Kad je počinjao s borbom, vjerovao je da ih može potaknuti, usmjeriti na uzvišen put. Pokret mu se učinio primamljivim za sve. A sad je vidio da je pogrešno računao. Mnogi Bošnjaci svake vjere nisu bili dovoljno spremni da se izbave iz vjekovne čahure zavisnosti.

Serasker sultanove ordije Hamdi-paša je vrlo brzo tog dana shvatio da je nastavak rata s bošnjačkim ustanicima ravan jalovoj avanturi i da ga bezuspješno vodi. Sa svojim trupama ponovo je pao u okruženje, zamku iz koje se teško mogao izvući. Bošnjaci su mu nametnuli svoj način borbe, tipičan janjičarski, u kome se njegov nizam slabo snalazio. Ni konjički odredi odabranih bešlija koje je nekidan od velikog vezira dobio kao pojačanje, nisu poboljšali stanje budući da ni protivnički nisu bili slabiji. Štaviše, bošnjačka se konjica bolje držala na strmom i džombastom tlu, vična i gorim terenima od ovih.

Od visokih vojnih zapovjednika, miralaja i bimbaša, tražio je da ga svaki čas izvještavaju o stanju na bojištu, ali ga ni jedan nije zadovoljio ni smirio. I kad čuje da je razbijena neka ustanička orta i da je poginuo njen zapovjednik, brzo stigne vijest da je stradao cijeli njegov puk i da je izgubljen ovaj ili onaj položaj.

Još teže je primao srcu izvještaje o ljudskim gubicima. Oni su rasli iz sata u sat, sve više i brže, bez izgleda da se zaustave ili barem smanje. Ranije je pred Dvorom prešućivao stvarne gubitke, a ovi su i veći i strašniji. Uveo je askere u rat koji mu nije ništa donosio. On, osobno, ličio je na kockara koji je novim ulozima stalno tonuo u sve dublji glib.

Nervozno je i sam ulijetao u okršaje, lavovski se borio ne bi li vlastitim primjerom podstakao i asker, ali su ti pokušaji bili kratkog daha pošto su protivnici suzbijali ma i najmanji njegov napredak. Drhtao je od ljutine, zamjenjivao je zapovjednike, obećavao im unapređenja, novac i slavu, no i to je trajalo samo dok se ne pojave na poprištu.

Kako je vrijeme odmicalo tako je on postajao nervozniji, ljući. Sve više je ličio na davljenika koji, doduše, još pliva, ali ni na jednoj strani ne vidi obalu.

Najviše je strepio pri pomisli na velikog vezira kome je dao čvrsta obećanja da će slomiti «ustanak buntovnika», i zauvijek «smiriti Bosnu», a neminovno mu se otimalo i jedno i drugo, tako dugo i uporno.

Od početka rata minulo je nekoliko mjeseci, a on je još uvijek na početku. Potrošena je gomila novca, izginule su desetine hiljada askera – uzalud!

Prošli put, a to bješe nekidan, prevario je Gradaščevića rekavši da želi okončati sukob i uspio mu se izvući iz obruča. Da ima pravu, spasonosnu ideju, učinio bi to i sada, ali mu ništa pametno nije padalo na um. U bezdan je zaglibio i s mislima. Osjećao se zatočeno, bespomoćno, poniženo…

Kad su ga vojni zapovjednici u popodnevnim satima izvještavali da je poginula trećina askera i da isto toliko imaju ranjenika, on se prenuo kao iz košmarnog sna i odmah dohvatio kalem da napiše Gradaščeviću svoje izvinjenje za povredu dogovora o prekidu vatre u prethodnoj borbi i da traži njegovu saglasnost da mirno izvede ordiju iz obruča i konačno se vrati kući.

Pismo je trebao uručiti isti miralaj koji je ugovarao prekid vatre prošli put. «Vali-paša», usudio se reći nesrećni zabit, «morat ću se crveniti pred njegovom ekselencijom». «Kakva ekselencija», ušutkao ga je paša, «Gradaščević je okorjeli buntovnik, primitivac, sirov bošnjački glupan, koga ne podržava više od polovine vlastitog ejaleta. Pao je u sultanovu nemilost i stoga je osuđen na smrt».

U momentu kad je miralaj pred pašalijama uzjahao konja s namjerom da krene, dogodilo se čudo od koga je naglo stao. Opazio je na zapadnom horizontu, na vidiku iznad Ljubogošte, ogromnu masu vojske, konjanika i pješaka pod silom oružja, koja se uvećavala jer su neprestano pristizali novi odredi. Iznenađen, vratio se s konja i hrupio u pašin čador. «Vaša visosti, dođite, pogledajte», gotovo je viknuo.

Hamdi-paša je smjesta žurno izašao. Tad je mogao i bez durbina uočiti kako to nisu nizamske trupe i kako se slobodno ponašaju pred njegovim borbenim linijama. U sljedećem trenutku je opazio kako se iz trupe izdvojila veća grupa konjanika i pojahala kroz tabor pravo njegovom čadoru. Konjanike je pratio jedan vod njegovih askera. Sve je to gledao s punom pažnjom i prva mu jasna misao bješe da to nije neprijateljska vojska, inače ne bi bila ovako dočekana.

Zapovjednici te vojske, dvojica njih, isticali su se bogatom opremom na sebi i sjajnim nakitom svojih konja, Bjehu u poznom životnom dobu, iznad šezdeset godina, ali su se stameno i sigurno držali na konjima.

Pratnja njihova pred čadorom zastade, a paši pristupiše samo ta dva zapovjednika. Načiniše temena, pri čemu se predstaviše:

– Kapetan stolački Ali-aga Rizvanbegović – reče prvi.

– Ajan gatački Smail-aga Čengić – reče drugi.

– Vaša visosti – nastavi Ali-aga – dođosmo pomoći u vašoj pravednoj i plemenitoj borbi protiv bosanskih odmetnika, buntovnika koji su se digli čak i protiv našeg svijetlog cara. Sva je Hercegovina uz vas, bilesi i svi kršćani.

– Zapovijedajte, svijetli paša, i vidjet ćete kako se borimo – dodade Smail-aga.

Hamdi-paši pluća naglo narastoše, sav teret brige u trenu spade i on, s punom radošću pruži ruke prema njima te reče ushićeno:

– Veliki Allah vas nagradio! Hodite da vas zagrlim, da vas bratski zagrlim, jer i jesmo braća. Blago našem Carstvu kad ima tako vjerne podanike. A onda se trže, jer se sjeti da je kod miralaja njegovo pismo s ponudom za predaju te ga vrati. Kasnije, dok ga je cijepao, pomislio je pun užitka: «Nikad u životu nisam nešto cijepao s većim merakom».  

U času kad su se, neočekivano i naglo, na liniji fronta pojavile hercegovačke orte, brojne, svježe i raspoložene za borbu, Husein-paši Gradaščeviću je zastao dah. Gledao ih je ne trepćući, zapanjeno. Nije to učinio od straha nego od bolnog razočarenja, dubokog žaljenja. Nije odmah ni progovorio. Šutio je zbog gorke istine, od porazne činjenice da je domaći kapetan svoju pohlepu i glad za vlašću krunisao veleizdajom. Sličan osjećaj je ovladao i njegovim drugovima, svim zapovjednicima, koji su se do posljednjeg okupili oko njega. Svi bjehu bezvoljni, utučeni, ponašali se kao na sahrani.

– Možemo li u ovom stanju i ovog časa izdržati još jedan boj, borbu s još većom ordijom? – turobno je, više za sebe, kazao kapetan Mahmud-beg Begović.

– Ne možemo, šura – progovorio je Gradaščević – danas ne. Snage su nam na izmaku. Isrpljeni smo svi. Upravo se pitam kako su Hercegovci prošli dovde kad kontrolišemo i zaleđa fronta. Nisam samo iznenađen i razočaran, već sam i začuđen.

– Umijem to protumačiti – oglasio se Ali-paša Fidahić pa, pošto je opazio da su ga svi pogledali, nastavio je: – Južni pravac, onaj prema Crnoj Rijeci gdje smo postavili svoju bočnu odbranu, nismo čvrsto osigurali kao ostale jer smo smatrali da nam s te strane ne prijeti značajna opasnost pošto nas štite visoke i neprohodne južne planine. Hercegovci su se prebacili upravo preko njih pa obilaskom ispod Romanije udarili na tu našu odbranu. Bezbeli, nije im bilo teško da je razbiju i potom brzo stignu ovamo. Uostalom, dobit ćemo izvještaj.

– Šta ćemo sad? – upitao je Zlatarević.

– Obnoviti snagu – odgovorio je novski kapetan Cerić. – Triba nam za to neko vrime.

– U pravu si, imenjače – složio se Husein-paša. – Pomjerit ćemo se bliže šeheru i dan-dva mirno držati front pred njegovim bedemima. I Hamdi-pašina ordija je umorna, zapravo je klonula. Izdahla bi da joj sad Hercegovci ne vraćaju dušu. Nije kadra odmah napasti. Meram mi je, inače, još jednom podijeliti mejdan s njom, osobito zato što je vode zanesene, ohole hercegovačke glave.

Tad se s mislima zadržao na još jednoj činjenici. Rađanje autonomije u stanju nesloge, laži, izdaja, prevara, kolebanja, lakomosti… ne može biti zdravo i održivo. Jasno je osjetio da jedinstvo, hrabrost i odlučnost ustanika nisu dovoljni da se izvojuje sloboda, osigura autonomija. Mnogo je vanjskih sila koje utiču na njen opstanak. Sa svojom vojskom, koja čak nije osobito velika, postigao je niz pobjeda, pa ipak se vratio tamo gdje je bio na početku. A za to vrijeme, u ratnim mjesecima, poginule su i izranjavane desetine hiljada vojnika. Hiljade preživjelih više nisu čitavi ljudi. Može li se to pravdati? Čiji je to grijeh? Je li i njegov?

Bio je kivan na ljudsku sebičnost, neodgovornost, pokornost, malodušnost… Da nije toga, smatrao je, ljudi bi bili slobodniji; živjeli bi bolje i lagodnije. Kad je počinjao s borbom, vjerovao je da ih može potaknuti, usmjeriti na uzvišen put. Pokret mu se učinio primamljivim za sve. A sad je vidio da je pogrešno računao. Mnogi Bošnjaci svake vjere nisu bili dovoljno spremni da se izbave iz vjekovne čahure zavisnosti. Napokon, razmišljao je, ne može čovjek bez Božije pomoći ništa učiniti. Sjetio se hadisa koji kaže «da Allah stanje jednog naroda neće promijeniti dok se taj narod sam ne promijeni». Tako se, bješe mu sljedeća misao, ni Bosni hal neće promijeniti bez Božije volje. A volje za promjenom ljudi još nemaju. Ko zna hoće li je kad imati? Veću i jaču od sadašnje.

Stoga je saradnicima, svim vojskovođama, nedvosmisleno rekao da u sljedećem boju s Osmanlijama, sada i Hercegovcima, skupa sa svojom vojskom preuzmu odgovornost za sebe. Neka se bore, uz Allahov blagoslov, ako hoće, kako hoće, dokle hoće… Što se njega kao seraskera tiče, uzdržat će se od daljih naređenja. Oni, što god učine, od njega im halal.

S njima je, s cijelim štabom, naredna dva dana proveo u taboru na Bakijama. Mirovao je do časa dok nije bočeo boj.

Osvanuo je ponedjeljak, četvrti juni. Zurne i doboši prolomiše tišinu jutra, iza njih se prosu oštra i gusta pucnjava, a naporedo s njom se zaoriše graja i halakanje. Svi zapovjednici su jurišali pred vojskom, odvažno i snažno, sjekli su i lomili neprijatelja ne kloneći i ne odustajući. Tako prvog sata, drugog… petog… sedmog… devetog… cijelog dana. Vojska njihova, svi ustanici, slijedili su ih u stopu, sve dok im je tekla i posljednja snaga, i uspjeli bi ga dotući, kao i svaki put do tada, ali nisu mogli dalje kad je navalila svježa i čila vojska Hercegovine…

Svjetlo Pokreta za autonomiju se ugasilo.

Pokrajina je ostala u mraku.

Vezirski Konak u Travniku čekao je Mahmud Hamdi-pašu.