Sedamdesetih godina prošlog vijeka, primarni cilj Sjedinjenih Američkih Država bio je obuzdavanje sovjetskog uticaja. Strategija je podrazumijevala stvaranje pojasa oko Sovjetskog Saveza uz pomoć ekstremne religijske desnice. Ovaj plan nije bio ograničen samo na islamski svijet; podrška Lechu Walesi u Poljskoj bila je dio iste logike kršććanskog bedema. Na južnim granicama SSSR-a, podrška je išla avganistanskim džihadistima protiv tadašnjeg komunističkog režima u Kabulu. U tom kontekstu, iranska revolucija 1979. godine bila je trenutak kada su se interesi zapadnih sila i ambicije radikalnog klera savršeno poklopili

Politička sudbina Irana decenijama je zarobljena u narativu koji vješto briše granice između revolucije i stranog inženjeringa. Za Nazanin Armanian, iransku politologinju koja od 1983. godine živi u egzilu u Španiji, istina o usponu Ruholaha Homeinija nije samo pitanje teologije, već geopolitičke strategije Hladnog rata.

Armanian, koja je Iran napustila kao dvadesetogodišnjakinja bježeći od progona, danas sa distance naučnog autoriteta secira mehanizme koji su jednu prozapadnu diktaturu zamijenili totalitarnim paklom. Njena teza je direktna i provokativna: teokratski režim nije bio neizbježan plod narodnog gnjeva, već svjestan projekt administracije Jimmyja Cartera.

Istorija iranskog egzila Nazanin Armanian počinje u Shirazu 1961. godine. Kao mlada studentica i aktivistica, bila je dio generacije koja je sanjala o progresivnom, sekularnom i pravednom Iranu. Danas, kao autorica brojnih knjiga o Bliskom istoku i bivša profesorica na UNED-u i Univerzitetu u Barceloni, ona više nema iluzija o povratku.

Za nju je nada izgubljena onog trenutka kada je postalo jasno da je progresivna opozicija desetkovana, dok se na horizontu ponovo pojavljuju Pahlavijevi. Paradoks iranske tragedije leži u činjenici da su upravo Pahlavijevi, finansirajući kler kao branu protiv komunizma po savjetu SAD-a, prokrčili put onima koji će ih na kraju proždrijeti.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, primarni cilj Sjedinjenih Američkih Država bio je obuzdavanje sovjetskog uticaja. Strategija je podrazumijevala stvaranje pojasa oko Sovjetskog Saveza uz pomoć ekstremne religijske desnice. Ovaj plan nije bio ograničen samo na islamski svijet; podrška Lechu Walesi u Poljskoj bila je dio iste logike kršććanskog bedema. Na južnim granicama SSSR-a, podrška je išla avganistanskim džihadistima protiv tadašnjeg komunističkog režima u Kabulu. U tom kontekstu, iranska revolucija 1979. godine bila je trenutak kada su se interesi zapadnih sila i ambicije radikalnog klera savršeno poklopili.

Armanian se sjeća demonstracija 1978. godine. Imala je jedva sedamnaest godina i bila je dio mase koja je tražila kraj despotizma šaha Mohameda Reze Pahlavija. Međutim, unutar samog pokreta već su se dešavale mračne transformacije. Sekularne feministkinje, koje su se borile za prava žena, odjednom su se našle okružene bradatim muškarcima koji su dijelili besplatne čadore i fizički odvajali žene od muškaraca u protestnim kolonama.

Ono što tadašnja omladina nije znala, a što dokumenti iz Guadalupe konferencije G4 sugerišu, jeste da je Carter već postigao dogovor sa Homeinijem. U Francuskoj, zemlji članici NATO-a, Homeiniju je organizovana tromjesečna propagandna kampanja koja ga je od marginalnog klerika pretvorila u neprikosnovenog lidera revolucije.

Dolazak Homeinija na vlast bio je, prema riječima Armanian, prvi primjer modernog desničarskog populizma koji je vješto prisvojio ljevičarske slogane. Obećanja o besplatnom zdravstvu, stanovanju i prevozu zvučala su kao izvodi iz Marksovog manifesta. Čak je i u intervjuima zapadnim medijima, poput onog sa Orianom Fallaci, Homeini tvrdio da žene neće biti prisiljene na veo. Realnost je bila brutalno drugačija. Već prvog dana po dolasku u Teheran, nametanje vela postalo je prioritet. Zakon o zaštiti porodice, rezultat vijeka borbe za ženska prava, ukinut je potezom pera.

Reakcija žena bila je trenutna. Osmog marta 1979. godine, oko 200.000 žena izašlo je na ulice Teherana u znak protesta. Odgovor režima bio je varvarski: poljevanje kiselinom po licima, udarci lancima i bičevanje. U šahovom Iranu, uprkos manjku političkih sloboda, privatni život je bio zaštićen. Prvo gej vjenčanje u Iranu reemitovano je na televiziji 1978. godine, a žene su uživale slobodu u odijevanju i socijalnim odnosima. Teokratija je te slobode zbrisala, dekretom određujući čak i dozvoljene boje odjeće.

Danas se iranski režim često opisuje kao monolitna teokratija, ali Armanian nudi precizniju dijagnozu: caquistocracia – vladavina najgorih. To je sistem u kojem poluge moći ne drže vjerski učitelji, već generali Čuvara islamske revolucije (Pasdarani). Ova vojska unutar vojske stvorena je isključivo za zaštitu režima, a ne naroda. Dok su za elitu izgrađeni najmoderniji bunkeri, obični građani Irana nemaju nijedno sklonište u slučaju rata. Iranski generali i visoki zvaničnici, poput braće Larijani, akumulirali su basnoslovno bogatstvo koje investiraju u nekretnine u inostranstvu, dok državu vode kao mafijaški kartel.

Bivši predsjednik Mahmud Ahmadinežad jednom je Pasdarane nazvao “braćom krijumčarima”, aludirajući na činjenicu da kontrolišu preko 80 pristaništa preko kojih ilegalno prodaju naftu za ličnu korist.

Problem zapadne intervencije nije u tome što ona kritikuje režim, već u tome što ga je u ključnom momentu omogućila. Sjedinjene Države nisu otišle u Avganistan 2001. godine da spasu žene od burke, koju te iste žene nisu nosile sedamdesetih dok su džihadisti bili američki saveznici, već zbog strateških interesa. Licemjerje međunarodne politike najbolje se ogleda u tišini povodom femicida u Meksiku ili seksualnog nasilja u samim SAD-u, dok se iransko pitanje koristi kao moneta za potkusurivanje.

IZVOR: La Vanguardia