljenike. Hrvatski velikaši odlučili su ga presresti kod Udbine. Frankopani su predlagali zasjedu u klancima, ali ban Derenčin je insistirao na otvorenom boju, odluci koja će ga skupo koštati.

Vojske su se rasporedile na polju: na jednoj strani oko 11.500 Hrvata, među njima i hiljade seljaka, a na drugoj Osmanlije, iskusni konjanici naviknuti na brze manevre.

Bitka je započela obmanom. Osmanlijska prethodnica pod Ismail-begom jurnula je na hrvatske redove, a zatim se povukla, privukavši neprijatelja u zamku. Kada su hrvatski vojnici krenuli u potjeru, iz šume je izletjela druga osmanska jedinica i udarila ih sleđa. U tom trenutku glavna snaga s Jakub-pašom presjekla je polje. Hrvatska vojska našla se u potpunom okruženju.

Slom je bio brz i nemilosrdan. Poginuo je Ivan Frankopan, knez Bernardin jedva se spasio, a ban Derenčin je ranjen i zarobljen. Prema zapisima, Osmanlije su poklali i zarobili hiljade ljudi, a u zarobljeništvu su pred Derenčinom pogubili i njegovog sina. Zemlja je ostala pusta, savremenici su zapisivali da “u cijeloj toj zemlji jedva da je ljudi ostalo”.

Poraz na Krbavskom polju odjeknuo je poput groma. U Rimu se razmišljalo o novom križarskom ratu, ali od konkretne pomoći nije bilo ništa. Krbava je postala sinonim za “hrvatski poraz”, cladis croatica, i uvod u kasniji, još strašniji poraz kod Mohača 1526. godine. Hrvatska je nakon toga bila prisiljena da potraži spas pod Habsburgovcima.

Na osmanskoj strani, pobjedom je ovjenčan Bošnjak Jakub-paša. Sultan Bajezit II nagradio ga je carskim mačem i konjem, a ubrzo je postao beglerbeg Rumelije. No, on nije bio samo vojnik, u književnosti je poznat i pod imenom Derviš. U slavu pobjede spjevao je hvalospjev u kojem se poredio sa sultanom Muratom I, svjedočeći da je imao i pjesničku dušu.

Jakub-paša je ostao zapamćen kao jedan od prvih Bošnjaka koji su pisali na turskom i drugim orijentalnim jezicima. Bio je hrabar, izazivao je protivnike na dvoboje, poput bana Vlatkovića, koji se ipak nije odazvao poučen iskustvom Derenčinova poraza.

Grobnički pop glagoljaš Martinac zapisao je u Novljanskom brevijaru da takve tuge nije bilo “od vremena Tatara i Gota”. Ninski biskup Juraj Divnić pisao je papi Aleksandru VI. da je u boju izginulo 13.000 ljudi. Osmanski hroničari potvrđuju pobjedu, dok hrvatski ljetopisac Ivan Tomašić bilježi da je “propalo čitavo plemstvo Hrvatske”.

Krbavska bitka ostala je duboka rana u kolektivnom pamćenju. Hrvatsko plemstvo bilo je desetkovano, narod raseljen, a osmanski prodori nastavili su se sve dublje prema sjeveru. S druge strane, Bošnjak Jakub-paša ušao je u historiju kao vojskovođa i pjesnik koji je, u skladu s vremenom u kojem je živio, slavio pobjedu nad svojim susjedima.

Tragedija na krbavskom polju nije bila samo lokalna nesreća. Ona je nagovijestila stoljeća tokom kojih će se prostor između Bosne i Hrvatske pretvoriti u granicu dvaju svjetova, a narodi s obje strane nositi teret tog sudara sve do modernog doba.