Međunarodno pravosuđe, nekada temelj globalnog poretka, ulazi u vrijeme duboke krize. Sudnica u kojoj je suđen Slobodan Milošević zatvorena je, tribunale se zatvara zbog nedostatka sredstava, a Međunarodni krivični sud pod žestokim je političkim pritiskom i internim skandalima.  Dok se neke države povlače, samo Međunarodni sud pravde bilježi porast aktivnosti, posebno u sporovima poput južnoafričke tužbe protiv Izraela. Hag, grad koji „proizvodi odluke“, suočen je s pitanjem može li zadržati status svjetskog centra pravde dok politička moć sve otvorenije osporava međunarodno pravo

Sudnica u kojoj je nekada sjedio Slobodan Milošević, dok mu se sudilo za genocid i ratne zločine, nikada nije bila raskošna, ali je imala prepoznatljivu institucionalnu težinu. Kada je u septembru zatvorena posljednji put, a predsjedavajući suda najavio da će se preostala ročišta održavati u „preuređenoj konferencijskoj sali“, mnogi su taj potez vidjeli kao simboličnu degradaciju međunarodnog krivičnog pravosuđa. Time je i sam Hag, grad koji je decenijama bio sinonim za obračun s najvećim zločinima, dobio novu, manje svečanu ulogu.

Iako je sjedište nizozemske vlade, globalni identitet Haga počiva na međunarodnom pravu. Više od 50 međunarodnih institucija i desetine organizacija koje rade uz njih godišnje generiraju oko 2,7 milijardi eura i osiguravaju 36.000 radnih mjesta u gradu od pola miliona stanovnika. „Mi ne proizvodimo predmete, mi proizvodimo odluke“, kaže Andrew van Esch, vijećnik grada Haga.

No, te odluke postaju sve rjeđe.

Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju zatvorio je vrata 2017. godine. Preostali predmeti iz njegovog nadležnog okvira, kao i oni s nekadašnjeg tribunala za Ruandu, prebačeni su u tzv. rezidualni mehanizam, danas smješten upravo u toj skromnijoj konferencijskoj sali. Tribunal osnovan radi procesuiranja atentata na libanskog premijera Rafika Haririja ugašen je 2023. zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Ni Međunarodni krivični sud (ICC), osnovan 2002. kao svojevrsni „nad-tribunal“, nije u boljoj situaciji. Administracija Donalda Trumpa uvela je sankcije protiv devetero zaposlenika Suda, a glavni tužilac Karim Khan trenutno je na odsustvu zbog optužbi za seksualno nedolično ponašanje, koje negira.

Rezultati ICC-a za sada su skromni: u dvije decenije rada presuđeno je samo 13 osoba. Za poređenje, Tribunal za bivšu Jugoslaviju izrekao je 93 presude. Sud trenutno vodi jedan veliki proces, onaj protiv Rodriga Dutertea, bivšeg predsjednika Filipina. Paralelno, međunarodna saradnja ponekad izostaje: Italija je odbila izručiti ratnog komandanta Libiji, a mađarski premijer Viktor Orbán povukao se iz Rimskog statuta samo da ne bi morao poštovati nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Za razliku od ICC-a, Međunarodni sud pravde (ICJ), glavno sudsko tijelo Ujedinjenih nacija, u znatno je boljoj formi. Često nazivan „svjetskim sudom“, ICJ rješava sporove među državama i nikad nije bio zauzetiji. Na njegovom dnevnom redu trenutno su slučajevi od globalnog političkog značaja, uključujući tužbu Južne Afrike protiv Izraela za genocid, ali i niz sporova koji se tiču granica, resursa i međunarodnih obaveza.

Za većinu stanovnika Haga, pogotovo onih iz radničkih četvrti s velikom muslimanskom populacijom, međunarodni sudovi su daleka i često nevidljiva stvarnost. Grad izvan elitnih diplomatskih ulica izgleda sasvim drugačije: grub, životan, pun socijalnih kontrasta.

No profesionalci koji su karijeru posvetili međunarodnoj pravdi pokušavaju se prilagoditi novim vremenima. Jill Wilkinson, direktorica Hague Humanity Hub-a, kaže da se danas „navigira kroz promjene“, od pada povjerenja u međunarodne institucije do političkih pritisaka koji dolaze iz velikih država.

Ipak, paradoksalno, baš neprijateljski odnos dijela američke administracije prema međunarodnom pravu otvorio je novi prostor djelovanja: neke američke nevladine organizacije već su se raspitivale o premještanju svojih kancelarija upravo u Hag.

Hag tako ostaje mjesto na kojem se globalno pravosuđe preispituje. Jedne institucije se zatvaraju, druge se bore za svoj legitimitet, treće bilježe historijske slučajeve. Ali pitanje koje ostaje jeste: može li grad koji „proizvodi odluke“ zadržati svoju ulogu svjetskog arbitra u vremenu kada se međunarodni poredak ljulja, a politička moć sve otvorenije prkosi pravu?

Odgovor će, čini se, zavisiti ne samo od sudnica već i od svijeta koji se sve teže dogovara o onome što je pravda.

IZVOR: The Economist