Pitanje kako su pravoslavni Vlasi postali „bosanski Srbi“ osobito je važno u razotkrivanju modernih nacionalnih mitova. Historičar Vladislav Skarić u svojim je djelima jasno ukazivao na organizirane napore u 19. stoljeću da se pravoslavno stanovništvo u Bosni etnički preusmjeri i integrira u srpski nacionalni korpus. Skarić navodi da je 1863. godine u Sarajevu osnovano tajno društvo čiji je zadatak bio poticati i provoditi preobraćenje pravoslavnih Vlaha u Srbe te iskorjenjivanje muslimanskog utjecaja kroz kulturološke, obrazovne i crkvene metode

U savremenom političkom i historiografskom diskursu, osobito među akterima koji promoviraju velikodržavne ideje, često se manipulira činjenicama u vezi s etničkom i vjerskom prošlošću Bosne i Hercegovine. Takav je slučaj i sa javnim istupima Milorada Dodika, koji ovih dana poziva Bošnjake da se vrate „svojim pravoslavnim korijenima“, koji nerijetko govori o Bosni kao “srpskoj zemlji”, sugerirajući da je identitet Srba u Bosni historijski utemeljen i neupitan.

Međutim, detaljna analiza historijskih izvora, arheoloških nalaza i osmanskih popisa pokazuje bitno drukčiju sliku: do dolaska Osmanlija sredinom 15. stoljeća, pravoslavno stanovništvo i Pravoslavna crkva jedva su bili prisutni u Bosni, a identitetske strukture bile su znatno kompleksnije i drugačije od onih koje se pokušavaju nametnuti kroz mitologizaciju.

Za početak, vrijedi se osvrnuti i na osobnu genealogiju Milorada Dodika. Prema onomastičkoj analizi hrvatskog akademika Petra Šimunovića, prezime Dodik potječe od aromunskog (cincarskog) glagola „dodignuti“ – što znači „zaposjesti nečiju zemlju“. Ovo sugerira da je Dodikov daleki predak bio aromunski Vlah, koji se svojevremeno „dodignuo“ do područja današnjih Laktaša i zaposjeo zemlju. Iz toga je jasno da se etnički korijeni Dodikove porodice ne nalaze u pravoslavnom srpstvu, već među vlaškim stočarskim zajednicama koje su bile etnički i kulturno različite od Srba.

To je jedan od primjera koji pokazuje koliko je historija identiteta u Bosni i Hercegovini bila fluidna, i koliko su današnje nacionalne etikete rezultat kasnijih političkih procesa, a ne historijskih konstanti. Aromuni, ili Cincari, bili su poznati kao trgovci i stočari koji su često migrirali, mijenjali vjersku pripadnost i prilagođavali se lokalnim uslovima, što dodatno potvrđuje kompleksnost identitetskog formiranja na Balkanu.

Važno je i istaknuti da u vrijeme formiranja suvremenih nacija u 19. stoljeću, mnoge porodice vlaškog porijekla u Bosni i Hercegovini bivaju asimilirane u različite nacionalne korpuse – ovisno o kontekstu, potrebi i pritisku državnih institucija ili vjerskih zajednica. Takođe, mnogi su u tom procesu mijenjali i prezimena kako bi se uklopili u dominantne etnokonfesionalne matrice – bilo katoličku, pravoslavnu ili muslimansku – što dodatno zamagljuje tragove njihovog izvornog porijekla.

U razdoblju prije osmanske vladavine, dominantna religijska institucija u Bosni bila je Crkva bosanska, koja nije bila ni katolička ni pravoslavna. Njezini pripadnici – Bošnjani – činili su većinski vjerski identitet bosanskog srednjovjekovlja. O postojanju Crkve bosanske svjedoči više od 60.000 stećaka – nadgrobnih spomenika s karakterističnim ukrasima i natpisima na bosančici, pismu koje nisu koristili ni pravoslavci (koji su se služili ćirilicom), ni katolici (koji su koristili latinicu).

Crkva bosanska bila je autohtona i samostalna religijska institucija, često optuživana za herezu od strane katoličke i pravoslavne crkve, ali iznimno utjecajna unutar bosanskog društva. Njeni “krstjani”, kako su se nazivali, živjeli su u zajednicama, često izoliranim od velikih središta, i bavili se zemljoradnjom, stočarstvom i pisanjem. Iako nije imala jaku hijarhijsku strukturu poput Rima ili Carigrada, Crkva bosanska je bila duboko ukorijenjena u bosanskoj vlasteli i običnom puku.

Pravoslavni i katolički spomenici iz tog doba praktički ne postoje, što je ključni argument u osporavanju teze o znatnoj prisutnosti tih zajednica u srednjovjekovnoj Bosni. Tek s padom Crkve bosanske i progonima njezinih sljedbenika dolazi do vjerske fragmentacije. Većina Bošnjana tada prima islam, manji dio prelazi na katoličanstvo, a još manji na pravoslavlje – i to često zbog pragmatičnih razloga. Vjerska pripadnost u tom kontekstu bila je više izraz političke i ekonomske nužde nego dubokog identitetskog uvjerenja.

Prije svega treba naglasiti da je islamom zabranjeno nasilno prevjeravanje, a Osmanska Država, čiji se pravni sistem zasnivao na islamskom pravu, morala je imati puni otklon prema takvom prevjeravanju tokom svog širenja. Time je najjednostavnije objašnjeno zašto na prostorima na koje dolaze Osmanlije nema silom učinjenih konverzija i zašto je proces širenja islama tekao sporo.

Na osnovu dostupne građe, prvu pravoslavnu crkvu na prostoru srednjovjekovne Bosne je izgradio Sandalj Hranić oko 1430. godine na Šćepan polju. Naredni pravoslavni objekat je izgradio Herceg Stjepan 1454. godine. Sve ostalo je izgrađeno nakon što su naše prostore zauzele Osmanlije 1463. godine. Nakon što je u periodu od 1443. do 1463. godine došlo do masovnih ubistava pripadnika Crkve bosanske, od strane posljednja dva bosanska vladara – Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića, veći broj pripadnika Crkve bosanske, kako bi sačuvao vlastiti život, prelazi na katoličanstvo, dok znatno manji na pravoslavlje. Ipak, najveći broj je primio islam.

Krucijalni dokaz da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pravoslavaca i katolika u većem broju su groblja. Naime, arheolozi nisu pronašli nikakva pravoslavna niti katolička groblja u periodu prije dolaska Osmanlija.

Tek kada je počelo teritorijalno širenje srednjovjekovne bosanske države, u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića koji osvaja Hum i bana/kralja Tvrtka I Kotromanića koji osvaja Podrinje i Polimlje, u XIV stoljeću, povećava se i broj pravoslavnog stanovništva te utjecaj Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je (Srpska) Pravoslavna crkva bila jedva naznočna na teritoriju današnje BiH prije dolaska Osmanlija, osim u slučaju istočne Hercegovine.

Pitanje kako su pravoslavni Vlasi postali „bosanski Srbi“ osobito je važno u razotkrivanju modernih nacionalnih mitova. Historičar Vladislav Skarić u svojim je djelima jasno ukazivao na organizirane napore u 19. stoljeću da se pravoslavno stanovništvo u Bosni etnički preusmjeri i integrira u srpski nacionalni korpus. Skarić navodi da je 1863. godine u Sarajevu osnovano tajno društvo čiji je zadatak bio poticati i provoditi preobraćenje pravoslavnih Vlaha u Srbe te iskorjenjivanje muslimanskog utjecaja kroz kulturološke, obrazovne i crkvene metode.

Ova organizacija djelovala je pod krinkom kulturnih društava i bratovština, koristeći mrežu škola, crkava i štamparija koje su distribuirale propagandne materijale. Posebna se pažnja posvećivala školovanju djece, gdje su udžbenici i nastavni programi bili oblikovani tako da potenciraju slavljenje srpske nacionalne prošlosti, velikih srpskih vladara i svetaca, pri čemu se svjesno zanemarivala lokalna bosanska povijest. Svećenstvo je također imalo važnu ulogu – kroz propovijedi i vjerske obrede naglašavala se povezanost s “majkom Srbijom”, dok su stariji, lokalni oblici identiteta sustavno potiskivani.

Skarić je upozoravao da su ove aktivnosti bile finansirane i logistički podržavane iz Kneževine Srbije, koja je koristila priliku nakon slabljenja Osmanskog Carstva da širi svoj politički i kulturni utjecaj u BiH. U tu svrhu, čak su osnivane škole na selima s pretežno vlaškim stanovništvom, gdje su učitelji i svećenici podučavali srpski jezik i historiju prema beogradskim standardima. Tako je u nekoliko generacija došlo do gotovo potpune identitetske transformacije – Vlasi su postajali Srbi, iako njihovo porijeklo, jezik i običaji nisu imali izravne veze s tradicionalnim srpstvom.

Historijski podaci jasno ukazuju na to da bosanska srednjovjekovna stvarnost nije bila „srpska“, niti su pravoslavni Srbi imali duboke korijene u Bosni prije dolaska Osmanlija. Identiteti su se razvijali kroz složene procese koji su uključivali vjerske, kulturne i političke čimbenike. Pokušaji da se Bosna predstavi kao vjekovna srpska zemlja nisu utemeljeni na historijskim činjenicama, već na političkim mitovima. Uvođenje tajnih društava za etničku transformaciju, kako ih opisuje Skarić, samo je jedan od primjera kako se identiteti u Bosni nisu spontano razvijali, nego su često bili rezultat političkog inženjeringa.