Britanski novinarski par koji je usvojio Lejlu u ratno Sarajevo stigao je kao reporterski tim Sky Newsa. Dan Damon, tada dopisnik iz Bosne i Hercegovine, kasnije je izgradio zapaženu karijeru na BBC-u, gdje je radio kao voditelj i reporter. Prepoznat je kao jedan od novinara koji su s posebnom predanošću izvještavali o opsadi Sarajeva, o čemu svjedoče i njegova kasnija gostovanja i povratak u grad. Sian Diamond radila je kao fotografkinja i također je dokumentirala život pod opsadom, dijeleći s Danom terenski rad u izuzetno teškim, opasnim okolnostima

U ratnoj zimi 1992. godine, u razorenom Sarajevu, pod opsadom i stalnom vatrom granata i snajpera, rođena je djevojčica koja će postati simbol jednog od najtežih poglavlja bosanskog rata ali i dokaz da ljubav može izrasti iz najveće tame. Lejla, rođena 25. decembra, u bolnici koja je nosila zastavu Crvenog krsta, bila je dijete začeto u srpskom logoru za silovanje, gdje su žene sistematski zlostavljane kao dio ratne strategije čiji je cilj bio razaranje zajednica i porodica.

Njena majka ispričala je svoju priču novinarima Sky Newsa koji su tada radili u Sarajevu, britanskom bračnom paru koji je dokumentirao stradanja civila. Majka, još uvijek psihički i fizički slomljena zločinima koje je preživjela, nije mogla držati svoju bebu. U tamnom ogrtaču, u sobi bez kamera, govorila je o strahu koji joj se usadio u tijelo: bojala se da će, zbog trauma, nauditi djetetu. Lejla nije bila u njenom naručju. Ljekari su već planirali da novorođenče pošalju u sirotište.

Novinarski par znao je kako izgledaju ratna sirotišta, nekoliko mjeseci ranije snimali su u jednom gdje je osoblje palilo drvene stolove i stolice kako djeca ne bi umrla od hladnoće. Slika savršeno mirne, gotovo nestvarno nježne bebe u improviziranoj kolijevci, duboko u podrumu bolnice, bila je surova suprotnost užasu koji ju je okruživao.

Nakon noći prepune razgovora, dilema i straha od pogrešne odluke, novinari su shvatili da neće moći živjeti s mišlju da su ostavili dijete iza sebe. Zatražili su dozvolu za usvajanje, odluka koja danas djeluje nevjerovatno s obzirom na ratne okolnosti. No majka je pristala i vlasti su dale zeleno svjetlo. Nekoliko dana kasnije, par je izašao iz bolnice noseći Lejlu, koja je još imala dug komad pupčane vrpce, znak kako su i osoblje i majka bili na rubu snage i resursa.

Briga o novorođenčetu u gradu pod opsadom bila je gotovo nemoguća misija. Bolnica im je dala nekoliko starih staklenih boca s formulom, jedva dovoljno za prve dane. Sljedeći izazov bio je još opasniji: izvesti dijete iz grada, kroz kontrolne tačke pod komandom nervoznih, često pijanih milicija, koje su se voljele razmetati oružjem i zastrašivati putnike. Lejla je bila skrivena ispod kaputa, među gomilom televizijske opreme, a vojnici koji su pretresali vozilo nisu primijetili ništa. Nevjerovatno, kroz sve to spavala je bez glasa.

Kada su izašli iz Sarajeva, par je obavijestio svoje porodice da su na sigurnom i da su sa sobom donijeli bebu. Prvi šok pretvorio se u toplinu kada je Lejla, okružena bakom, djedom i novim domom, provela svoj prvi pravi Božić u Velikoj Britaniji. Usvajanje je formalizirano kasnije, kroz brojne odlaske u Sloveniju, a majka je privremeno napustila urednički posao da bi se potpuno posvetila bebi. Godine 2000. porodica se proširila: usvojili su i blizance, dječaka i djevojčicu.

Lejlino odrastanje donijelo je i posebne izazove. Rođendan na Božić, za dijete, bio je izvor frustracije, prijatelji nisu mogli doći na zabavu, dan je uvijek bio ispunjen tradicijama koje nisu ostavljale mnogo prostora za nju. Kada su blizanci došli u porodicu, uspostavljeno je novo pravilo: jutro je pripadalo Lejli i njenom rođendanu, poslijepodne je pripadalo Božiću. Bio je to kompromis koji je godinama učio sve ukućane da se radost može dijeliti na više načina.

Porodica je Lejli postepeno objašnjavala da je usvojena iz Bosne, kao i da je žena koja ju je rodila bila previše bolesna da se brine o njoj. No, punu istinu dobila je tek kada je napunila 18 godina. To je bio razgovor kojeg su se roditelji bojali godinama, ali Lejla ga je prihvatila s nevjerovatnom zrelošću.

Ubrzo nakon toga otišla je u Bosnu sa svojim dečkom da potraži biološku majku. U bolnici u kojoj je rođena pronašla je medicinskog tehničara koji ju je, vidjevši je, samo rekao: „Ti si ona koja je pobjegla.“  Preko ambasade dobila je adresu svoje majke. Poslala joj je pismo. Tri godine su pisale jedna drugoj, a zatim je uslijedio susret. Majka je zagrlila i poljubila kćerku koju je, zbog užasa koji je preživjela, morala dati drugima na brigu. Rekla je da joj je taj susret donio mir u srce i zahvalila porodici koja je odgojila njenu kćerku.

Lejla, koja je svoje dramatično rođenje prihvatila kao dio identiteta, kaže da se često pita kako bi joj život izgledao da nije bila spašena iz bolnice u Sarajevu. Oduvijek se osjećala voljeno i sigurno, roditelji su nju i njenu braću i sestre uvijek stavljali na prvo mjesto. Danas je članica upravnog odbora organizacije Grace International, koja pomaže djeci rođenoj u ratu, njihovim porodicama i zajednicama. Njena priča svjedoči o neizbrisivoj traumi bosanskog rata, ali i o snazi porodice koja je uspjela izgraditi život nad ponorom.

Iako njen rođendan pada na najradosniji kršćanski praznik, u porodici vlada i tihi ritual, prisjećanje da Božić za neke ni danas nije sretan dan. Lejlina priča ostaje spoj tuge i nade, dokaz da jedno spašeno dijete može postati svjetionik u historiji najmračnijih vremena.

IZVOR: Magazin Woman's Own