Boabdil i katolički vladari potpisali kapitulaciju koja je promijenila historiju Evrope

Dana 25. novembra 1491. u Kraljevskom logoru u Granadi potpisan je dokument koji je zauvijek promijenio političku i religijsku mapu Evrope: „Kapitulacije iz Granade“. U ime muslimanskog emira Muhammeda sbú Abdallaha, u evropskoj tradiciji poznatog kao Boabdil „El Chico“, odnosno Boabdil „Mlađi“,pregovarali su gradonačelnici Jusuf Ibn Komiša i Abu-Kasim Al-Mulej.

S druge strane stola sjedili su katolički vladari, Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska, predvodnici krišćanske rekonkviste. Tim činom okončan je desetogodišnji rat, ali i sedam stoljeća muslimanske prisutnosti na Pirinejskom poluotoku.

Kapitulacije su sadržavale 77 članova i potpisalo ih je čak 49 visokih svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika iz redova kršćanske vojske. Ono što ih izdvaja u historiji jeste činjenica da su predstavljale izuzetno velikodušne uslove predaje.

Ferdinand i Izabela, iscrpljeni dugim ratovanjem, porušenom infrastrukturom i rastućim troškovima, željeli su okončati rat što je prije moguće. Boabdil je to iskoristio: zahtijevao je garancije za muslimansko stanovništvo Granade, slobodu vjere, zaštitu imovine i poštivanje šerijatskih zakona. Garantirano je da će muslimani moći zadržati svoj jezik i kulturne običaje bez ograničenja.

Emiru je priznat i posjed u planinama Alpujarras, koji je zadržao do odlaska u marokanski Fez, gdje je proveo ostatak života.

Iako je prvobitno planirano da Granada bude predana šestog januara 1492. godine, datumi su pomjereni i ceremonija predaje ključevâ grada održana je drugog januara. Time je završena posljednja etapa rekonkviste, procesa kojim su kršćanske države nastojale povratiti teritorije izgubljene još u osmom stoljeću.

Kada je u Rimu prvog februara 1493. stigla vijest da je Granada pala, cijeli je grad eruptirao u slavlju. Papa Inoćentije VIII lično je služio misu u crkvi Santiago de los Españoles, dok su evropski hroničari događaj tumačili kao konačni trijumf kršćanske Evrope. Granadska kapitulacija shvaćena je kao simbolična osveta za pad Konstantinopolja 1453. i za osmansku okupaciju Otranta 1480. godine.

Između 1481. i 1492. ratovi između Nasridskog emirata i kršćanskih kraljevstava poprimili su potpuno novi karakter. Za razliku od tradicionalnih sezonskih vojnih pohoda, Izabela i Ferdinand imali su jasan cilj, potpuno iskorjenjivanje islamske političke moći iz iberijskog prostora. Nakon pada Malage 1487. godine, čitav se jug emirata našao odsječen od potencijalne pomoći iz Magreba. Istovremeno, pad Baze (Baza) na sjeveroistočnom krilu dodatno je stegao obruč oko Granade.

Preostala je samo prijestolnica, posljednja utvrda nasridske dinastije.

Iako su Ferdinand i Izabela ranije sklopili tajne dogovore s Boabdilom, obećavši mu povoljne uslove ukoliko preda grad, sultan se na kraju našao blokiran vlastitim dvorom. U Granadi je postojala snažna frakcija koja je odbijala bilo kakve pregovore sa kršćanima. Boabdil nije mogao otvoreno priznati postojanje dogovora, to bi značilo političko samoubistvo, pa je bio prisiljen nastaviti rat, nadajući se pomoći iz Osmanskog carstva ili sjevernoafričkih kraljevstava. Ta pomoć nikada nije stigla.

U ljeto 1491. kršćanske snage opkolile su glavni grad. Tokom opsade veliki požar izbio je u kraljevskom logoru; prema nekim izvorima, kraljica Izabela je jedva spasila život. No umjesto povlačenja, naredila je izgradnju stalnog vojnog naselja, Santa Fea. Iz tog strateškog uporišta Kastiljanci su kontrolirali prilaze Granadi, sprečavajući dopremu hrane i potičući masovni egzodus stanovništva iz okolnih sela unutar gradskih zidina. Ubrzo je u gradu zavladala glad.

U takvim okolnostima kapitulacija je postala neizbježna. Nasridska vlada pucala je iznutra, a mnogi dvorski prvaci pristali su na mito i povlastice u zamjenu za podršku predaji.

Kapitulacije su formalno potpisane 25. novembra 1491. u logoru La Vega. Dana drugog januara 1492. kršćanska vojska ušla je u Granadu. Prije zvaničnog ulaska, vojni odredi zauzeli su ključne kule i tvrđave. U dvorani Comares u Alhambri Boabdil je predao ključeve predstavnicima kraljice Izabele.

Uslijedio je simbolički čin koji je stoljećima obilježavao evropsku imaginaciju: na kulama Alhambre podignuta je kršćanska zastava i veliki zlatni krst. Herald je glasno objavio: „Santiago! Kastilja! Granada! U ime najuzvišenijih gospodara, kralja Ferdinanda i kraljice Izabele, koji su osvajanjem oružjem stekli ovaj grad i čitavo njegovo kraljevstvo!“

Tim je riječima okončano muslimansko prisustvo u Zapadnoj Evropi.

Iako su Kapitulacije garantovale toleranciju i zaštitu, ubrzo nakon osvajanja počelo je njihovo sistematsko kršenje. Prisilna pokrštavanja, zabrana arapskog jezika, te konačno protjerivanje Moriska u 17. stoljeću pokazali su da je velikodušnost 1491. bila samo privremena diplomatska nužda.

Pad Granade ostao je prelomni trenutak evropske historije, kraj jedne civilizacije i početak nove epohe, obilježene širenjem Kastilje i Aragona, kolonijalnim ekspanzijama i dubokim vjerskim previranjima koja će oblikovati kontinent za naredna stoljeća.