Uočen najprije u londonskim knjižarama, pa sve traženiji širom Ujedinjenog Kraljevstva i izvan njega, ovaj putopis postao je neobično uspješan vodič kroz prostore koje Europa često drži na rubu vlastitog pamćenja. Hussain piše o Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Sandžaku, Sjevernoj Makedoniji i Bosni; o krajolicima, ljudima, džamijama i pričama koje je obilazio i bilježio putujući s porodicom. Povodom izlaska „Minareta u planinama“ i njezina putovanja do bosanske publike, Tharik Hussain dao je izjavu za časopis „Bosna“

Piše: Amir Telibećirović

Kad je ljubljanska „Mladina“ prije nekoliko desetljeća objavila tekst pod naslovom „Minaret u Alpama“, naslov je zazvučao kao mali potres u javnosti. Zbunjivao je one koji su Alpama pridavali samo siluete zvonika, iritirao dio čitateljstva u jeku rasprave „za i protiv“ prve džamije u Ljubljani, a mnoge je ipak zaintrigirao da promijene perspektivu. Podsjetnik u tom članku, da je na tlu Slovenije postojala munara još u Prvom svjetskom ratu, podignuta u Logu pod Mangartom za bošnjačke vojnike austro-ugarske vojske – bio je elegantan odgovor na tvrdnje da se „minaret nikad nije dizao u ovim krajevima“ i da se „ne uklapa“ u alpski krajolik.

Sličan pomak percepcije posljednjih je godina izazvala knjiga „Minarets in the Mountains“ („Minareti u planinama“) Britanca Tharika Hussaina. Uočen najprije u londonskim knjižarama, pa sve traženiji širom Ujedinjenog Kraljevstva i izvan njega, ovaj putopis postao je neobično uspješan vodič kroz prostore koje Europa često drži na rubu vlastitog pamćenja. Hussain piše o Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Sandžaku, Sjevernoj Makedoniji i Bosni; o krajolicima, ljudima, džamijama i pričama koje je obilazio i bilježio putujući s porodicom. Porijeklom iz Bangladeša, odrastao u Britaniji, godinama je istraživao historiju i kulturu muslimanskih zajednica u UK-u, od političkih i socioloških do kulturnih i, dijelom, teoloških tema, pa je, prirodno, svoju znatiželju proširio na domicilne europske muslimane, uključujući i Bošnjake.

Knjigu je objavio Bradt Guides Ltd. i, premda zasad nije prevedena na bosanski, englesko izdanje već cirkulira u BiH. Dio primjeraka autor je sam donio i prodao na neformalnoj sarajevskoj promociji prije nekoliko mjeseci, drugi su ušli u zemlju u ruksacima britanskih turista koji su, krećući se između Sarajeva, Mostara, Višegrada, Srebrenice, Zvornika, Jajca i Banjaluke, nerijetko pratili tragove i toponime iz knjige. Sam naslov došao je iz autorova osjećaja za prostor: Bosna i Balkan su planinski svijet, a minareti, doslovno, izrastu iz zelenih brda. U tom prizoru, na kojem se kompatibilnost i kontrast susreću u istoj slici, mnogi čitatelji po prvi put prepoznaju ono što su predrasude gurale izvan okvira „europskog“.

Povodom izlaska „Minareta u planinama“ i njezina putovanja do bosanske publike, Tharik Hussain dao je izjavu za časopis „Bosna“ i objašnjava kako je knjiga doživljena, što ju je motiviralo i šta nam govori o europskoj povijesti.

Na pitanje kako se knjiga prodaje u Ujedinjenom Kraljevstvu u usporedbi s inozemstvom, Hussain ističe da se to teško jednoznačno mjeri: „Sve ovisi o temi i profilu autora u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naslovi koji su vezani uz sam UK obično se bolje prodaju kod kuće, ali autor s izgrađenim profilom može prodavati knjige o bilo kojoj temi.“ Drugim riječima, uspjeh „Minareta“ nije tek trend, nego rezultat susreta teme i autora koji je godinama otvarao srodna pitanja.

Zašto ‘planine’, a ne ‘Alpe’? Igrali smo se hipotetskim naslovom „Minaret u Alpama“. Hussain kaže da bi to kod mnogih izazvalo šok-efekt: alpske nacije rijetko se povezuju s islamom, a u slučaju Švicarske postoji i zabrana minareta, što bi dodatno raspirilo interes. U sadašnjem naslovu planine su šire i poštenije polazište, one su balkanski pejzaž, a munare su ovdje domaći vertikalni znakovi.

U poglavljima koja se tiču Bosne, autor prolazi i kroz Višegrad i njegov most, pa time i kroz sjenu Ive Andrića. Hussain je jasan: „Svi pisci nose vlastite kulturne pristranosti, to se vidi i kod Andrića u načinu na koji prikazuje muslimansku/osmansku kulturu. Istodobno, on nastoji pokazati i užas devširme, ma koliko različite zajednice o tome imale različita sjećanja.“ Dodaje da popularna knjiga, bila fikcija ili faktografija, „ostavlja trajan dojam o temi kojom se bavi“, pa tako i Andrićeva zamišljena verzija života Mehmed-paše Sokolovića „postaje sidro ili ogledalo za bol i patnju koje njegova zajednica veže uz devširme“. U tom smislu, Andrićev utjecaj na dio srpske publike širi se od bivše Jugoslavije do današnjih recepcija.

Ko je „najorganiziraniji“? Iako knjiga nije rađena kao komparativna analiza politika, identiteta ili ekonomija, Hussain navodi dojam iz perspektive islamske baštine: „Divio sam se koliko mi se organiziranim i centraliziranim činio muftijski sustav u Bosni, od načina obrazovanja imama i učenjaka do činjenice da se klasično islamsko obrazovanje odvija u priznatim visokoškolskim ustanovama.“ To je, kaže, rijedak kontinuitet u regiji koja je navikla na prekide.

Jedno poglavlje knjige dotiče španjolski mit o Svetom Jakovu i njegovu političku upotrebu. U balkanskom susjedstvu, podsjetimo, kruže slične naracije – od Kosovskog mita i Miloša Obilića do Skender-bega. Hussain to zaokružuje ovako: „Sve te legende ujedinjuje antimuslimanski ton, one su dio europskog folklora koji je sukreirao popularni europski identitet, često u srži antimuslimanski.“ Zato je knjiga, kaže, pokušaj da se zabilježi i druga tradicija, ona koja je postojala i opstajala, bez obzira na narative koji je potiskuju.

Reakcije čitatelja kreću od otpora do olakšanja. Najnegativnije reakcije, kaže, dolazile su „od određenih balkanskih naroda koji ne žele da se njihova zajednica ili kultura identificira kao ‘muslimanska’“. S druge strane, najpozitivnije povratne informacije stizale su od čitatelja koji su rekli da im je knjiga „pokazala Europu koju nisu poznavali ili je nisu željeli vidjeti – pomogla im je da shvate da Europa ima autohtonu muslimansku prisutnost, kulturu i povijest.“

Na analitičke prognoze da bi sudbina balkanskih muslimana, napose bosanskih, mogla nalikovati andaluzijskom scenariju stare Španjolske (ekonomski, politički, kulturno, demografski, pa i fizički), Hussain je kratak i oprezan: „S obzirom na ono što vidimo diljem svijeta, ne vjerujem da je to nemoguće.“ U jednoj rečenici – upozorenje, ne proročanstvo.

Može li „Minaret u planinama“ jednog dana ući u školski kurikulum Ujedinjenog Kraljevstva? „Za to bi najprije trebalo da obrazovne institucije priznaju da Europa ima muslimansku povijest i prisutnost vrijednu proučavanja. Još nismo ni blizu, ne vidim da će se to dogoditi za mog života“, kaže Hussain.

„Minareti u planinama“ nisu polemički tekst, to je putopis koji, stranicu po stranicu, vraća karti ono što je iz nje izbrisano. Počinje na lokalnim stanicama, jezicima, mostovima, grobljima, rukopisima i završava geopolitičkim pitanjima koja je Europa godinama sužavala na kliše: što je „naše“, a što „tuđe“. Hussainov je odgovor da postoji i treće, ono zajedničko, zapisano u kamenim mostovima i drvenim česmama pod planinama, u minaretima što izviru iz brda jednako prirodno kao i borovi.

U Sarajevu, Mostaru ili Višegradu taj odgovor zvuči poznato, možda je zato knjiga tako lahko našla put do bosanskih čitatelja, pa čak i do turista koji traže koordinate iz teksta. Dok bosanski prijevod još čeka svoj trenutak, autorova „izjava za Bosnu“ može se sažeti u jednoj rečenici: „Ovo je priča o Europi koja prestaje zaboravljati vlastite muslimanske adrese“.

I zato se, godinama nakon „Minareta u Alpama“, Hussainovi „Minareti u planinama“ čitaju kao nastavak iste rasprave, samo šire i nije pitanje uklapa li se munara u pejzaž, nego koliko se Europa uklapa u vlastitu povijest. U toj slici, minareti nisu tuđi stupovi, oni su markeri sjećanja.