Diplomatske analize sugeriraju da je intenziviranje ruskih „hibridnih operacija“ povezano i s geopolitičkim okolnostima. Od sastanka na Aljasci između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, Kremlj očigledno računa na pasivniji stav američke administracije, pa koristi trenutak da poveća pritisak

U posljednjih mjesec dana zabilježeno je više od deset ozbiljnih incidenata u kojima su ruske letjelice, bespilotne i borbene, narušile zračni prostor država članica NATO-a. Incidenti su postali toliko česti da su pojedine zemlje bile prinuđene privremeno zatvoriti zračne luke i suspendovati civilni saobraćaj. Posljednji slučajevi, uključujući i prodor lovaca Mig-31 u estonski zračni prostor, gotovo do predgrađa Tallinna, pokazali su do koje mjere Moskva testira granice tolerancije zapadnih saveznika.

Istovremeno, diljem kontinenta bilježi se porast kibernetičkih napada na institucije i kompanije, dok se na morima pojavljuju brodovi za koje se sumnja da pripadaju ruskim obavještajnim strukturama. Uočeni su u blizini španskih i britanskih obala, gdje su navodno analizirali podmorske kablove, ključnu infrastrukturu za globalnu komunikaciju i finansije.

Kontekst dodatno pogoršava situacija u Ukrajini: nuklearna elektrana Zaporižja već danima radi na rezervnim dizel-generatorima jer je isključena s mreže, što je Međunarodna agencija za atomsku energiju opisala kao „ozbiljan rizik od nesreće“.

Ove provokacije prate i oštre izjave ruskih zvaničnika. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, govoreći na Generalnoj skupštini UN, optužio je NATO i EU da su „već objavili rat“ Rusiji i da učestvuju direktno u sukobu. Retorika je jasna: Moskva pokušava prikazati svoje akcije kao defanzivne, tvrdeći da samo odgovara na prijetnje. „Svaka agresija protiv Rusije biće dočekana odlučnim odgovorom“, poručio je Lavrov.

Takva vrsta poruka ima dvostruki učinak, one učvršćuju domaće javno mnijenje i stvaraju atmosferu opsade, dok istovremeno testiraju odlučnost zapadnih vlada i njihovih birača.

Diplomatske analize sugeriraju da je intenziviranje ruskih „hibridnih operacija“ povezano i s geopolitičkim okolnostima. Od sastanka na Aljasci između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, Kremlj očigledno računa na pasivniji stav američke administracije, pa koristi trenutak da poveća pritisak.

Cilj bi mogao biti ispitivanje spremnosti Evrope da reaguje bez direktnog američkog liderstva. Posebno se prati situacija u zemljama gdje postoje jake euroskeptične ili proruske političke struje, od Mađarske do Slovačke.

Drugi analitičari smatraju da eskalacija može biti znak slabosti, a ne snage. Podsjećaju na sovjetsku doktrinu „refleksivne kontrole“, metodu manipulacije u kojoj se protivnika pokušava navesti da reaguje predvidljivo, pod uticajem straha.

U tom smislu, dronovi nad evropskim vojnim bazama i brodovi u blizini podmorskih kablova nisu samo špijunaža, već i psihološka operacija. Cilj je zastrašivanje društava i poticanje unutrašnjih debata: vrijedi li riskirati sukob s Rusijom zbog Ukrajine?

Dosadašnji rezultati pokazuju da Kremlj nije ostvario ono što je planirao. Evropska podrška Kijevu nije oslabila; naprotiv, postala je konkretnija. Njemački kancelar Friedrich Merz je nedavno predložio korištenje zamrznute ruske imovine za finansiranje ukrajinske odbrane, što je do prije godinu dana bilo nezamislivo.

NATO, sa svoje strane, šalje jasne signale. Generalni sekretar Mark Rutte potvrdio je da će Alijansa razmotriti i obaranje ruskih aviona ako se povrede zračnog prostora nastave. Njemačka i Poljska već mijenjaju zakone kako bi vojske imale pravni osnov za takve akcije.

U međuvremenu, stanje na ukrajinskom frontu pokazuje slabosti Moskve. Tokom 2025. godine, uz ogromne ljudske i materijalne gubitke, ruska vojska osvojila je tek 0,6% teritorije Ukrajine. Procjene govore o najmanje 200.000 poginulih i ranjenih ruskih vojnika.

Najveća „pobjeda“ u proteklom periodu ostaje zauzimanje Avdiivke u februaru 2024. Dok su se pojedini gradovi poput Pokrovska mjesecima spominjali kao „pred padom“, ruske snage nisu uspjele da ih definitivno osvoje. U mnogim slučajevima ukrajinska vojska uspijeva vratiti izgubljene položaje, poput nedavne kontraofanzive kod Dobropilje.

Otvoreni izvori procjenjuju da je Rusija već izgubila većinu modernih tenkova T-90, gotovo sve T-80, te da je prinuđena vaditi iz skladišta oklopnu tehniku staru i do 70 godina. Neki izvještaji predviđaju da bi do kraja 2025. Rusija mogla ostati bez većine operativnih borbenih vozila.

Uz to, stopa dezerterstva u ruskoj vojsci raste, dostižući navodno i do 10% raspoređenih snaga. To je ozbiljan problem za zemlju koja vodi iscrpljujući rat na ogromnom prostoru.

Situacija nije ništa bolja ni na ekonomskom planu. Ukrajinski napadi dronovima pogodili su veliki broj rafinerija i skladišta goriva u Rusiji, paralizujući oko četvrtinu nacionalne proizvodnje nafte. Rezultat su kilometarske kolone na benzinskim pumpama, pa i u samoj Moskvi.

Kremlj je privremeno zabranio izvoz naftnih derivata, a istovremeno ograničio medijsko izvještavanje o nestašicama. Kina i Indija kupuju rusku sirovu naftu po sniženim cijenama, ali njihovi kapaciteti za preradu i transport nisu neograničeni.

Prihodi od energenata, ključni za ruski budžet, rapidno padaju, a ekonomski model tzv. „vojno-kejnzijanizma“, usmjeravanje svih resursa u ratnu privredu, uništava druge sektore poput automobilske i avio-industrije. U ovoj atmosferi, ruska vlast sve češće pribjegava narativu da ne vodi rat protiv Ukrajine, nego protiv cijelog Zapada. To opravdava ekonomske teškoće i pojačava osjećaj nacionalne misije.

Diplomatski izvori upozoravaju da je opasnost u tome što ovakva retorika, ako se kombinuje s pogrešnim potezima na terenu, recimo, slučajnim obaranjem NATO aviona, može pretvoriti „psihološki rat“ u stvarni oružani sukob.

Ono što vidimo posljednjih sedmica, od dronova iznad evropskih baza do brodova pored podmorskih kablova, jeste testiranje granica. Rusija nastoji istovremeno demonstrirati snagu i prikriti slabost. NATO, pak, balansira između potrebe da pokaže odlučnost i rizika da pogrešan potez izazove direktan sukob.

U ovakvom okruženju, svaka nova povreda zračnog prostora ili kibernetički napad postaje potencijalna iskra. Strah da bi kontrolisana provokacija mogla prerasti u neplaniranu eskalaciju sve je prisutniji u evropskim prijestonicama.

Za sada, poruka sa Zapada je jedinstvena: Alijansa neće dopustiti da njene granice budu dovedene u pitanje. Pitanje je samo koliko je Moskva spremna testirati strpljenje, i hoće li u toj igri rizika preći liniju iza koje više nema povratka.