Za Bošnjake muslimane retorika “islamski fundamentalizam je glavno zlo” prelijeva se na svakodnevni život te se rađa sram prema ispoljavanju vlastitih vjerskih simbola, a zatim se pojavljuje i samocenzura u javnosti. Kad politički mainstream govori etiketirajuće o „islamizmu“, linija između ideologije i identiteta postaje opasno tanka.

Piše: Zlatan Damjan

U Londonu je ovoga rujna ulice ispunilo more engleskih i union jack zastava. Na pozornici je Tommy Robinson, simbol antiimigrantskog pokreta; u masi su skandiranja protiv migranata i „kulturne revolucije“ koja navodno “vraća Britaniju Britancima”. Procjene Metropolitanske policije da je bilo riječ o 110–150 hiljada ljudi. Uz Robinsona, desničarski novinar Éric Zemmour je pričao o “velikoj zamjeni”, a preko video‑linka i Elon Musk s tezom o “uništavanju Britanije masovnom migracijom”. Prosvjedi su većim dijelom bili mirni, ali s nizom incidenata i uhićenja. Ovo više nije politička margina, ovo predstavlja glavni tok nove evropske politike.

U isto vrijeme u Bruxellesu isti imaginarij ulazio je u institucije kroz HDZ‑ov eurozastupnika Tomislava Sokola, koji je u raspravi o Gazi poručio: “Islamski fundamentalizam je najveće zlo današnjice”, “genocidna ideologija” i “glavna prijetnja Europi”, a za stanje u Gazi “isključivo je kriv Hamas”. Poruka je kristalno jasna: Islamizam je egzistencijalna prijetnja, Europa je utvrda. U takvom rječniku čest je klizni prijelaz od osude Islamizma (ideologije) prema sumnjičavosti prema muslimanima (ljudima). U hrvatskim prilikama to se već godinama pretače u praksu, od sabornice (jurišnici Mosta) do medijskih naslovnica.

Kada je zagrebački Kaufland ljetos na billboarde stavio pozdrav na hindskom (“Dom je bliže nego što misliš”), Domovinski pokret je potrčao inspekciji tvrdeći da navodno “guraju hrvatski jezik i kulturu u drugi plan”. Potpuno paradigmatski slučaj, jezik se koristi kao politički alarm na uzbunu, i to ne zato što društvo previše uključuje, nego zato što je spremno isključivati.

U isto vrijeme strani radnici, uglavnom iz Nepala, Indije, Bangladeša i Filipina, bilježe porast napada. Pučka pravobraniteljica u Izvješću za 2024. navodi da je od 1. siječnja do 31. srpnja 2024. evidentirano je 326 kaznenih djela na štetu stranaca, s 527 žrtava, pri čemu su mnogi napadi vjerovatno rasno motivirani, ali se vode kao „imovinski delikti“. Ista godina svjedoči da su stranci činili 12,3% svih ozlijeđenih na radu i 20% svih poginulih (šest smrtnih slučajeva). Nema apstrakcije u ovim slučajevima, to su ljudi, novi susjedi, kolege.

Hrvatska, usput, rekordno uvozi radnike (2024. doselilo 70.391, od toga 81,1% stranih državljana). Najveći udjeli su Nepal 14,2%, BiH 11,3%. Otišlo je 38.997 ljudi, najviše u Njemačku. Ukupan saldo je pozitivan, ali odnos prema pridošlima je sve gori.

A dok država u građevini priprema „zelene vještine“ i tečajeve hrvatskog (uče „daj mi valjak“, „drži ljestve“, „zovi 112“), isti ti radnici postaju metom na ulici i predmetom kulturnih ratova. Integracija je na papiru, a na terenu hoće da vlada jezična policija i šutnja o izrabljivanju.

London nam jesenas vrlo plastično pokazuje fazu u kojoj se ksenofobija normalizira na ulici (marševi, “odbrana domovine” od „nevidljivih“ neprijatelja), u SAD se mehanika ksenofobije pokreće kroz dramatičan događaj (zločin ubojstva Trumpovog političko-vjerskog influencera). Hrvatska već živi faze retoričke generalizacije (“oni” su opasnost, „islamizam“ kao etiketa za svakog muslimana), politike iznimke (posebni nadzori, zabrane jezika/oznake, „odbrana“ identiteta) te napade na radnike i diskriminaciju pri stanovanju, poslu i obrazovanju. U izvješću ombudsmana jasno stoji da su počinitelji često mladi, žrtve biraju jer su “određene boje kože”. A sustav ih ne vidi, jer slučajeve tretira kao obične krađe, a ne kao zločine iz mržnje.

Za Bošnjake muslimane retorika “islamski fundamentalizam je glavno zlo” prelijeva se na svakodnevni život te se rađa sram prema ispoljavanju vlastitih vjerskih simbola, a zatim se pojavljuje i samocenzura u javnosti. Kad politički mainstream govori etiketirajuće o „islamizmu“, linija između ideologije i identiteta postaje opasno tanka.

Za Rome svaka kriza sigurnosti i „reda“ redovno se pretače u etnički profilirane mjere. Jačanje ulične radikalne desnice u pravilu prvo udara po Romima, najslabije zaštićenoj manjini. Ovo potvrđuju višegodišnji izvještaji o zločinima iz mržnje i motivima jer nacionalno podrijetlo, rasa/boja kože su među vodećim motivima. Za Srbe u Hrvatskoj otvara se novo poglavlje „Za dom spremni“ pokliča u kojem se legitimiziraju nacistički pozdravi i pokliči koji su nekada deportirali u konclogore. Jednom kada se otvori ta kvislinška panadorina kutija mržnje, teško je se može zaustaviti.

Novi radnici iz Azije/Afrike su gurnuti na rub, a suočeni su sa teškim poslovima, slabim stanovanjem, jezičnim barijerama, često bez ikoga tko bi ih branio. Kad ih netko napadne, pravna kvalifikacija određuje vidi li ih država kao žrtve rasizma ili samo kao žrtve pljačke. Danas je to prečesto, ovo drugo. Tomislav Sokol, dakle, izvodi grozomorno licemjerni salto mortale. Strani radnici su pozvani od Hrvatske da popune radna mjesta, a zatim im „sviće sokolovi“ i etiketira ih se kao terorističku prijetnju.

Naravno da država štiti službeni jezik i javnu sigurnost. Ali valjda ne tako da progoni plakate na hindskom, a ignorira nasilje nad hindu govornim radnicima, valjda ne tako da zaziva „obranu od islamizma“ kao opću sumnju prema muslimanima koji ovdje žive desetljećima, valjda ne tako da migraciju svodi na „zlouporabu sustava“, a istodobno o njoj ovisi u ekonomiji.

MUP RH, stoga, mora sustavno provjeravati motiv mržnje u napadima na strane radnike, a ne po defaultu sve voditi kao „imovinske delikte“. Potrebno je uspostaviti specijalizirane istražitelje/tužitelje za zločine iz mržnje i javni dashboard podataka (preporuke Vijeća Europe i ombudsmana već postoje).

Saborski i lokalni dužnosnici morali bi prihvatiti kodeks protiv govora mržnje, s javnim isprikama i sankcijama. Nije isto kritizirati ideologiju i kolektivno stigmatizirati vjersku/etničku skupinu kao što to radi Sokol.

Nadalje, potrebno je uvesti obavezne i poslodavcem plaćene tečajeve hrvatskog za radnike u kontaktu s mušterijama, nezavisnu kontrolu smještaja, zabranu oduzimanja putovnica, brzu pravnu pomoć (država već ima programe, neka ih provede). To nije dovoljno, potrebne su proaktivne patrole u zonama napada, povjerljive točke prijave na više jezika, savez s vjerskim i manjinskim organizacijama. To nije tek „multikulti dekór“, to je istinska prevencija nasilja.

Na koncu u obrazovanju i javnim medijima potrebne su činjenične kampanje o demografiji (Hrvatska je stara i bez migracije nema ekonomije), radu stranaca i pozitivnim praksama susjedstva.

Kad 150 tisuća ljudi maršira Londonom protiv migranata, to više nije marginalni incident. Kad istodobno u Zagrebu „čuvamo jezik“ od plakata, a ne znamo zaštititi ljude od šaka, to označava politiku bez jasnog kompasa. Kad u Europskom parlamentu slušamo kako je “islamski fundamentalizam najveće zlo današnjice”, ne zaboravimo da se takve fraze prečesto lijepe za svakodnevne muslimane ovdje i sada, u školama, na poslu, na ulici.

Ksenofobija se ne rađa na nogometnim tribinama, ona se normalizira u medijima i u političkim kabinetima. A cijenu prvi plaćaju manjine – Bošnjaci, Srbi, Romi, novi radnici i svi ostali koji nisu „naši“.