Dok izraelsko bombardovanje pretvara cijele četvrti Gaze u ruševine, palestinske porodice suočene su sa apsurdnim izborom: ostati pod udarima ili platiti sve skuplju „cijenu spasa“ kako bi se probile prema jugu. I upravo ta cijena, nova, brutalna ekonomija prisile i potražnje, stoji u središtu svjedočenja zabilježenih posljednje sedmice: vožnje od svega desetak do dvadesetak kilometara naplaćuju se i po dvije hiljade dolara, šatori dostižu cijenu od hiljadu dolara, a najamnine u pretrpanim gradovima juga skaču do iznosa koji bi i u mirno doba bili nepodnošljivi. Gotovina se u tom svijetu pojavljuje kao jedini „kisik“, valuta preživljavanja bez koje se ne kreće ni korak.

Prošle sedmice izraelska vojska proširila je naredbe za evakuaciju na cijeli Gaza City i dala kratke rokove za napuštanje domova. Na kartama, te „rute izlaza“ izgledaju kao žile spasa; na terenu, pretvaraju se u rutu naplate. Kamion koji porodicu iz sjevernog dijela grada može dovesti do Deir al-Balaha ili Khan Yunisa, udaljenosti koje na mapi djeluju skromno, danas košta onoliko koliko je prije rata bilo dovoljno za godišnji budžet neke skromne radionice.

Ko novac prima iz inozemstva, nailazi na dodatni zid: provizije posrednika i manipulacije kursom gutaju ogroman dio uplaćenog iznosa, pa dolari koji su poslani da spasu nečiji život stižu osakaćeni, ponekad i skoro prepolovljeni. Nije neobično da od hiljadu dolara koje je porodica očekivala na ruke zaista dođe tek šest stotina.

Zato mnogi hodaju. Kad transport postane luksuz, noge su jedini kapital. Duž obalne Al-Rašid ulice kreće se povorka koja više liči na sporu rijeku nego na kolonu: žene svezanih marama nose torbe na glavama i djecu u naručju, mladići povijeni pod teretom zavežljaja, ljudi koji guraju invalidska kolica kroz pijesak i krš. Jedan od sagovornika opisuje šest sati hoda, bez predaha, uz onu vrstu odlučnosti koja dolazi tek kada shvatite da je stajanje opasnije od umora.

Kad se i stigne do juga, zatiče se tržište koje ne prašta. U Deir al-Balahu i Khan Yunisu, gdje je već odavno premalo zidova za previše ljudi, vlasnici iznajmljuju stanove po cijenama koje bi i u velikim metropolama izazvale čuđenje.

U moru oglasa koji se vrte po Facebook grupama nude se sobe u zajedničkim kućama, poluizgrađeni prostori bez sanitarija ili prazne betonske ljušture, često bez prozora i vrata, uz hladnu poruku: „Uredi sam; jeftinije nećeš naći.“ Oni koji nemaju ni za to, okreću se jedinoj preostaloj opciji — šatoru. Ali i šator je postao simbol inflacije očaja. Cijene su se udvostručile u odnosu na ranije faze rata, a tamo gdje cerada napokon razapne svoju tanku sjenku, ni tlo pod njom nije besplatno. Pijesak, koji je do jučer bio svima zajednički, danas se naplaćuje kao da je parcela u centru grada.

Logika tog tržišta je porazno jednostavna: sve što omogućava kretanje košta, a koštat će i ono što vas drži na mjestu. Kretanje bez gotovine gotovo da ne postoji, a do same gotovine dolazi se mukotrpno, uz posrednike koji iz svake doznake odgrizu ogroman zalogaj. Banke su razorene, bankomati nijemi, formalni kanali svedeni na floskule. U tom vakuumu nicale su mreže posrednika koji premošćuju elektronske uplate i fizički novac, ali most koji grade plaća se skupo. Tako i pomoć dijaspore, zamišljena kao hitna infuzija, postaje najprije plijen provizija, a tek onda oruđe preživljavanja.

Jamal Qadir, tridesetčetverogodišnjak čija je porodica već više puta mijenjala adrese pod neprestanim naletima, pokušava hladno izračunati ono što mnogi osjećaju samo kao beskrajni teret: trošak prevoza koji se penje do iznosa jedne prosječne godišnje plate u Gazi; šator koji košta skoro kao prosječan polovan automobil prije rata; kirija koja se ne spušta ispod četiri cifre. Kad sve zbroji, dobija sumu koja bi i u mirnim okolnostima bila zastrašujuća, a sada je jednostavno neizvediva. Prvi put kad su bježali, sjeća se, ljudi su stajali uz put s kanisterima vode i tepsijama hrane. Danas, kaže, iste ruke ispružene su samo da prime novac.

Tasnim, dvadesetdvogodišnjakinja koja je u manje od dvije godine dvanaest puta napuštala dom, ostala je bez mačka Simona, kojeg je uvijek nosila sa sobom, bez obzira na težinu torbi. Ovog puta, Simon nije izdržao. Nije ga ubila eksplozija, nego spora glad, žeđ i stalna selidba. „Ako životinja nije preživjela, kako ćemo mi?“, pita se, a iza te rečenice stoji iscrpljenost koja više nema suza, nego samo suhu, tvrdu tišinu.

Fouad, dvadesetdevetogodišnjak iz Gaza Cityja, odbija da ode. U januaru je, skupa s porodicom, dva dana lutao razorenim ulicama kako bi se vratio do kuće, iako je kuća bila tek skelet sjećanja. Sad ga opet tjeraju da napusti i to malo što je uspio povratiti. Pokušao je pobjeći prema jugu i pronaći šator, ali su cijene učinile plan besmislenim. „Radio sam, išlo mi je dobro; danas ne mogu priuštiti ni šator ni put“, kaže, i dodaje kako poruke „molimo se za vas“ zvuče kao daleka jeka, pristojna, ali prazna.

Porodica Mohammeda al-Dahdouha, tridesetosmogodišnjeg brice i oca petoro djece, svoj je život pretovarila s kamiona na pijesak Khan Yunisa. Dušeci, ćebad, plastične kese s odjećom i lonci izlijeću jedan za drugim iz karoserije, kao da se rješavaju tereta koji je postao pretežak da bi se nosio na ramenima. Tri dana su čekali prevoz, i na koncu ga unajmili udruženi s rođakom, uz posuđen novac prijatelja. Oko njih, hiljade porodica pokušavaju podići improvizirana skloništa, i sve to podsjeća na grad koji se iznova gradi bez cigle, samo od volje i tkanine. Al-Dahdouh ne krije bijes dok izgovara rečenice koje odzvanjaju više kao molitva nego kao konstanta: „Bog nam je dovoljan.“ U istom dahu govori i o onima koji ostaju iza, na sjeveru, bez ičega da plate put: ljudi koje, kako kaže, neće odnijeti vjetar, nego eksplozija.

Na obali al-Mawasija, koja je kroz rat proglašavana „sigurnijom zonom“, slika je daleko od onog što te riječi impliciraju. Prostor koji je prije rata bio poljoprivredno zemljište i dine danas je labirint šatora, improviziranih zaklona i malih, privatnih ekonomija. Aktivisti koji brinu o kampovima govore da njihove zalihe mogu pokriti tek mali djelić potreba. Voda se donosi u kanisterima s udaljenih slavina; sanitarni čvor je često kanalić iskopan motikom; a hrana koja uđe u Gazu, čak i kada prođe kroz kontrolne tačke, rijetko stiže do svih do kojih bi trebala. U međuvremenu, evakuacijske naredbe ponekad presijecaju i ono malo puteva kojima je pomoć sklona da cirkulira.

Mohammed al-Madhoun, šezdesetogodišnjak koji je u posljednje dvije godine već devet puta mijenjao adrese, sa suprugom i sinom spava na stolicama i asfaltu, blizu plaže. U glasu mu tinja neka vrsta smirenog očaja: današnje stanje zove „podnošljivijim paklom“ u odnosu na ono što bi ih dočekalo da su ostali na sjeveru. Rasim Saad, pedesetdvogodišnji otac desetero djece, našao je svoj komadić skloništa ukopavši nekoliko kvadrata na obronku pješčane dine. Razapeo je plastiku i tkanine, premjestio kćerku sa troje unučadi na taj „krov“ koji će prva kiša možda odnijeti niz obronak.

Zemljište se svuda naplaćuje, i kad je ravno i kad je opasno, pa oni biraju isključivo ono što je besplatno. „Ako su ova djeca živa, to je već uspjeh“, kaže, i ta rečenica, ogoljeno jednostavna, rezimira čitavu logiku preživljavanja.

Statistika je okrutna u svojoj hladnoći. Nakon posljednjih naredbi, stotine hiljada ljudi napustile su Gaza City u svega nekoliko dana. Istovremeno, cijeli grad se proglašava opasnom borbenom zonom s ultimatumom od 48 sati. U zbiru dvije ratne godine, gotovo cjelokupno stanovništvo Pojasa Gaze bilo je prisiljeno na raseljavanje, nerijetko više puta, pa se ne libi ni pretjerivanja da se kaže kako prosječna porodica sada zna put do juga kao što je nekad znala put do škole ili pijace. Procjene poginulih penju se na desetine hiljada. Za mnoge, poziv da napuste domove iznova zvuči kao cinična šifra: ko može platiti — ide; ko ne može — ostaje.

Ljudi poput Jamala rezimiraju to bez okolišanja: ono što je u prvom naletu bio talas solidarnosti pretvara se u tržište usluga. Ruke koje su nekada dijelile vodu i hljeb sada pružaju ključ i čekaju keš. Vožnja kamionom na kratkoj relaciji u mirnodopskim uvjetima ne bi bila tema ni u rubrici „sitne vijesti“; danas je to finansijska prepreka iza koje se gomila strah. Vlasnik sobe bez prozora i zida možda će reći da je i njemu sve poskupjelo; izbjeglica će odgovoriti da je skuplje i ono što se ne može platiti, dan proveden u zoni u kojoj svaki trenutak može biti posljednji.

Zima je na horizontu i pitanje skloništa prelazi iz sfere moralne u sferu fizičke opasnosti. Kiša će rastakati spojeve šatora, vjetar će čupati klinove iz pijeska, a hladnoća će sasvim doslovno ulaziti pod kožu. Porodice koje su se sklonile na plaže suočit će se s noćima bez zaklona; one na obroncima s gnjecavim blatom koje pretvara padine u klizave zamke. U tim uslovima, i ono malo što je danas skupo sutra će postati besmisleno: nema kaldrme koja vrijedi više od toplog jorgana, niti parcele pijeska koja valja više od suhe noći.

U središtu svega ostaje pitanje koje premašuje nabrajanja i faktografiju: šta znači „platiti da preživiš“? Kada evakuacija postane luksuz, naredba koja nominalno štiti civile pretvara se u filter siromaštva. Istisne se najprije onaj ko ima za kamion, pa za šator, pa za najam mjesta ispod šatora; ostali ostaju u sjevernim četvrtima, ne zato što ne razumiju opasnost, nego zato što nemaju kartu za izlaz. U takvom poretku, novac postaje dozvola za kretanje, a nedostatak novca je presuda da se ostane.

Ekonomska logika rata koja prodire u svaku poru svakodnevice. Nisu samo kuće srušene, srušena je i infrastruktura povjerenja, sistema i razmjene, pa je čitav teret preživljavanja spušten na privatne dogovore u kojima jači uvijek uzima veći dio. Humanitarne organizacije upozoravaju da bez sigurnih, stalnih koridora, bez dostupne gotovine koja ne prolazi kroz kliješta posrednika i bez stvarnih prostora koji zaslužuju naziv „sigurne zone“, ciklus raseljavanja može samo da se produbljuje. U suprotnom, brojevi koje danas izgovaramo postat će sutrašnje minimum-procjene, a cijene koje danas nazivamo nezamislivim dobiće nove, još bezdušnije nule.

I kada se sve sabere, potrošene ušteđevine, posuđene hiljade, izgubljeni kućni ljubimci, neprospavane noći pod najlonom, ostaje ono što u Gazi najviše vrijedi i što se, paradoksalno, najskuplje plaća: vrijeme. Vrijeme kupljeno kamionom, šatorom, jednim mjesecom kirije; vrijeme oteto posredničkim provizijama i čekanjima; vrijeme koje mnogi nemaju. To je valuta u kojoj se ovih dana mjeri život na sjeveru i jugu Pojasa, valuta koja ne trpi nabrajanja, ali trpi istinu: ko ima, kupuje je; ko nema, plaća je na druge, teže načine.

IZVOR: Haaretz, El Pais