Tokom većeg dijela 1960-ih godina, američka vlada bila je spremna podržavati atentate na strane zvaničnike ali ne i da se vidi da to čini

Richard Bissell, bivši zamjenik direktora CIA-e za planove (Deputy Director for Plans – DDP), pozvan je da svjedoči pred Posebnim senatskim odborom za proučavanje vladinih operacija u vezi s obavještajnim aktivnostima 22. jula 1975. godine. DDP je bio tajna operativna grana Agencije, a Odbor je bio zainteresiran za ispitivanje uloge CIA-e i Bissella u prikrivenim operacijama koje su uključivale atentate na strane zvaničnike. Bissell je tu funkciju preuzeo 1959. godine i imao je istaknutu ulogu u invaziji u Zaljevu svinja 1961. godine. Kao dio posljedica tog fijaska, otpustio ga je predsjednik John F. Kennedy.

Među temama tog dana bila je i uključenost CIA-e u atentat na „generalissima“ Dominikanske Republike Rafaela Trujilla 1961. godine. Brutalni diktator ubijen je u zasjedi koju je izvela grupa disidenata tokom putovanja jednoj od svojih ljubavnica. Je li CIA bila uključena? Koja je bila uloga američke vlade? Pred kraj svjedočenja, saradnik Odbora Charles Kirbow ispitivao je Bissella o jednom konkretnom telegramu koji su CIA-ina stanica i Konzulat u Ciudad Trujillu, tadašnjem glavnom gradu Dominikanske Republike, primili nekoliko dana prije atentata.

Telegram, koji je napisao Richard Goodwin, pomoćnik posebnog savjetnika predsjednika u Kennedyjevoj Bijeloj kući, nalagao je šefu stanice Robertu Owenu i američkom konzulu Henryju Dearbornu da nastave podršku dominikanskim disidentima. No, u telegramu se također upozoravalo da „ne smijemo riskirati povezivanje SAD-a s političkim atentatom, jer SAD, kao pitanje opće politike, ne može odobravati atentate“. Kirbow je pitao Bissella o značenju i svrsi tog telegrama. „Gospodine Bissell“, upitao je, „u obavještajnom poslu to se obično naziva… ‘dokumentom za spašavanje vlastite stražnjice’?“ Bissell je odgovorio: „Upravo tako.“ Dodao je da su oni koji su ga poslali to učinili znajući da je već bilo prekasno. „Jedna od važnih svrha telegrama bila je da se u evidenciji umanje ili pobiju optužbe o povezanosti SAD-a s pokušajem atentata.“

Velik dio onoga što danas znamo o umiješanosti američke vlade u atentate na strane zvaničnike tokom ranog Hladnog rata temelji se na istragama Posebnog senatskog odbora, poznatijeg kao „Churchov odbor“, po njegovom predsjedavajućem, demokratskom senatoru Franku Churchu. Churchov odbor imao je istaknutu ulogu u takozvanoj „sezoni istraga“, jednogodišnjem istraživanju zloupotreba i nezakonitosti koje je počinila obavještajna zajednica.

U okviru tih istraga, Odbor je objavio Privremeni izvještaj o navodnim zavjerama atentata na strane lidere. Zaključeno je da je američka vlada pokušala ubiti Fidela Castra te da je bila uključena, s različitim stepenima svijesti i saučesništva, u atentate na druge strane lidere poput Trujilla, Ngo Dinh Diema iz Južnog Vijetnama 1963. godine, Patricea Lumumbe iz Konga 1961. godine i generala Renéa Schneidera, vrhovnog zapovjednika čileanske vojske, 1970. godine.

Kako Bissellovo razmišljanje sugerira, i istražitelji Odbora i historičari kasnije su se borili s djelomičnom i pristranom prirodom historijskog zapisa koji je preživio. Isti problem postoji i danas. Gotovo 50 godina kasnije, mnogi dokumenti koje je sam Odbor otkrio i proizveo i dalje su povjerljivi.

Istraživanja atentata tokom Hladnog rata pokazuju kako se taj već djelomičan zapis mogao dodatno manipulirati. U najmanje tri slučaja američka vlada odlučila je poslati u posljednji trenutak takozvane „telegrame za spašavanje vlastite stražnjice“. Ti telegrami obično su se pojavljivali kada je već bilo jasno da je prekasno da bi imali stvaran učinak i/ili nakon višemjesečne američke uključenosti u planiranje atentata. Cilj im je bio da udalje SAD od reputacijske štete povezivanja s atentatom, da uljepšaju historijski zapis i da ublaže moralne dileme uključenih donosilaca odluka.

Prvi otkriveni slučaj vodi nas na Kubu i u početke američkog tajnog rata protiv Castrovog režima. Američka vlada nije uspjela spriječiti revoluciju Fidela Castra i počela je razvijati planove za svrgavanje njegove vlade čim je preuzeo vlast 1959. godine. No 1960. meta pokušaja atentata nije bio Fidel, nego njegov brat Raúl. Unutar CIA-e se smatralo da uklanjanje samo Fidela neće biti dovoljno: cijelo kubansko rukovodstvo moralo je biti uklonjeno, uključujući Raúla i Che Guevaru.

William Murray, CIA-in oficir u Havani, razvijao je odnos s Joseom Raulom Martinezom Nunezom, pilotom kubanske nacionalne aviokompanije. Dana 18. jula 1960. Martinez je zatražio hitan sastanak s Murrayem. Izabran je za pilota leta kojim je Raúl Castro trebao putovati iz Havane u Prag tri dana kasnije, 21. jula. Murray je s centralom CIA-e razgovarao o prilikama koje se time otvaraju. Ujutro na dan polaska leta, stanica u Havani dobila je odgovor: „Moguće uklanjanje tri vodeća lidera ozbiljno se razmatra u centrali.“ U telegramu se pitalo smatra li stanica da je motivacija agenta dovoljna da tokom povratnog leta izazove nesreću. Ako jeste, CIA je bila spremna platiti mu 10.000 dolara ili više (u razumnim granicama) i organizirati operaciju spašavanja ako bude potrebna. Međutim, unaprijed se nije mogla izvršiti isplata kako bi se izbjegao rizik od namještaljke.

Nakon što je primio upute, Murray se sastao s Martinezom, koji je, iako spreman preuzeti rizik, smatrao da je malo vjerovatno da bi se operacija mogla prikazati kao nesreća. Martinez je također zatražio američku podršku za fakultetsko obrazovanje svoje djece. To je odobreno. Kasnije, kada je avion kojim je upravljao Martinez, a u kojem je bio Raúl Castro, već poletio, stanici je stigao drugi telegram: „Ne nastavljati. Želimo obustaviti stvar.“ Telegram je poslan prekasno da bi spriječio operaciju, ali ne toliko kasno da ne bi mogao pokriti tragove američke vlade u slučaju uspjeha. U prvom od dugog niza neuspješnih pokušaja atentata na braću Castro, Martinez se vratio a da nije uspio izazvati nesreću. CIA je nastavila pokušaje atentata na Castra, s razrađenim planovima koji su uključivali eksplozivne školjke i otrovana ronilačka odijela.

Atentat na Trujilla bio je uspješan. Mjesecima je Henry Dearborn, američki konzul i de facto šef CIA-ine stanice u Ciudad Trujillu, bio u kontaktu s grupama disidenata koji su nastojali svrgnuti diktatora. On je više puta jasno dao do znanja Washingtonu da je cilj disidenata atentat na Trujilla. „Politički atentat“, napisao je, „ružan je i odbojan, ali sve se mora prosuđivati u vlastitom kontekstu.“ Robert Owen, koji se Dearbornu pridružio kao zvanični šef CIA-ine stanice u januaru 1961. godine, također je bio u kontaktu s disidentima i složio se s Dearbornovom procjenom. Stanica CIA-e nastavila je razvijati kontakte s disidentima i izvještavati Washington o njihovim zahtjevima za oružjem. Neki od tih zahtjeva su odobreni, uključujući tri pištolja Smith & Wesson i tri karabina M-1.

Dana 29. maja, dan prije nego što je Trujillo ubijen, Dearborn i Owen primili su Goodwinov telegram:

„Smatramo ključnim da nastavite raditi na jačanju proameričkog raspoloženja među disidentskim grupama. Međutim, ne smijemo riskirati povezivanje SAD-a s političkim atentatom, jer SAD, kao pitanje opće politike, ne može odobravati atentate. Stoga je ovo posljednje načelo nadređeno i mora prevladati u sumnjivim situacijama.“

Telegram je izazvao podijeljene reakcije. Dearborn ga nije shvatio kao promjenu američke politike. On ga je protumačio ovako: „Nije nas briga ako Dominikanci ubiju Trujilla, to je u redu. Ali ne želimo da se to veže za nas, jer mi to ne radimo.“ Owen se, međutim, nije složio. Smatrao je da američka vlada riskira razotkrivanje, posebno jer je američko oružje prebačeno disidentskim liderima, a nekoliko ljudi je znalo za taj transfer, čime je potkopan stari princip „uvjerljivog poricanja“. Telegram je protumačio kao „povlačenje“ iz ranije politike i upozorio: „Centrala je svjesna razmjera u kojem je američka vlada već povezana s atentatom. Ako barem želimo prikriti tragove, osoblje CIA-e koje je direktno uključeno u pripreme atentata mora biti povučeno.“ Bilo je prekasno da se mnogo toga promijeni. Oružje je već stiglo do disidenata, a Agencija je čak pregledala neke njihove planove. Telegram je prenosio poruku da, iako američka vlada ne želi da se vidi kao učesnik atentata, sasvim je zadovoljna da to učine drugi.

Još dvije stvari potvrđuju „spašavanje vlastite stražnjice“ kao prirodu telegrama. Prvo, telegram je jedan od rijetkih sačuvanih dokumenata koji se odnose na posljednje dane Trujillovog režima. To nije iznenađujuće. Nakon atentata na Trujilla, State Department je poslao telegram stanici CIA-e naređujući uništenje svih zapisa koji dokumentiraju kontakte s disidentima, osim planova za vanredne situacije i ovog antiatentatskog telegrama. Sačuvana je i historija izrade telegrama, a mogu se identificirati ključne izmjene tokom procesa pisanja. Izraz „ne smijemo riskirati povezivanje SAD-a s političkim atentatom“ ranije je glasio „ne smijemo dopustiti opasnost od razotkrivanja povezanosti SAD-a s političkim atentatom“. Stvarna briga američke vlade bila je da se njezina uključenost u atentat ne razotkrije.

Richard Goodwin nije bio jedina osoba koja je nastojala udaljiti Bijelu kuću od atentata. Tokom proljeća i ljeta 1963. godine SAD su se opredijelile za politiku podrške promjeni režima u Južnom Vijetnamu. Južnovijetnamska vlada bila je američki saveznik u tekućem sukobu u Vijetnamu. Iako je Ngo Dinh Diem bio, službeno, na čelu, američka vlada postala je zabrinuta zbog njegovog brata Ngo Dinh Nhu, zbog Nhuove percipirane nepredvidivosti, njegove vodeće uloge u represiji nad budistima i njegove (očite) otvorenosti prema mirovnom dogovoru sa Sjevernim Vijetnamom.

Lucien Conein, kontroverzni i avanturistički CIA-in zvaničnik, postao je glavna veza između Agencije i grupe generala Vojske Republike Vijetnam (ARVN) koji su namjeravali srušiti vladu. Generali su se okrenuli protiv Diemove vladavine. Rat je loše tekao. Režim je represijom nad budistima i studentima izgubio podršku naroda. Generali su također bili ogorčeni činjenicom da su unapređenja u vojsci bila zasnovana na ličnoj lojalnosti, a ne na sposobnosti.

Nakon jednog od sastanaka s generalima, Conein je izvijestio Washington da su oni razmatrali tri opcije za puč: atentat na Nhuua i Diemovog drugog brata Ngo Dinh Cana; vojno opkoljavanje Sajgona; ili direktni sukob u Sajgonu između trupa generala i jedinica lojalnih režimu.

David Smith, vršilac dužnosti šefa CIA-ine stanice, poslao je poruku američkom ambasadoru Henryju Cabotu Lodgeu. Preporučio je da se američka vlada ne postavi „nepovratno protiv plana atentata“, jer su dvije alternative značile „ili krvoproliće u Sajgonu ili dugotrajnu borbu koja bi rastrgala vojsku i zemlju“. Obaviješten o Smithovoj preporuci, direktor CIA-e John McCone poslao je telegram Sajgonu, preporučujući suzdržaniji pristup:

„Smatram da rasprave o atentatu zahtijevaju najpažljivije postupanje. Općenito, najbolja linija je nikakva linija… Sigurno ne možemo biti u poziciji da potičemo, odobravamo ili podržavamo atentat, ali s druge strane nismo ni odgovorni za sprječavanje svake takve prijetnje o kojoj bismo mogli dobiti makar djelomična saznanja. Sigurno ne bismo favorizirali atentat na Diema… Stoga smatram da je najbolji pristup ne miješati se.“

Poruka nije izričito navela šta američka vlada misli o atentatu na Nhuua i Cana. Također je ostavljala dojam da Washington pere ruke od cijelog pothvata.

Dok su te poruke putovale tamo-amo, McCone se sastao i s predsjednikom Kennedyjem i njegovim bratom Robertom, državnim tužiocem. Iako se koristio zaobilazan jezik, predsjednik se složio s McConeovim distanciranim stavom. Sljedećeg dana McCone je poslao snažniju poruku. Naložio je da se Smithova preporuka povuče jer američka vlada „ne može biti u poziciji da aktivno odobrava takav pravac djelovanja i time preuzima odgovornost“.

Naravno, iako američka vlada nije mogla „aktivno odobravati“ atentat, nije učinila ništa da spriječi generale da nekoliko sedmica kasnije, 2. novembra 1963. godine, ubiju Diema i Nhuua. Dok je puč bio u toku, Conein je ostao u štabu generala ARVN-a, djelujući kao svjedok i savjetnik. O razvoju događaja izvještavao je Washington. Kada je zatražen avion da Diema odvede na sigurno, američka vlada je oklijevala – američki avion, ili se barem tako tvrdilo, dao bi preveliku vidljivost američkoj ulozi. Diem i Nhu ubijeni su hicima iz vatrenog oružja, s rukama vezanim iza leđa, u oklopnom vozilu ARVN-a. Tokom cijelog tog procesa, američka vlada nikada nije uvjetovala svoju podršku puču Diemovim preživljavanjem. U Diemovim posljednjim satima, radije je sudbinu vijetnamskih lidera prepustila zavjerenicima.

Komentirajući svoj telegram tokom vlastitog svjedočenja pred Churchovim odborom, McCone je zauzeo drugačiji pristup od Bissella. Telegram je, tvrdio je, potvrdio njegovo protivljenje atentatu. Moralno se protivio atentatu kao instrumentu vanjske politike, a u slučaju Vijetnama smatrao je i da je strateški nepromišljen. Promišljen ili ne, u ranim fazama Hladnog rata politički atentat bio je stub američke vanjske politike u nastojanjima da se uklone problematični strani zvaničnici i potaknu promjene režima.

No to se nije moglo činiti otvoreno; bila je potrebna zavjesa „uvjerljivog poricanja“. Isto tako, predsjednik je morao biti u stanju „uvjerljivo“ poricati bilo kakvo znanje o, a kamoli podršku, tako kontroverznoj praksi. Telegrami udaljavaju američku vladu od pokušaja atentata na Raúla Castra, Trujilla i Diema. Oni također pokazuju kako je, osim zaštite reputacije i interesa u tom trenutku, američka vlada radila na uljepšavanju historijskog zapisa.

Taj cilj postizan je putem tajnih odbora s dosadnim nazivima, „Odbor 303“, „Odbor 40“, koji su skrivali predsjednikovu ulogu i često upravljali tajnim operacijama. Ostvarivan je eufemizmima i zaobilaznim izrazima u jeziku donošenja vanjskopolitičkih odluka. Također je ostvaren, kako sugeriraju „telegrame za spašavanje vlastite stražnjice“, stvaranjem plodnog tla za atentate, ali dopuštanjem drugima da povuku obarač.

Luca Trenta je vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Swansea i autor knjige The President’s Kill List: Assassination in US Foreign Policy since the Cold War; ovaj je tekst napisao za History Today