Kineski i ruski multimilijarderi sve češće pretvaraju roditeljstvo u projekat moći. Od stotina djece rođene surogatstvom u SAD-u do javno promoviranog doniranja „genetskog materijala visoke vrijednosti“, nova pronatalistička elita vidi potomstvo kao investiciju, a ne kao porodičnu odgovornost. Inspirirani primjerom Elona Muska, ovi magnati sanjaju o dinastijama koje bi jednog dana mogle oblikovati politiku, ekonomiju i globalni utjecaj

Kada je 2023. godine sutkinja u Los Angelesu razmatrala zahtjev kineskog milijardera Xu BoA za roditeljska prava nad četvero beba koje još nisu bile ni rođene, ispostavilo se da je riječ o slučaju bez presedana. Xu je tada već imao osmero djece „u procesu“, a ukupno, prema vlastitim tvrdnjama, „nešto više od 100 sinova“, svi rođeni putem gestacijskog surogatstva u Sjedinjenim Američkim Državama. Sud je njegov zahtjev odbio. Djeca su, prema sudskim spisima, živjela s dadiljama u Irvineu; Xu ih dotad nikada nije ni upoznao.

Iza tog bizarnog sudskog postupka stoji mnogo ambicioznija ideja. Xu Bo, magnat iz industrije videoigara s procijenjenim bogatstvom od 3,5 milijarde dolara, javno zagovara „masovno očinstvo“ kao instrument dugoročne moći. Na društvenim mrežama govori o planu da ima „50 djece visoke kvalitete“, isključivo muške, s američkim državljanstvom. Njegova bivša partnerica Tang Jing tvrdi da je broj djece daleko veći, oko 300. Xu sebe naziva „prvim ocem Kine“ i otvoreno kritizira feminizam, dok očinstvo tretira kao investiciju: što više potomaka, to veće šanse za stvaranje mreže utjecaja.

Ideja se ne zaustavlja na biološkom nasljeđu. Xu je u više navrata govorio o selekciji „najboljih“ među svojom djecom, s ciljem izgradnje dinastije koja bi se jednog dana, prema njegovim riječima, mogla povezati s porodicama drugih tehnoloških magnata čak i sa kćerkama Elon Musk.

Naizgled ekstreman, Xuov slučaj nije usamljen. Wang Huiwu, menadžer iz kineskog obrazovnog sektora, angažirao je američke manekenke kao donorke jajnih ćelija kako bi dobio deset kćeri s jasnim ciljem: udati ih za „moćne muškarce“. Pristup koji više podsjeća na srednjovjekovne dinastičke strategije nego na savremeno roditeljstvo.

Posrednik u tim aranžmanima je Nathan Zhang, poduzetnik koji upravlja mrežom klinika za plodnost u SAD-u i Meksiku. Zhang objašnjava da su kineski klijenti godinama koristili surogatstvo u SAD-u jer je u Kini zabranjeno kako bi zaobišli politiku jednog djeteta. Nakon njenog ukidanja 2015. godine, motivi su se promijenili. „Prije su željeli dvoje ili troje djece. Danas žele vojske“, kaže Zhang. Kao uzor često se spominje Elon Musk, sa svojih 14 javno poznatih potomaka i otvorenom pronatalističkom retorikom o „civilizacijskom kolapsu“.

Musk je, svjesno ili ne, postao simbol novog trenda među tehnološkim elitama. Njegov sin X Æ A-XII, često prisutan u javnosti, dodatno je učvrstio kulturološki status porodice Musk. U februaru 2025. godine dječak je tokom posjete Bijeloj kući uputio predsjedniku Donaldu Trumpu opasku da „začepi“, što je snimak koji je postao viralan i poslužio kao simbol generacijskog pomaka u javnom prostoru.

Pronatalizam se, međutim, ne ograničava na Kinu i SAD. Pavel Durov, osnivač kompanije Telegram, s procijenjenim bogatstvom od 14 milijardi dolara, javno je priznao da ima više od 100 djece začete donacijom sperme. U junu je objavio da će svoju imovinu ravnopravno raspodijeliti među svu djecu. Njegova sperma i dalje je dostupna besplatno u jednoj moskovskoj klinici za plodnost, gdje se reklamira kao genetski materijal „visoke potražnje“.

Zajednički nazivnik ovih priča nije puka ekscentričnost bogatih pojedinaca, nego ideološki zaokret. U svijetu obilježenom demografskim padom, tehnološki milijarderi sve češće vide reprodukciju kao politički i društveni alat. Djeca postaju kapital, a porodica infrastruktura moći. Biologija se spaja s geopolitičkom ambicijom, dok se privatne odluke o rađanju pretvaraju u javne projekte s dalekosežnim posljedicama.

U tom kontekstu, sudska odluka iz Los Angelesa izgleda kao rijedak pokušaj institucija da povuku granicu. No pitanje ostaje otvoreno: mogu li postojeći pravni okviri odgovoriti na svijet u kojem se rađanje djece koristi kao strategija dominacije, a ne kao intimni čin roditeljstva?

IZVOR: ABC