Dosadašnji najstariji dokazi o ljubljenju poticali su iz drevnih tekstova i reljefa starog oko 4.500 godina iz Mezopotamije i Egipta. Istovremeno, istraživanje iz 2015. pokazalo je da u više od polovine od 168 proučavanih kultura romantično ljubljenje uopće ne postoji. Druga studija sugerisala je da se ljubljenje možda razvilo iz ponašanja povezanih s njegom krzna i prenošenjem sigurnosti kroz dodir

Iako danas djeluje kao univerzalni izraz nježnosti, poljubac je i dalje jedno od najzagonetnijih ljudskih ponašanja. Nauka ga je posmatrala kroz biologiju, psihologiju i kulturu, mjerila broj bakterija koje se razmijene tokom dugog ljubljenja, navodno oko 80 miliona, i utvrdila da uprkos tome ima blagotvoran učinak na zdravlje. No, odgovor na osnovno pitanje ostao je nejasan: kada je ljubljenje zapravo počelo?

Najnovija istraživanja sugeriraju da bi odgovor mogao biti mnogo dublji u prošlosti nego što se ikada pretpostavljalo. Prema analizi objavljenoj u časopisu Evolution and Human Behavior, ljubljenje bi moglo biti staro između 21,5 i 16,9 miliona godina, što znači da nisu samo prvi ljudi, nego i zajednički preci ljudi i čovjekolikih majmuna vjerovatno poznavali ovu vrstu kontakta. To bi ujedno značilo da su poljupci postojali mnogo prije Homo sapiensa, pa čak i prije neandertalaca,  koji su, prema novim procjenama, također vjerovatno ljubili.

Do ovakvog zaključka došlo se ne kroz arheološke dokaze, koji ne mogu sačuvati takvo ponašanje, nego kombinacijom evolucijskih modela i podataka o ponašanju modernih primata. Tim sa Univerziteta Oxford najprije je morao precizirati šta uopće znači „poljubac“ u naučnom smislu, jer se ponašanja koja uključuju kontakt ustima među vrstama veoma razlikuju. Nakon brojnih rasprava odlučili su se za definiciju lišenu romantike: neagresivan kontakt usta na usta sa stisnutim usnama, bez razmjene hrane.

Potom su prikupili zabilježene slučajeve ljubljenja među primatima u Africi, Aziji i Evropi, uključujući šimpanze, bonobe i orangutane, vrste za koje se zna da ponekad praktikuju takav oblik bliskosti. Uz pomoć kompjuterskog modela pokrenutog deset miliona puta simulirani su mogući evolucijski scenariji kako bi se procijenila vjerovatnoća da su preci ovih vrsta također koristili poljubac kao oblik društvene komunikacije.

Analiza je otvorila zanimljive puteve tumačenja ljudske prošlosti. Dosadašnji najstariji dokazi o ljubljenju poticali su iz drevnih tekstova i reljefa starog oko 4.500 godina iz Mezopotamije i Egipta. Istovremeno, istraživanje iz 2015. pokazalo je da u više od polovine od 168 proučavanih kultura romantično ljubljenje uopće ne postoji. Druga studija sugerisala je da se ljubljenje možda razvilo iz ponašanja povezanih s njegom krzna i prenošenjem sigurnosti kroz dodir.

Nova analiza sada pokušava spojiti ova dva pola: evoluciju i kulturu. Ako su neandertalci i rani hominini doista ljubili, ljubljenje nije moglo nastati isključivo kao kulturni izum. No, ni univerzalnost se ne može pretpostaviti. U mnogim društvima ljubljenje se ne koristi kao izraz romantične privrženosti, niti ima društvenu vrijednost kakvu ima u zapadnim kulturama.

Autori zato upozoravaju na ograničenja svojih rezultata. Modeli zavise od postojećih podataka, a oni su fragmentarni, naročito kada je riječ o vrstama izvan velikih čovjekolikih majmuna. Promjena parametara mogla bi dovesti do drugačijih zaključaka. Ipak, istraživanje otvara novu perspektivu: ljubljenje možda nije samo kulturni ritual, nego drevno socijalno ponašanje koje je pratilo evoluciju naših predaka.

U svijetu gdje se poljubac danas čini samorazumljivim, činjenica da ga poznaje tek 46 posto ljudskih kultura podsjeća da ni najintimniji pokreti nisu univerzalni. A ako se ispostavi da su naši daleki preci ljubili milione godina prije nas, poljubac je možda manje pitanje romantike, a više evolucijskog nasljeđa.

IZVOR: Der Standard