Na granici Tajlanda i Kambodže, visoko iznad džungle, stoji drevni hram Preah Vihear, mjesto koje se već više od jednog stoljeća pretvara u poprište oružanih sukoba. Iza posljednjih incidenata ne stoje samo vojne provokacije, nego duboko ukorijenjen spor naslijeđen iz kolonijalnog doba, u kojem su evropske sile crtale granice ravnalom, a ne historijom. Jedna mapa iz 1907. godine, nastala u francuskoj kolonijalnoj administraciji, danas ima veću snagu od lokalnih sjećanja, carstava i svetih tradicija

Na vrhu planinskog masiva Dangrek, duboko u džungli jugoistočne Azije, stoje ruševine hrama Preah Vihear. U fotografijama često izgleda kao da lebdi iznad mora oblaka, kao prizor izdvojen iz vremena i politike. No taj hram nije samo arheološki spomenik ili mjesto duhovne tišine. On je jedna od najeksplozivnijih tačaka na mapi savremenog svijeta, simbol konflikta koji se već više od jednog stoljeća prenosi s generacije na generaciju, zajedno s kolonijalnim mapama, pravnim presudama i suprotstavljenim nacionalnim narativima.

Sukob između Tajlanda i Kambodže oko Preah Viheara nije tek granični spor. On je koncentrat šire historije: propasti carstava, evropskog kolonijalizma, nametnutih granica i postkolonijalne borbe za suverenitet i identitet. U tom smislu, ovaj hram nije samo kamen i reljef, nego arhiv političke traume.

Preah Vihear podignut je još u devetom stoljeću, u doba kada ni moderna tajlandska ni kambodžanska država nisu postojale. Njegov procvat veže se za moćne kmerske careve 11. i 12. stoljeća, vladare carstva koje se prostiralo daleko izvan današnjih granica Kambodže, obuhvatajući dijelove današnjeg Tajlanda, Laosa, Vijetnama i Mjanmara. U to vrijeme nije postojala jasna granica kakvu danas podrazumijevamo; teritorije su se širile i skupljale prema vojnoj i političkoj snazi.

Kada je kmersko carstvo počelo propadati u 14. stoljeću, težište moći pomjerilo se prema jugu, dok su vladari Sijama, preteče današnjeg Tajlanda, preuzimali kontrolu nad dijelovima nekadašnje kmerske teritorije. Upravo u tom historijskom lomu nastaje temelj današnjeg spora: Kambodžani sebe vide kao nasljednike kmerske civilizacije, dok tajlandska državnost izrasta iz sijamske tradicije koja je u određenom trenutku ovladala tim prostorom.

Pravi problem, međutim, ne nastaje u srednjem vijeku, nego u 19. stoljeću, kada jugoistočna Azija ulazi u orbitu evropskog kolonijalizma. Suočeni s francuskom i britanskom ekspanzijom, lokalni vladari morali su birati između otvorene okupacije i ograničenog suvereniteta.

Kambodžanski kralj je 1863. godine prvi povukao potez: zatražio je da zemlja postane protektorat Francuske, nadajući se da će ga to zaštititi od teritorijalnog gutanja od strane Sijama. Sijam je isprva vjerovao da može izvući korist iz francuskog prodora, pa je priznao francusku kontrolu nad Kambodžom u zamjenu za određene teritorijalne ustupke. No ubrzo se pokazalo da su evropske sile daleko vještije u nametanju vlastitih interesa.

Sijam je, paradoksalno, uspio u nečemu gotovo nezamislivom: postao je jedina zemlja jugoistočne Azije koja nije formalno kolonizirana. No ta „nezavisnost“ imala je visoku cijenu. Tokom četiri decenije, kroz niz ratova i ugovora, Sijam je gubio teritorije na sve strane, Francuzi su uzeli Laos i Vijetnam, Britanci dijelove koji su kasnije postali Burma i Malaja. Zemlja je opstala kao tampon-zona između imperija, ali s granicama koje su crtane pod vanjskim pritiskom.

U tom kontekstu nastaje ključni dokument spora. Sporazum iz 1904. godine između Sijama i Francuske odredio je da granica između Sijama i Kambodže ide duž planina Dangrek, što je, barem na papiru, ostavljalo Preah Vihear na sijamskoj strani. Međutim, precizno iscrtavanje granice povjereno je zajedničkoj komisiji.

Rezultat tog procesa bila je francuska karta iz 1907. godine, na kojoj je linija granice pomaknuta tako da se hram nalazi na kambodžanskoj strani. Predstavnici Sijama učestvovali su u radu komisije, ali nikada formalno nisu potvrdili kartu niti su uložili službeni protest. Upravo ta šutnja postala je temelj kasnijih pravnih presuda.

Ta kolonijalna mapa, nastala u evropskoj kancelariji, danas ima veću pravnu težinu od stoljeća lokalne historije i sjećanja. Ona je primjer kako su kolonijalne administracije, često bez namjere da stvore dugoročne sukobe, ostavljale naslijeđe koje i danas proizvodi nasilje.

Tokom Drugog svjetskog rata Tajland je, kao saveznik Japana, ponovo zauzeo područje Preah Viheara, ali ga je nakon poraza morao vratiti Francuzima. Kada je francuska kolonijalna vlast u Indokini slomljena 1954. godine, tajlandske trupe su još jednom ušle u regiju.

Kambodža, iako razorena ratovima, američkim bombardiranjima, genocidom Crvenih Kmera i stranim intervencijama, nikada nije odustala od pravne borbe. Dva puta se obratila Međunarodnom sudu pravde, 1962. i 2013. godine, i oba puta je presuda bila ista: zbog izostanka formalnog prigovora na mapu iz 1907. godine, Preah Vihear i njegova neposredna okolina pripadaju Kambodži.

Pravo je, barem na papiru, bilo jasno. Politika, međutim, nikada nije slijedila pravnu logiku.

Kada je Kambodža 2008. godine zatražila da Preah Vihear bude upisan na listu svjetske baštine UNESCO, činilo se da je riječ o kulturnom, a ne političkom potezu. No u Tajlandu je taj zahtjev shvaćen kao provokacija i konačna legalizacija gubitka teritorije.

Usijale su se granice, vojske su raspoređene s obje strane, došlo je do oružanih sukoba, poginulih vojnika i civila, bombardovanja i političkih potresa, uključujući pad barem jedne tajlandske vlade. Hram koji je stoljećima bio simbol religije i moći postao je vojni položaj okružen bunkerima i minskim poljima.

Danas je granica zatvorena, područje nesigurno, a strane diplomate i dalje pokušavaju „smiriti situaciju“. Povremeni prekidi vatre redovno se krše, jer problem nije samo vojni, nego narativni. Za Kambodžu, Preah Vihear je neotuđivi dio kmerskog naslijeđa i dokaz historijske nepravde kolonijalnog doba. Za Tajland, on je simbol teritorijalnog gubitka nametnutog mapom koju nikada nisu prihvatili.

Na tom brdu, iznad džungle, ne sudaraju se samo dvije vojske, nego i dva pogleda na prošlost. Preah Vihear razdvaja dvije države, ali još više razdvaja dvije verzije historije i podsjeća da kolonijalne mape, i kada se čine mrtvim dokumentima, mogu i dalje ubijati.