Genetika je dokazala nešto što joj nije bio cilj – da se etnički identiteti definiraju na osnovu jezika, kulture, tradicije, zajedničke prošlosti nakon pojave pisma, kolektivnih iskustava koje su zajednice doživljavale na određenom prostoru, sve do 19. stoljeća, kada su formirane nacije onako kako ih mi doživljavamo danas.

Genetika kao nauka počela se razvijati još krajem pretprošloga stoljeća, negdje poslije 1870-ih,  kada je identificiran hromozom i postavljena teorija gena. Sredinom prošloga stoljeća otrkivena je struktura DNK, nakon čega je tzv. molekularna biologija krenula ubrzanim koracima naprijed da bi se u posljednjih nekoliko decenija intenziviralo istraživanje i definiranje tzv. haplogrupa, koje u svijetu postaje sve popularnije.

Iako je ova nauka nastala kao rezultat traganja za otkrivanjem modela nasljeđivanja i liječenjem različitih vrsta bolesti, danas neki teoretičari-mitomani iz nje pokušavaju iščitati nacionalni, odnosno etnički identitet i porijeklo, dokazati starost ili autohtonost nekog naroda, njegovu vezanost za vrijeme i prostor, superiornost u odnosu na druge i slično. U posljednje se vrijeme i na Balkanu ljudi, dajući briseve iz usne šupljine, dobrovoljno podvrgavaju genetskoj analizi – neki iz čiste znatiželje, a neki da potvrde svoje teorije o „čistom“ porijeklu ili pripadnosti nekom genetičkom kodu ili korpusu.

A zapravo, rezultati ispitanike stavljaju u još veću neodumicu jer ne pokazuju ništa od onog što se očekuje – na osnovu otkrivanja porijekla po muškoj liniji, koje podrazumijeva prenošenje genetskog materijala s oca na sina, utvrđuje se porijeklo samo jednog malog segmenta našeg biološkog materijala, koji opet ne daje odgovore na pitanja odakle smo došli i kome pripadamo, kojem smo narodu bliži, da li smo dominantno Iliri, Germani, Slaveni, ili smo jedna teško odrediva mješavina svega s čim su se naši prapreci susretali i što ih je okruživalo.

Osim toga, do sada je izvršena analiza srazmjerno malog broja uzoraka kod današnjih balkanskih naroda da bi se mogli izvući neki jasniji i konkretniji zaključci. Samo primjera radi, haplouzorci koji se grupiraju na današnjem Balkanu formirani su otprilike prije 15 hiljada godina, a prvi pojedinačni preci većine ispitanih rođeni su prije 6.000 godina. Živi imaoci haplogrupa koje su česte na našim prostorima žive u preko 60 zemalja svijeta, uključujući neke arapske zemlje, Kinu, Rusiju, Ameriku, Kanadu, jedan dio Evrope i sjeverne Afrike. Sam zajednički gen putovao je od zapadne i centralne Afrike, preko arabljanskog poluotoka i Levanta do Balkana.

Ali očekivanih odgovora – koliko je star koji savremeni narod, gdje je živio prije 5.000 godina, koliko je ko genetski Bošnjak, Srbin, Hrvat, Nijemac, Francuz – niti ima niti se ovom genetičkom metodom mogu dobiti. Naprotiv – ispostavlja se da dva Bošnjaka čiji je genetski materijal istražen, a koji danas žive u Bosni ili Sandžaku, dijele zajednički gen s holandskim slikarom Van Gogom, a istovremeno imaju manje zajedničkog genetskog materijala s neki drugim pripadnikom svoga naroda. Kod Srba i Hrvata, ali i svih drugih evropskih naroda situacija je ista. U nekim izoliranim područjima poput, recimo, polinezijskih otoka ili u centralnoafričkim džunglama, analizom bi se vjerovatno mogla utvrditi snažnija genetska veza među pripadnicima istoga plemena.

Dakle, zaključak je jednostavan – etnička genetska kohezija kod pripadnika savremenih naroda ne može se odrediti. Ono što je moguće znati na osnovu do sada ispitanih uzoraka jeste da ovdašnji narodi imaju u određenom procentu elemente koji bi se mogli uvjetno nazvati ilirskim, germanskim, slavenskim i sl.

Zapravo, genetika je dokazala nešto što joj nije bio cilj – da se etnički identiteti definiraju na osnovu jezika, kulture, tradicije, zajedničke prošlosti nakon pojave pisma, kolektivnih iskustava koje su zajednice doživljavale na određenom prostoru, sve do 19. stoljeća, kada su formirane nacije onako kako ih mi doživljavamo danas.

U Evropi, a tako i kod nas, etnička bi se pripadnost u izvjesnom smislu najbolje mogla pratiti od srednjega vijeka, od vremena prvih državnih organizacija – srednjovjekovnih banovina, kraljevina, kneževina te prvih religijskih organizacija. Od tada se i na zapadnom Balkanu uglavnom profiliraju etniciteti, odnosno društvene zajednice koje određuje zajednička historija, kultura, tradicija i duhovnost. U tom smislu, pripadnost jednom narodu u najvećoj mjeri znači zajedničko iskustvo dugo nekoliko stotina godina, pri čemu genetika ne igra presudnu ulogu. Tako bi se moglo reći da jedan pripadnik bošnjačkoga naroda može biti genetski bliži nekom Makedoncu ili Hrvatu nego nekom drugom Bošnjaku i obratno, ali to ne umanjuje i ne osporava njegovu čvrstu etničku i kulturološku vezu s ostatkom korpusa koji osjeća svojim.

Prema tome, etnički identitet odredile su umjetnost i kultura, tradicija i vjera, kolektivno pamćenje i, svakako, jezik, a ne geni. Bošnjaci su tako narod stećaka i Crkve bosanske, krajišničkih pisama, bosanskoga jezika i arebice, narod sevdalinke i balade, Uskufije, Ilhamije, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića, etnička zajednica koja stoljećima živi na svojoj baštini, ali koja istovremeno pamti masovne egzoduse, stradanja i genocide. To je kolektivni identitet koji oblikuje zajednicu i pojedince u njoj, mnogo više od hromozoma čiji se put i grane mogu pratiti unazad desetinama hiljada godina. Isti princip važi i za sve druge narode u susjedstvu, ali i širom svijeta.

To nikako ne znači da s pokušajima pronalaska genetičkih zakonitosti ne treba nastaviti, ali ne treba očekivati da će rezultati tih istraživanja odgovoriti na pitanja ko smo i odakle dolazimo.