Odlaskom posljednjih osmanskih garnizona i muslimanskog stanovništva završena je višestoljetna urbana epoha, u kojoj su džamije, mahale i vakufi činili neodvojiv dio beogradske svakodnevice. Ono što je u službenim narativima predstavljeno kao čin oslobođenja i državnog trijumfa, za muslimane Beograda značilo je egzodus, gubitak doma i brisanje čitavog svijeta iz gradskog prostora. Od hatišerifa iz 1830. i 1833. godine, preko krvavih događaja na Čukur-česmi 1862, do simbolične predaje ključeva grada 1867, proces isključivanja bio je dug, planski i neumoljiv

Beograd je u prvoj polovini XIX stoljeća živio u dvostrukom ritmu: bio je prijestonica srpske državnosti u nastajanju, ali i osmanski grad sa tvrđavom, garnizonom, upravom i vidljivim islamskim urbanim pečatom. Ulice, mahale, česme, tekije i džamije nisu bile puki dekor “orijentalne varoši”, nego infrastruktura života. A taj život, posebno život muslimana u Beogradu, postupno je guran prema zidinama tvrđave sve dok, u proljeće 1867, nije dočekao konačni odlazak.

Proces nije počeo 1862. niti 1867. Počeo je ranije, politički i pravno, u godinama koje srpska historija često ističe kao prijelomne: 1830. i 1833. Tada je Kneževina Srbija dobila samoupravu, kneza i dodatne privilegije od Porte. U Beogradu je 30. novembra 1830. pročitan hatišerif kojim je Beogradskom pašaluku, odnosno, u užem osmanskom administrativnom smislu Smederevskom sandžaku, s dvanaest nahija pridodano još šest, uz obavezu da se muslimani iz tih područja isele u roku od godinu dana. Drugi hatišerif, iz 1833, produžio je rok na pet godina.

Nije bila riječ samo o preseljenju stanovništva: vakufska zemlja prelazila je pod nadležnost srpske države, a vakufska zemlja džamija pripadala je Pravoslavnoj crkvi. Time je udaren temeljni udarac jednoj zajednici: oduzeto joj je ono što u osmanskom gradu znači više od imovine, mreža trajnih dobara koja održava vjerski i društveni poredak.

U naredne tri decenije u Srbiji je vladao relativni mir, ali Beograd je ostao grad zategnutih odnosa. Postojao je paralelni sistem vlasti: grad je bio podijeljen na srpski i osmanski dio; postojale su dvije policije, srpska i osmanska; dvojna uprava je, sama po sebi, značila svakodnevno trenje i stalnu političku nesigurnost. Muslimani su, u takvom Beogradu, sve više živjeli u osjećaju privremenosti: kao zajednica koja još postoji, ali kojoj se horizont sužava.

U poslijepodnevnim satima 15. juna 1862. godine, na Čukur-česmi došlo je do svađe i sukoba između osmanskih nizama i nekoliko Srba oko toga ko će prvi natočiti vodu. Prema zvaničnoj srpskoj verziji, srpski šegrt je slučajno razbio testiju osmanskom vojniku, a ovaj je zauzvrat udario i ranio srpskog dječaka. Ono što je počelo kao incident, u nekoliko sati postalo je politički lom. Neredi su eskalirali; počelo je puškaranje između srpske i osmanske policije. Muslimani i osmanski vojnici povukli su se u tvrđavu, koja je za njih predstavljala sigurnu zonu i posljednje pouzdano utočište.

Izvan zidina, muslimanske kuće postale su meta pljačke i uništavanja. Muslimani su bili izloženi napadima naoružanih grupa koje su krenule u obračun sa “Turcima”. Broj ubijenih nije precizno utvrđen, ali je jasno da su na više mjesta počinjeni masakri. U jednom potresnom opisu navodi se kako se veća grupa muslimana sklonila u Delijsku džamiju (iza današnje zgrade Akademije nauka) i preživjela tek zahvaljujući intervenciji srpske policije.

Drugdje su grupe imale “lošiju sreću”: opisuje se napad na tekiju na početku Višnjićeve ulice, gdje su se ljudi zatvorili u mali prostor, a napadač je probio krov i počeo ih ubijati, dok nije intervenisao upravnik varoši i spasio preživjele. Takvi prizori govore o brzini s kojom se nasilje prebacilo iz domene incidenta u domenu pogroma.

U tim satima i danima jasno se vidjelo ono što će historiografija kasnije izgovarati hladnije: Čukur-česma bila je povod, ne uzrok. Savremenik Mihailo S. Petrović bilježi da se Beogradom, “neverovatnom brzinom”, proširila želja da se s “varoškīm Turcima” konačno prečisti i da se Porta stavi pred svršen čin. Udar na muslimansko stanovništvo bio je, u toj logici, napad na preostali osmanski suverenitet u srcu buduće srpske prijestolnice.

Osmanski muhaiz beogradske tvrđave naredio je bombardiranje srpskog dijela varoši. Vrlo brzo Visoka Porta naređuje prekid bombardiranja, smjenjuje beogradskog pašu i imenuje novog povjerenika, Ahmed Veik-efendiju, sa zadatkom da smiri situaciju i ispita događaje. Kriza, međutim, više nije bila unutrašnja: evropski predstavnici smatrali su da je potrebno sazvati posebnu konferenciju radi uspostavljanja mira i rješavanja sporova.

Konferencija je organizirana u Kanlidži, pokraj Istanbula. Zaključci su objavljeni u formi Protokola od 12 članova. Tri člana odnosila su se na položaj muslimana u Srbiji; ostali su regulisali osmanske garnizone u tvrđavama (Beograd, Feth-i islam/Kladovo, Šabac, Smederevo) te rušenje tvrđava u Užicu i Sokolu.

Za sudbinu muslimana presudan je bio član 8. U njemu se, između ostalog, kaže da se svi muslimanski stanovnici koji žive oko utvrđenih tačaka mogu osloboditi svoje imovine i povući sa srpske teritorije “što je moguće brže”. Na osnovu tog člana objavljena je i “Instrukcija za zapovednika grada beogradskog” u kojoj stoji: “Vi nećete dozvoliti ni jednom musulmanskom žitelju beogradskom da živi izvan grada.” U jednoj rečenici sabrana je nova realnost: muslimanima se ne nudi integracija, nego izlaz.

Muslimansko stanovništvo odluku Porte prihvata s razočarenjem, ali se iseljava uz spoznaju da se prostor ostanka zatvara. Iz Užica i Sokola, navodi se, muslimani odlaze u pravcu Bosne. Oni koji su ostali bili su ograničeni i izolirani unutar tvrđava u navedenim gradovima. Formalno, tvrđave su bile garancija sigurnosti; stvarno, bile su predfaza iseljenja. Pet godina nakon Kanlidže, i taj posljednji prostor opstanaka bit će ukinut.

Carskim ukazom od 10. aprila 1867. godine uprava nad tvrđavama Beograd, Kladovo, Smederevo i Šabac prepuštena je knezu Mihajlu. Osmanski komandant Ali Riza-paša predao je ključeve gradova knezu Mihajlu u aprilu 1867. U samom činu predaje sadržana je sva simbolika prijelaza: uz carsku zastavu, navodi se, trebalo je da se vije i srpska zastava. To je bila diplomatska formula koja treba ublažiti stvarnost, ali stvarnost je bila neumoljiva: Beograd je prelazio iz osmanskog u srpski suverenitet.

Posljednji osmanski vojnici napuštaju beogradsku tvrđavu 1867. godine, a nakon Berlinskog kongresa 1878, kada Srbija dobija potpunu nezavisnost, i osmanska zastava konačno se skida. Time se završava etapa koja je, s prekidima, trajala od 1521. do 1867.

U srpskoj javnosti odlazak je dočekan kao historijska radost. U literaturi i sjećanjima prisutan je motiv oslobođenja, ulaska u grad i raskida s prošlim vijekom straha. Branislav Nušić u priči “Šesti april” opisuje nestrpljenje stanovništva i planove da se povodom odlaska posljednje čete odigra veliko kolo; navodi se i trenutak kada srpska četa ulazi u grad i smjenjuje turske stražare, a turska četa kreće prema Savi, odakle Dunavom odlazi. Topovi grme “u znak oproštaja”. U atmosferi slavlja pojavljuje se rečenica koja zvuči kao politički epitaf: da u cijeloj Srbiji više nema ni jednog “Turčina”.

Za muslimane, međutim, taj dan nije bio festival, nego egzodus. Odlazak nije značio samo promjenu vlasti, nego gubitak grada kao zavičaja. A ubrzo je došao i drugi val,  brisanje tragova.

Ubrzo nakon odlaska Osmanlija iz Beograda “svi tragovi islama” uništeni su. Sve džamije su srušene, osim jedne, Bajrakli džamije. Taj podatak nije sporedan: rušenje vjerskih objekata nije samo urbanistička intervencija, nego simboličko preoblikovanje grada. Beograd je trebao izgledati i pamtiti se kao grad jednog narativa. Najbolji pisani trag o osmanskoj kulturnoj i vjerskoj baštini ostavila je Divna Đuriz-Zamolo u knjizi “Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521–1867”, što samo po sebi govori o tome koliko je bilo potrebno naknadno dokumentirati ono što je brzo nestajalo.

Danas su dokazi o muslimanskom prisustvu “tek u tragovima”. Čukur-česma više nema vodu, ali ima skulpturu povrijeđenog dječaka iz incidenta 1862; na toj lokaciji obilježava se Dan Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Dan policije i slava Ministarstva. Na Kalemegdanu se nalazi spomenik postavljen 1967. godine, na stotu godišnjicu iseljavanja muslimana. A “Dani Beograda” vezani su za datum predaje ključeva, s logom u obliku ključa.

U ovoj priči posebno mjesto pripada Bošnjaku Rašid-beju Belgradiju, jednoj od najinteresantnijih ličnosti Beograda tog doba. O njemu postoji malo podataka, ali i to malo otkriva složenu biografiju osmanskog činovnika koji je doživio kraj svoga grada. Njegov otac bio je pukovnik (alaybeyi) Smederevskog sandžaka i član poznate Zaimzade porodice u Beogradu. Rašid-bej je radio kao računovođa i “iskalni direktor” u Beogradskom sandžaku.

Kada je beogradski muhaiz Mehmed Huršid-paša imenovan za valiju u Bosni, poveo je Rašid-beja u službu, gdje je ostao šest godina (1852–1858). Nakon toga se vraća u Beograd, potom odlazi u Istanbul i učestvuje u Vijeću za reforme (Meclis-i Tanzimat), baveći se pitanjem čifluka u Bosni.

Interesantan detalj: Rašid-bejeva vila nalazila se naspram Čukur-česme; u spisku ulica iz 1848. spominje se “Rašid-begova kuća do Čukur-česme”. Tokom nereda 1862, on se povukao u tvrđavu zajedno s drugim muslimanima, a kuća mu je opljačkana. Potom, s muhadžirima iz Beograda, odlazi u Bosnu. U Bosni radi kao podsekretar za inspekcije tokom misije Ahmet Dževdet-paše (1863–1864). Pretpostavlja se da Bosnu napušta i seli u Istanbul 1868. godine, a umire 1882/83.

Rašid-bej je imao veliku kolekciju knjiga; tokom života u Beogradu uredio je biblioteku u Bajram-begovoj džamiji. Ipak, njegov najtrajniji trag ostaje u pisanju historije. Napisao je “Tarih-i Vaqa-i Hayretnüma-i Belgrad ve Sırbistan”, djelo koje je 1894. prevedeno u Srbiji pod naslovom “Istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji”. Knjiga ima dva dijela: prvi obuhvata period 1802–1849, drugi 1848–1861. Sadrži narativ o događajima u Srbiji i originalne fermane vezane za političku situaciju; narativni dio oblikovan je kao dijalog dvojice braće, Akile i Nakile, u kojem jedan drugome objašnjava razloge napuštanja Srbije.

Treći dio, odnosno dodatak (zeyl) pod nazivom “Ta’rihçe-i İbretnüma”, obuhvata period konačnog iseljavanja muslimana iz Beograda 1867. godine. Djelo je napisano 1871–1872, a njegov značaj potvrđuje činjenica da je korišten kao izvor pri pisanju “Ta’rih-i Cevdet”, najcitiranijeg historijskog djela o Osmanskom carstvu autora Ahmet Dževdet-paše. Rašid-bej u jednom dijelu navodi zlokobno predviđanje: da će za manje od deset godina muslimani biti protjerani iz Beograda “naglavačke”. Dogodilo se upravo to.

Iseljavanje posljednjih muslimana iz Beograda 1867. godine nije bila puka administrativna promjena ili ceremonija predaje ključeva. Bio je to završni čin dugog procesa u kojem su se pravne odluke (hatišerifi 1830. i 1833), institucionalno razvlašćivanje (vakufi), urbani pritisak (dvojna uprava i izolacija), nasilje (Čukur-česma i masakri), međunarodna diplomatija (Kanlidža) i konačni politički dogovor (ukaz 1867) spojili u jednu liniju: nestanak jedne zajednice iz jednog grada.

Za modernu srpsku historiju, taj čin znači učvršćenje suvereniteta i završetak osmanske etape. Za muslimane Balkana, to je događaj drugačije vrste: podsjetnik da se u XIX stoljeću granice nisu crtale samo na kartama, nego i po gradskim mahalama, kućama, bogomoljama i grobljima. A kada se jednom zajednica izbriše iz urbanog prostora, često biva izbrisana i iz urbanog pamćenja.

Zato je glas Rašid-beja Belgradija, makar fragmentaran, dragocjen: on vraća ljudsku mjeru u historiju koja se u službenim ceremonijama pretvara u ključeve, zastave i plotune. I podsjeća da se iza svakog “oslobođenja” krije i priča o onima koji su morali otići brzo, tiho i zauvijek.

IZVOR: Hikmet Karčić: “Posljednji mulsimani u Beogradu 1867.”