Za razliku od brojnih ratnih romana, „Bojanka pod opsadom“ ne prikazuje rat iz perspektive vojnika ili strateških narativa. Ona prikazuje glad, žeđ, potragu za drvetom, noćne granate, trčanja preko ulica, čekanje vode, ožiljke na rukama, prve spoznaje smrti. Ali prije svega prikazuje – igru. I upravo je tu autorica najjača: kontrast boje i tame, dječije igre i smrti, čini središnju simboliku knjige. Bojanka je u romanu metafora i otpora i preživljavanja

Promocija romana „Bojanka pod opsadom: Sarajevo 1992–1995“ Nejre Mekić Korkmaz u Zagrebu pokazala je svu snagu književnosti kada se ona nađe na raskršću sjećanja, etike i dječije imaginacije. Napisana iz perspektive desetogodišnjeg Alema, dječaka iz sarajevskog Mejtaša, knjiga ne rekonstruira samo rat, ona ga prevodi u jezik koji mogu razumjeti i oni koji ga nisu doživjeli. Upravo u tome leži njena najveća vrijednost jer roman postaje most između generacija, ali i između gradova i iskustava, od opkoljenog Sarajeva do današnjeg Zagreba koji je ovaj tekst primio s empatijom i poštovanjem.

Mekić Korkmaz, rođena u ratu, a danas autorica koja kulturu sjećanja smatra vlastitim pozivom, roman gradi na onome što rijetki mogu podnijeti: dječijoj memoriji. Ta memorija je istovremeno fragmentarna i kristalno jasna, nevina i razorena, ispunjena traumom, ali i nevjerovatnom otpornošću. U samoj strukturi romana prisutan je ritam kratkog daha, kao da se priča ispisuje onoliko koliko traje predah između granata. Odsječenost kadrova, nagle izmjene prizora i unutrašnji glas koji se ne snalazi u svijetu odraslih, stvaraju snažan psihološki realizam dječijeg svjedočenja.

Roman nije fikcija. On je, kako je istaknuto na promociji, “faktografsko svjedočanstvo s primjesama umjetnosti”. Likovi poput Alema, Sanela, Danijela, Mirze ili Nihadovog autobiografskog segmenta nisu metafore, oni su stvarna sarajevska djeca, ili spoj više njihovih sudbina, sažetih u romaneskni oblik. Time knjiga stječe autentičnost koja je istodobno i literarna i dokumentarna.

Za razliku od brojnih ratnih romana, „Bojanka pod opsadom“ ne prikazuje rat iz perspektive vojnika ili strateških narativa. Ona prikazuje glad, žeđ, potragu za drvetom, noćne granate, trčanja preko ulica, čekanje vode, ožiljke na rukama, prve spoznaje smrti. Ali prije svega prikazuje – igru. I upravo je tu autorica najjača: kontrast boje i tame, dječije igre i smrti, čini središnju simboliku knjige. Bojanka je u romanu metafora i otpora i preživljavanja, pokušaj da se sivilo rata oboji makar jednom svijetlom bojom.

Na zagrebačkoj promociji posebno je istaknuta pedagoška dimenzija romana. Profesorica Edina Nikšić Rebihić naglasila je da knjiga, iako govori o najtežim iskustvima, ne traumatizira – ona otvara prostor za empatiju, razumijevanje i otpornost djece. Zbog toga je preporučena kao štivo za mlađe uzraste, zapravo kao lektira koja može biti ključ za razvoj emocionalne pismenosti i historijske svijesti. Knjiga djeci ne nudi brutalnost kao šok, nego istinu kao spoznaju.

Mekić Korkmaz piše s nevjerovatnom disciplinom osjećaja, bol i tuga su prisutni, ali nikada ne prelaze u mržnju. Upravo zato što djeca nemaju luksuz ideologije, njihov pogled postaje moralni kompas romana. Taj ton, lišen osvete, čini „Bojanku pod opsadom“ djelom koje se može čitati i izvan Bosne i Hercegovine, kako je napomenuto u više ranijih recenzija, jer univerzalnost patnje djece prelazi nacionalne i povijesne granice.

Promocija u Zagrebu potvrdila je da knjiga ima moć da pokrene i one koji su rat gledali izvana. Publika je ulazila u roman kao u tuđu bol, a izlazila s osjećajem odgovornosti. Jer „Bojanka pod opsadom“ nije samo knjiga o prošlosti, ona je knjiga o onome što se ne smije ponoviti. U vremenu kada se revizionizam, negiranje i trivijalizacija zločina ponovo vraćaju u javni prostor, ovakve knjige predstavljaju kulturološki minimum samoodržanja.

Na emotivnom i simboličkom vrhuncu večeri istaknut je najvažniji sloj romana: djeca Sarajeva nisu bila pasivne žrtve. Ona su, kako svjedoči i jedan od likova romana, “morala odrasti brže nego što je iko mogao zamisliti”. Ali su uprkos svemu zadržala ono što odrasli najlakše izgube – vjeru, igru, smijeh, volju da se živi.

Zato „Bojanka pod opsadom“ nije tek zapis o opsadi jednog grada. To je knjiga koja vraća djetinjstvo onima koji ga nisu imali, čuva istinu za one koji dolaze i podsjeća sve nas da su, u najtežim godinama evropske povijesti, djeca Sarajeva bila najveći učitelji čovječnosti.