Iran je, uprkos izraelskim napadima i dugogodišnjim sankcijama, uspio povećati izvoz nafte, posebno prema Kini, koja je nastavila kupovati iransku naftu po nižim cijenama. Iranska sposobnost da održi izvoz, pa čak i proširi tržište, pokazala je visok stepen otpornosti i efikasnosti u zaobilaženju sankcija.

Nakon oružanog okršaja između Irana i Izraela, globalno tržište nafte pokazalo je iznenađujuću otpornost, ali i razotkrilo nove geopolitičke realnosti koje oblikuju dobitnike i gubitnike među izvoznicima crnog zlata.

Početni odgovor tržišta na izraelski napad na iranske mete bio je nagli skok cijene nafte – Brent sirova nafta je porasla za više od 10% u danima nakon napada. Međutim, ovaj rast je bio kratkog daha. Kada je Iran odlučio ograničiti svoj odgovor na američki napad, uz poruke umjerenosti, cijene su se brzo stabilizirale, čak pale ispod nivoa s početka godine. Do kraja juna, Brent se trgovao ispod 70 dolara po barelu – značajno ispod psihološke granice od 100 dolara, koju mnoge proizvođačke zemlje trebaju da izbalansiraju budžete.

Kako se rat odrazio na pojedine ekonomije?

Iran je, naprimjer, uprkos izraelskim napadima i dugogodišnjim sankcijama, uspio povećati izvoz nafte, posebno prema Kini, koja je nastavila kupovati iransku naftu po nižim cijenama. Iranska sposobnost da održi izvoz, pa čak i proširi tržište, pokazala je visok stepen otpornosti i efikasnosti u zaobilaženju sankcija.

Rusija je također je zabilježila korist, preusmjerivši velike količine nafte ka Aziji usred sankcija Zapada zbog rata u Ukrajini. Konflikt na Bliskom istoku fokusirao je pažnju Zapada dalje od ruske nafte, omogućivši Moskvi da učvrsti svoje tržišne pozicije u Indiji i Kini.

Sjedinjene Američke Države – kao vodeći proizvođač nafte, profitirale su od kratkotrajnog skoka cijena. Američki proizvođači iz škriljaca iskoristili su priliku da povećaju izvoz, dok je geopolitička neizvjesnost učvrstila dolar i potražnju za američkom energetskom sigurnošću.

Gubitnici su Saudijska Arabija, zemlje OPEC-a i slabije ekonomije. Saudijska Arabija, uprkos pokušajima da poveća izvoz (u junu za oko 7%), suočila se s padom cijena, što je dodatno ugrozilo budžetske planove zasnovane na cijeni od preko 100 dolara po barelu. Riyad je morao balansirati između očuvanja tržišnog udjela i održavanja prihoda, sve to dok finansira skupe projekte u okviru plana Vizija 2030.

Organizacija OPEC pokazala je slabiju kontrolu nad tržištem. Članice poput Iraka i Kazahstana ignorirale su proizvodne kvote, dodatno narušivši tržišnu disciplinu. Iako su neki članovi povećali izvoz, ukupni efekat na cijenu bio je negativan.

Ekonomski slabije zemlje uvoznice – poput Pakistana, Šri Lanke ili nekih zemalja Afrike,  kratkoročno su pogođene rastom cijena, a dugoročno ne dobijaju korist od stabilizacije. Njihova ranjivost na volatilnost tržišta nafte dodatno pogoršava inflaciju i devizne pritiske.

Sukob Irana i Izraela nije destabilizirao globalno tržište nafte onoliko koliko se očekivalo. Izvozna infrastruktura ostala je netaknuta, a ključni akteri pokazali su strateško suzdržavanje. Međutim, dugoročni efekti – poput formiranja novih trgovačkih puteva, jačanja kineske uloge kao kupca posljednje instance i sve slabijeg utjecaja OPEC-a – mogli bi redefinirati energetski poredak.

U ovakvom okruženju, tržište nije više vođeno isključivo cijenom barela, već i složenim političko-ekonomskim kalkulacijama koje oblikuju nove odnose moći među svjetskim igračima.