Okrutna konformnost većine prati strašne događaje u Bosni. Jednostavno, mnogi ljudi ne žele ništa znati o svemu što se tamo događa, a to neznanje je jednako iritantno i neugodno kao i otvorena podrška zločinima. S druge strane, situacija u kojoj je manjina spremna pomoći prijateljima u nevolji uvredljiva je.

Dana 14. aprila u Beogradu je umro poznati pisac Filip David (1940. – 2025.). Za razliku od drugih pisaca koji su devedesetih napustili glavni grad Srbije, Beograd, David se nije iselio iz ovog grada, ostao je da javno diže glas protiv državnog nacionalizma i huškanja na rat.

Zanimljiva je njegova prepiska s piscem Mirkom Kovačem (1938. – 2013.). „Knjiga prepiske 1992. – 1995.“ objavljena je 2003. godine a redovi ispod su Davidovo pismo od prvog januara 1993. u kojem piše Kovaču o stanju antisemitizma u Beogradu i njegovom neuspjelom pokušaju da doturi pakte svojim prijeteljima u opkoljenom Sarajevu.

Poštovani Mirko,

Ušli smo u Novu godinu s puno straha i malo nade. Na doček Nove godine raspoloženje nam je bilo tmurno, a kako i ne bi bilo? Kad su u ponoć počeli masovno da pucaju, Vera i ja smo se sakrili u kut sobe, što dalje od prozora, kako nas ne bi pogodio kakav zalutali metak.

Vidiš li do kojeg je nivoa doseglo naše „ratno iskustvo“? Zatim smo otišli u „Pionirski park“ gdje smo, zajedno s desecima drugih ljudi, palili svijeće za žrtve ovog rata. Tamo smo stajali u tišini pola sata, dok su pored nas prolazili pijanci i sretni par, a jedan od prolaznika, dobro raspoložen, naš trenutak tišine u čast mrtvih popratio je psovkom.

Okrutna konformnost većine prati strašne događaje u Bosni. Jednostavno, mnogi ljudi ne žele ništa znati o svemu što se tamo događa, a to neznanje je jednako iritantno i neugodno kao i otvorena podrška zločinima. S druge strane, situacija u kojoj je manjina spremna pomoći prijateljima u nevolji uvredljiva je.

Sredinom novembra pripremio sam dva paketa hrane (za Gavrila Grahovca i Ivana Lovrenovića). Organizatori ove humanitarne akcije obećali su da će pomoć kamionom biti dostavljena u opsjednuto Sarajevo. Ispred zgrade „Politike“, gdje se pomoć skupljala, oko pedeset uzrujanih porodica pakiralo je i zamatalo svoju pomoć, označavalo adrese (uz strog postupak) i zatim stavljalo pomoć u dva natkrivena kamiona.

Odmah mi je bilo sumnjivo koliko i čime je sama novina „Politika“ uključena u ovu akciju, novina koja je odigrala mračnu ulogu u propagandi širenja rata i mržnje. Međutim, poput donatora, vjerovao sam da humanost i solidarnost nemaju i ne bi smjele imati nikakve veze s političkim barbarstvom i sramotnom manipulacijom medija.

No, upravo smo saznali da pošiljke nisu otišle dalje od Pala i nema šanse da te pošiljke stignu na navedene adrese u Sarajevu. Siguran sam da se uzurpatori pomoći rugaju našoj naivnosti i lakoći vjerovanja, baš kao što se čini očitim da su cinično iskoristili našu naivnost, pretvarajući se da su organizatori „dobrovoljnog“ skupljanja pomoći.

Nakon trideset godina rada, zabranjen mi je ulazak u televizijsku zgradu. Nakon što su nam podmuklo oduzeli propusnice (pod izgovorom da će im produžiti valjanost), stražari, uz pratnju naoružane policije, naredili su mi da odem. Isto se dogodilo s trideset novinara, urednika i inženjera koji su, kao članovi Nezavisnih sindikata, zahtijevali poštovanje profesionalnog kodeksa (prema kojem nije dopuštena ratna propaganda, širenje rasne, nacionalne i vjerske mržnje ili cenzura stvarnih vijesti – sve ono što naša televizija radi).

Napustili smo televiziju po ličnom nalogu glavnog direktora Milorada Vučelića, tvog bivšeg prijatelja i mog poznanika. I sada smo na sredini puta! Ali, ipak, prisilni dopust (kako to zovu) bolji je od prisilnog rada. Najgore je što mi ne dopuštaju da odem u svoju uredničku sobu po nekoliko knjiga i stvari koje sam ostavio. Jučer smo se okupili ispred televizije i pokušali se probiti unutra. Služba osiguranja i novi policajci stajali su ispred ulaza.

Naše nekadašnje kolege ili su mirno posmatrale naš pokušaj, ili su, posramljeni, pognutih glava prolazili bez ijedne riječi. Svojim ušima čuo sam jednog od njih kako komentira situaciju i, vjerojatno aludirajući na moje sudjelovanje, rekao: da je sve to „djelo Jevreja“. Kad je susreo moj pogled, pocrvenio je kao rak, sakrio se u gomilu i nestao negdje.

Kasnije sam razmišljao o ovom incidentu, više nego o otkazu? Da sam navalio na njega i udario ga? Bilo kakva takva reakcija bila bi primjernija od moje zbunjenosti. Ovaj stalni antisemitizam koji grubo izbija na površinu, opravdano ili ne, shvaćam samo kao sekundarni proizvod trenutne situacije. Teško mi je biti u ulozi žrtve, jer se nikada nisam tako osjećao u životu. Nepravde i povremene uvrede doživljavao sam kao nešto normalno u svijetu u kojem živimo. Iskreno, nije bilo mnogo takvih slučajeva, ali pitam se postoji li itko tko ih povremeno nije doživio.

Svoje ime i prezime, koje nisu „tipično srpski“, nosio sam bez ikakve sramote, i to mi nikada nije bilo čudno. Tek nedavno osjećam malo defenzivnosti kad izgovaram svoje ime, i pitam se je li to prva pukotina u mom osjećaju apsolutne sigurnosti i privilegije?

Moguće je da sam svojom općom biografijom samo potvrdio tvrdnje Alana Finkielkrauta o postojanju „imaginarnog Jevreja“, o „nasljeđu patnje koje nisam doživio“, „progonjenog koji nije bio potlačen“. Svojim porijeklom, u sjeni tragedije pod kojom sam odrastao, stekao sam – kako kaže francuski filozof – svoju nezasluženu individualnost i jedinstvenost.

Nisam imao razloga sramiti se, naprotiv, moja jevrejska pripadnost davala mi je određene prednosti u odnosu na druge. U školi su me brže primijetili nego neke moje prijatelje, u književnosti sam od prve knjige ušao kao „pisac sa jevrejskim temama“. Dakle, moja „jevrejska pripadnost“ više nije bila teret, već suprotno.

A sada, kako mogu prihvatiti situaciju koja je iznenada nastala, postati žrtva, biti ispunjen strahom, osjećati se progonjenim, obnoviti historijsku ulogu stranca u nepoznatom svijetu, kad sam tako dobro ukorijenjen u takvoj kulturi, čak i ako me više ne voli. Nemam drugih sredstava osim jezika kojim govorim, a taj jezik me je zauvijek smjestio upravo ovdje gdje jesam. Na bilo kojem drugom mjestu bio bih bez identiteta i raspao bih se, završivši u ništavilu.

Kako zlo raste, moj gnjev postaje veći.

Možda je to razlog zašto ostajem u okruženju koje, zbog mojih jasnih i moralnih stajališta, ali i zbog mojih političkih stavova, postaje sve odbojnije. Kako zlo raste, moj je gnjev veći, kao i moj otpor. Sve dok mogu govoriti bez straha, bez kalkuliranja, bez osjećaja dvostruke pripadnosti i inferiornosti, očuvat ću integritet svoje osobnosti.

U trenutku kad bih prestao tako djelovati, kad bi me strah progutao, pretvorio bih se u posljednjeg bijednika i, što je sigurno, napustio bih sve, ako bi me možda čak i protjerali kao potpunog stranca. Međutim, negdje duboko u sebi osjećam: ako ovo izgubim, neću moći postići ono drugo. Ne znam možeš li u potpunosti razumjeti specifičnost takve situacije, jer sa sobom i u sebi, bez obzira na to što se dogodilo i gdje si, nosiš svoje porijeklo, koje si obilježio uvidom i na svoj jedinstveni način tražeći svoje korijene.

Ne mogu govoriti samo o nečemu što je oskudno, ne dalje od dvije generacije, sve ostalo je zamagljeno, možda namjerno skriveno u tami, vjerojatno zato što je prošlost gorka i obeshrabrujuća, tako da bi samo dovela potomke do očaja. Dakle, nemamo drugog izbora. Možda je to za nekoga depresivno, ali meni daje hrabrost da stojim i prkosim dok imam snage…