Dok strani mediji ponovo otvaraju priču o bogatim strancima koji su navodno dolazili u Sarajevo da pucaju na civile, sjećanja iz djetinjstva u opkoljenom gradu dobijaju bolno novo značenje.

Biti dijete u ratu znači gledati svijet očima koje još ne razumiju sve ono što odrasli znaju. Kao neko ko je odrastao tokom opsade Sarajeva, naučila sam da neke vijesti ne ostaju samo na papiru. One otvore davno zatvorene slike u sjećanju. Posljednjih dana u stranim medijima ponovo se pojavljuju nove informacije o “Sarajevo safariju”, odnosno tome da su bogati stranci tokom rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu i iz zabave pucali na civile u opkoljenom Sarajevu. Pucali na nas. Te priče za mene nisu samo novinski tekstovi. One se sudaraju sa slikama iz mog djetinjstva.

Svoje ratno djetinjstvo kasnije sam opisala u knjizi “Kurşunların da rengi var” (I metci imaju boju) koja je objavljena u Turskoj i do sada imala 13 izdanja. Kao dijete u opkoljenom Sarajevu, kada je bilo prilike za to, noću sam gledala u nebo. Na nebu su se pojavljivale svjetleće linije, odnosno pucnji s planina oko grada. Ali meni to nisu bili samo meci, nisam u potpunosti shvatala njihovu opasnost. Šta može dijete od sedam godina misliti? Bile su mi zanimljive svijetleće linije koje ostavljaju iza sebe na noćnom nebu. Nekad su izgledali žućkasto, nekad bi ostavljali crvenkast trag, a ponekad su podsjećali na zvijezdu koja brzo nestane u noći. Dijete ne razumije šta znači pucanj, ne razumije šta znači snajper. Ono vidi svjetlo i pokušava mu dati neko svoje objašnjenje. Dijete ne razmišlja da ga taj metak može ubiti.

Imali smo i jednu dječiju “igru”. Skupljali smo čahure metaka različitih boja i takmičili se ko ima više plavih ili zelenih i sl. Upravo zbog toga sam svojoj knjizi i dala ime “I metci imaju svoju boju”. U dječijoj glavi ti komadi metala nisu bili dokaz smrti, nego neobični predmeti koje smo koristili za igru.

Danas, mnogo godina kasnije, čitajući tvrdnje koje se pojavljuju u stranim medijima, te slike iz djetinjstva dobijaju potpuno drugačije značenje.

Prema pisanju medija, italijanski novinar Ezio Gavazzeni u svojoj knjizi “Vikend snajperisti – I cecchini del weekend” iznosi nama već poznate tvrdnje da su tokom rata u Bosni i Hercegovini bogati zapadnjaci dolazili u okolinu Sarajeva i iz zabave pucali na civile. Takve aktivnosti su, kako se navodi, bile organizovane gotovo kao neka vrsta “lova”.

U Gavazzenijevoj knjizi citiraju se svjedočenja ljudi koji tvrde da su učestvovali ili svjedočili tim događajima. Jedan od izvora, koji je predstavljen samo kao “Francuz”, opisuje učesnike tih “vikend ubistava” kao ljude iz visokih društvenih slojeva, advokate, notare, biznismene, pa čak i ljekare. Prema njegovim riječima, oni nakon pucanja nisu pokazivali kajanje, već uzbuđenje i osmijeh.

Jedna od najpotresnijih tvrdnji odnosi se na čahure metaka. Prema svjedočenjima koje Gavazzeni prenosi, neki od tih ljudi su čuvali čahure kao trofeje. Govori se da su boje imale različia značenja: plava za ubijenog dječaka, ružičasta za ubijenu djevojčicu, a crvena ili žuta za ubijenu odraslu osobu.

Kada sam to pročitala, kao da sam ponovo gledala one čahure u bojama koje me, na svu sreću, nisu uspjele ubiti.

Ali najteže u svemu tome nije samo sjećanje na rat. Najteže je spoznaja da svijet iz tih tragedija kao da nije ništa naučio.

Dok se danas pokušava rasvijetliti istina o Sarajevu i o onima koji su možda ubijali iz zabave, u Palestini smrt se i dalje pretvara u “spektakl”. Danas gledamo kako se ratovi ponovo prenose uživo, kako se patnja ljudi pretvara u statistiku, a ponekad čak i u povod za slavlje.

U vijestima vidimo prizore u kojima se smrt palestinskih zatvorenika ili civila komentariše s ravnodušnošću ili čak slavi, dok ostatak svijeta često ostaje nijem posmatrač. I dalje se ništa nije promijenilo. Životi nekih ljudi su i dalje manje vrijedni od drugih.

Možda će jednog dana sudovi rasvijetliti istinu o Sarajevu, o onima koji su s brda gledali grad kao metu. Ali prava pravda ne dolazi samo iz sudnica. Ona dolazi iz svijesti da nijedno dijete, nigdje na svijetu, ne bi smjelo gledati u noćno nebo i pitati se da li su svjetla koja vidi zvijezde ili metci. Nijedno dijete za nekog bogataša ne bi smjelo biti samo boja na čahuri.