Finansijski, Katar je već deceniju jedan od najvažnijih donatora u Pojasu Gaze, investirajući u humanitarne projekte, infrastrukturu i socijalne programe. Iako Izrael redovno kritikuje tu politiku, istina je da su katarski novci često pomagali da se spriječi potpuni kolaps života u Gazi

U sjeni rata u Gazi i neuspjelih mirovnih pregovora, mala, ali izuzetno bogata država Katar postala je jedno od ključnih mjesta na kojem se kroji politika Bliskog istoka. Na obalama Perzijskog zaliva, Doha je već više od decenije dom političkog ureda Hamasa, palestinske islamističke organizacije koja od 2007. vlada Pojasom Gaze i koja je u stalnom sukobu s Izraelom.

Kako je došlo do toga da Katar postane domaćin jednom od najkontroverznijih pokreta u savremenoj historiji Bliskog istoka? I šta Doha time dobija, a šta rizikuje?

Političko sjedište Hamasa dugo je bilo u Damasku, sve do početka sirijskog građanskog rata 2011. godine. Kada je Hamas podržao opoziciju protiv režima Bašara al-Asada, Damask je zatvorio njihovu kancelariju i protjerao rukovodstvo. Tako je 2012. godine, uz posredovanje Katara i prešutnu saglasnost Sjedinjenih Država, politički vrh pokreta pronašao novo utočište u Dohi.

Katar se od samog početka branio tvrdnjom da je odluka donesena u konsultaciji sa Washingtonom. Katarski ambasador u SAD-u šeik Mešal bin Hamad Al Sani podsjetio je u kolumni za The Wall Street Journal da su upravo Amerikanci predložili otvaranje političkog kanala preko kojeg će se moći indirektno razgovarati s Hamasom. Takvo rješenje omogućilo je Vašingtonu da ostane u kontaktu s pokretom bez formalnog priznanja, dok je Dohi donijelo novu diplomatsku težinu.

Dolaskom u Dohu, tamo se smjestio sam politički vrh Hamasa. Halid Mešal, bivši šef političkog biroa, i danas je simbol ovog prisustva. Njegova životna priča, uključujući preživljavanje izraelskog atentata u Jordanu 1997. godine, odavno ga je učinila legendarnom figurom palestinskog otpora.

Uz njega, u Kataru je djelovao i Ismail Hanije, bivši palestinski premijer i nasljednik Mešala na čelu političkog krila Hamasa, sve do ubistva u izraelskoj operaciji u Teheranu u julu 2024. godine. Do danas su u Dohi prisutni i drugi visoki funkcioneri poput Halila el-Hajje i Muse Ebu Merzuka. Njihovo prisustvo pretvorilo je Katar u prirodnu adresu za sve pregovore o prekidima vatre, razmjeni zarobljenika i pokušajima diplomatskog rješenja.

Razlozi zbog kojih se Hamas ukorijenio baš u Kataru leže i u posebnoj strategiji same države. Katar se posljednjih godina profilirao kao posrednik u gotovo svim velikim regionalnim krizama, od Afganistana do Sudana. Ta uloga proizlazi iz kombinacije bogatstva, sigurnosti i političke fleksibilnosti. Doha istovremeno održava bliske odnose i sa Washingtonom i s Teheranom, što joj omogućava da posreduje između strana koje inače ne bi sjele za isti sto.

Finansijski, Katar je već deceniju jedan od najvažnijih donatora u Pojasu Gaze, investirajući u humanitarne projekte, infrastrukturu i socijalne programe. Iako Izrael redovno kritikuje tu politiku, istina je da su katarski novci često pomagali da se spriječi potpuni kolaps života u Gazi.

Uloga domaćina Hamasu, međutim, stalno dovodi Katar pod lupu. Izrael s nepovjerenjem posmatra Dohu, optužujući je da omogućava Hamasu političko zaleđe i međunarodni legitimitet. Tokom posljednjih ratnih ciklusa izraelski zvaničnici su čak sugerisali da bi i sama Doha mogla postati meta.

Sjedinjene Države nisu uvijek jednoznačne. Dok je Washington godinama koristio katarske kanale da indirektno komunicira s Hamasom, pojedini američki političari smatraju da Doha ide predaleko u približavanju islamističkim pokretima. Takve kritike postaju glasnije svaki put kada pregovori o prekidu vatre ili razmjeni zarobljenika zapnu bez rezultata.

Ni u samom Zaljevu situacija nije jednostavna. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dugo su tvrdili da Katar održava previše bliske veze s pokretima poput Muslimanske braće ili Hamasa. To je bilo i jedno od ključnih pitanja tokom diplomatske blokade Katara 2017–2021, kada su ga susjedne države pokušale potpuno izolirati.

Hamas nije jedini kojem je Katar pružio političko utočište. U Dohi su tokom Arapskog proljeća pronašli sigurno mjesto mnogi opozicionari i islamistički političari iz Egipta, Tunisa i drugih zemalja. Još važnije, 2013. godine otvoren je politički ured talibana, na zahtjev Sjedinjenih Država, upravo kako bi se omogućili pregovori o okončanju rata u Afganistanu.

Ovaj paradox, da država istovremeno ugošćuje američku vojnu bazu El Udeid, najveću na Bliskom istoku, i politički ured talibana ili Hamasa, najbolje pokazuje koliko je posebna pozicija Dohe.

Katar kroz ovakvu politiku gradi sliku države koja, iako malena, ima moć da utiče na ključna svjetska pitanja. Posredovanjem između suprotstavljenih strana Doha sebi osigurava međunarodni prestiž i prisustvo za pregovaračkim stolom koje daleko nadmašuje njenu geografsku veličinu.

Ali, ta strategija nosi i ozbiljne rizike. Svaki novi rat u Gazi otvara pitanje dokle Doha može da izdrži pritiske, izraelske optužbe, američke zahtjeve za većom jasnoćom, pa i rivalstva unutar samog Zaljeva. Katar balansira između uloge ključnog posrednika i stalne sumnje da pruža sklonište jednom od najkontroverznijih pokreta na Bliskom istoku.

Prisutnost Hamasa u Dohi nije slučajnost, nego rezultat spletova globalne politike, američkih interesa i katarske želje da igra ulogu iznad vlastitih granica. Doha je postala mjesto gdje se susreću neprijatelji, gdje se kroje pregovori i gdje se vodi politika koja daleko prevazilazi lokalne okvire.