Putopisac Tharik Hussain u svojoj novoj knjizi kreće na ambicioznu misiju: razotkriti skriveno muslimansko naslijeđe Evrope i osporiti ukorijenjene predstave o evropskom identitetu. Putujući od Kipra i Sicilije do Kordobe, on istražuje tragove ranog islama, ali i savremene manifestacije evropske islamofobije. Hussain otvara osjetljiva pitanja historijskog pamćenja, kulturnog suživota i identiteta, podsjećajući da su predrasude i “drugovanje” postojali u svim civilizacijama. Iako je njegova teza kontroverzna, Hussainov glas donosi svježu perspektivu i potiče raspravu o tome kome zapravo pripada evropska priča

Srednjovjekovni grad Kordoba bio je, prema riječima njemačke redovnice iz 10. stoljeća Hrotsvithe iz Gandersheima, decus orbis, “ukras svijeta”. Pod samoproglašenim halifom Abdurrahmanom III, koji je vladao od 912. do 961. godine (vladarski naslov: al-Nasir li-Din Allah, “Onaj koji daje pobjedu Allahovoj vjeri”), grad je dramatično rastao, postajući nevjerovatno bogat i kultiviran, sve dok nije imao ravnog u zapadnoj Evropi. Sa oko 100.000 stanovnika, bio je u rangu sa carskim prijestonicama Konstantinopolja i Bagdada. Za poređenje, London i Pariz su oko 1100. godine imali otprilike po 20.000 stanovnika.

Muslimanska Kordoba bila je svijetleći simbol al-Andalusa, muslimanske Španije, entiteta koji je postojao od osmog stoljeća do 1492. godine i centar nauke, učenosti, trgovine, muzike, umjetnosti i poljoprivrede. Bila je i poprište onoga što se u Španiji naziva convivencia, više-manje mirnog suživota Jevreja, kršćana i muslimana.

Polazeći s ciljem da “dokaže” kako su muslimani došli u Evropu u presudnom trenutku njenog intelektualnog i kulturnog razvoja, putopisac Tharik Hussain stiže u Kordobu preko Kipra, Sicilije, Malte i Portugala. Već na početku piše da će razotkriti korijene “evropske intrinzične islamofobije” i “anti-muslimanskog DNK-a”.

Na Kipru se odmah suočava s teškoćama koje prate svakoga ko proučava najraniji islamski period, gdje se historija prepliće s legendom i tradicijom. Islam je ovdje stigao rano, u obliku muslimanske flote koju je budući emevijski halifa Mu'avija poslao da osvoji ostrvo 647. godine. Hussaina upućuju na džamiju za koju se tvrdi da nosi ime Omera, jednog od poštovanih ashaba Poslanika Muhammeda a.s. i njegovog nasljednika u vodstvu rastućeg muslimanskog svijeta. Rečeno mu je da je Omer jedan od 40 ashaba ukopanih na ostrvu. Njegovom istragom otkriva se da je priča izmišljena. Čak je i navodno mjesto ukopa Poslanikove tetke Umm Haram obavijeno sumnjom i neizvjesnošću.

Sicilija je trpjela niz muslimanskih napada od 652. godine prije nego što je u devetom stoljeću potpuno osvojena. Kao i u Kordobi, muslimanska vlast bila je izuzetno napredna za svoje vrijeme, otvarajući zlatno doba prosperiteta i kulture te poljoprivrednu revoluciju zasnovanu na inovativnim sistemima hidrauličkog navodnjavanja. Trgovina je cvjetala, rudarstvo se razvijalo, tehnike ribolova su unaprijeđene, a kosmopolitska skupina učenjaka, pjesnika, mistika i umjetnika hrlila je na ostrvo.

Od tog vremena gotovo ništa nije sačuvano, ali Hussain s pravom cijeni kasnije arapsko-normanske ladanjske zgrade al-Aziza, danas poznatu kao Zisa i Palazzo della Cuba, koje su spojile normansku i islamsku arhitekturu u veličanstvenu cjelinu. Normani su osvojili Emirat Sicilije krajem 11. stoljeća, ali su, barem u početku, dopustili da se islamska kultura ostrva nastavi.

Praktični musliman, Hussain se tokom svojih putovanja redovno moli i dirljivo piše o ritualima koji prate namaze. Duhovnu utjehu nalazi u susretima i zajedničkim molitvama s muslimanima iz Afganistana, Tunisa, Libije, Bangladeša i drugih zemalja. U crkvi San Giovanni degli Eremiti na Siciliji oduševljen je kada sazna da su iskopavanja otkrila elemente islamske prošlosti zdanja.

Aplikacija kompasa na njegovom telefonu potvrđuje da je stražnji zid, koji je možda nekada bio dio džamije, poravnat prema pravcu Kabe u Meki, ka kojoj muslimani upućuju svoje molitve. Uz osmijeh, izgovara molitvu upravo tu, ali ograničeni islamski arheološki ostaci na Siciliji i Malti na kraju ga ipak pomalo razočaravaju.

Hussain ima mnogo toga za reći o evropskom “drugovanju” muslimana i brzo prepoznaje “anti-muslimansku pristrasnost” i “islamofobiju”. Iako ispravno naglašava daleko superiorniji srednjovjekovni islamski odnos prema zaštiti jevrejskih manjina, uravnoteženija historijska ocjena morala bi priznati da nikada nije nedostajalo ni evropskih kršćana koji su omalovažavali arapske muslimane, niti arapskih muslimana koji su uzvraćali istom mjerom. Predrasude teku, i oduvijek su tekle, u oba smjera.

Uzmimo za primjer arapskog matematičara, astronoma i geografa iz devetog stoljeća, Muhammeda ibn Musu al-Khwarizmija, koji je sjeverne Evropljane i Slavene smatrao prljavim, nehigijenskim i izdajničkim, sklonim divljaštvu, raskalašenosti i ratu.

Ili historičara iz 10. stoljeća al-Masudija, “herodota Arapa”, koji je prenio popularna muslimanska shvatanja o Evropljanima: “Njihova tijela su velika, naravi proste, maniri grubi, razum tup, a jezik težak.” Ili muslimanskog kadiju Saida ibn Ahmeda koji je u Toledu 1068. godine Evropljane prezrivo opisao kao bića bliža životinjama nego ljudima, blijedokožnu i korpulentnu stvorenja koja nemaju “oštrinu razuma i jasnoću inteligencije te su obuzeta neznanjem i apatijom, lišena rasuđivanja i gluposti”.

Srednjovjekovni arapski muslimanski autori naročito su prikazivali Afrikance kao “drugačije”, koristeći opisni jezik toliko uvredljiv i rasistički da bi danas bio neprihvatljiv i neobjavljiv u bilo kojim novinama.

Pisac iz devetog stoljeća al-Jahiz, vrhunski arapski prozni stilist, polimat i polemičar, napisao je da su Afrikanci “najmanje inteligentni među ljudima, najmanje pronicljivi … najgori od ljudi i najzlobnija stvorenja po karakteru i temperamentu”. Njegov savremenik Ibn Qutaybah, islamski učenjak, kadija i filozof, zapisao je: “Crnci su ružni i deformisani jer žive u vrućoj zemlji. Vrućina ih ‘prekuhava’ u utrobi i kovrdža im kosu.” Veliki Ibn Sina, ili Avicena, otac moderne medicine iz 11. stoljeća, opisivao je Afrikance kao “robove po prirodi”, dok ih je Ibn Haldun, jedan od najvećih filozofa srednjeg vijeka, uspoređivao s “nijemim životinjama”.

Posjećujući veliki centar Kordobe, poznat nekim Špancima kao Catedral de Nuestra Señora de la Asunción, a drugima kao Mezquita-Catedral, u priznanju njenog slavnog islamskog naslijeđa, Hussainov pratilac Youssef pravi grimasu kada ugleda krstove na svjetiljkama obješene među islamskim stubovima i potkovastim lukovima. On je, kako kaže Hussain, “vidno neugodno iznenađen količinom kršćanske ikonografije koja nas sada okružuje”. Nije baš zvučna afirmacija savremene „convivencie“.

Hussainova misija da islamsko naslijeđe vrati u širu priču evropske historije vrijedna je divljenja, kao i njegovi napori da podstakne “identitet mjesta”, osjećaj pripadnosti Evropi za evropske muslimane općenito i za njegovu djecu posebno. No pokušaj da se razgradi “mit o judeo-kršćanskim kulturnim temeljima Evrope” djeluje previše pristrasno, konfrontacijski i, konačno, manje uvjerljivo. Redovne optužbe za anti-muslimansku pristrasnost nanose i ozbiljnu štetu učenjacima poput Marie Rose Menocal, Maribel Fierro, Briana Catlosa, Hugha Kennedyja i Roberta Hillenbranda, da spomenemo samo nekolicinu, i to samo u okviru historije Kordobe.

IZVOR: The Times