Lov na vještice nije bio hir, nego strogo organiziran pravni i teološki mehanizam koji je odnio živote desetina hiljada ljudi, uglavnom žena, optuženih za zločin koji nije postojao. Od škotskih tamnica do njemačkih sela, od Malleus Maleficarum do Inkvizicije, taj mračni fenomen spajao je religijsku dogmu, društvenu nesigurnost i mizoginiju
Prije četiri stoljeća epidemija straha zahvatila je Evropu i stigla do Amerika. Razumjeti korijene lova na vještice, fenomena koji je mučio i ubio desetine hiljada osoba optuženih za izmišljeni zločin, znači suočiti se s jednim od najmračnijih poglavlja zapadne historije.
U Edinburgu, prodavnice magije nalaze se na svakom koraku, u svakoj ulici bar jedna. U njima se prodaju svijeće, knjige okultizma, skupi tamjani, plišane igračke crnih mačaka i dvadesetak vrsta tarot karata. Turizam škotske prijestolnice duboko je vezan uz mitologiju vještica: ulice koje su inspirisale autoricu Harryja Pottera, noćne ture posvećene ljudima optuženim za vještičarenje početkom 17. stoljeća, te uspomenici na doba kada je kralj James VI., možda najzagriženiji progonitelj vještica u evropskoj historiji, vladao Škotskom. Tokom njegove vladavine više od 300 ljudi optuženih za vještičarenje bilo je obješeno ili spaljeno u Edinburgu.
Tokom 200 godina zemlje poput Škotske, Njemačke, Švicarske i Francuske bile su zahvaćene dubokim strahom od vještica. Procjenjuje se da je taj masovni moralni panični talas rezultirao smrću između 40.000 i 60.000 ljudi u 16. i 17. stoljeću, osoba osuđenih za zločin koji nikada nije postojao. Suđenja su bila ozbiljna, procese su vodile ugledne sudije, uz saglasnost Crkve i države, te podršku naroda. Lov na vještice nije bio hir, niti kolektivno ludilo. Bio je organizirani fenomen, sa pravnim i teološkim okvirima koji su omogućavali osuđivanje, ma koliko apsurdno bilo.
Vještičarenje kao pojam nije strano starim kulturama. Magija koja kontroliše vremenske prilike, liječi bolesti ili osigurava dobar lov postojala je u brojnim društvima, obično povezanim s religijom. No evropska „vještica“ rođena je u srednjovjekovnoj Evropi, u okruženju u kojem je kršćanstvo već dominiralo. Njene karakteristike oblikovane su iz mitova i simbola antičkog Mediterana: lâmije koje jedu djecu, harpije koje lete, orgijastički bakhanski rituali. Neizostavna povezanost s orgijama, kao i sa noćnim okupljanjima, u velikoj je mjeri došla upravo iz tog paganskog nasljeđa.
Izuzetno važna figura bila je Diana, rimska božica lova i mjeseca, povezana s noćnim lutanjima i divljinom. U jednoj od svojih manifestacija ona je Hekata, božica magije i podzemlja, možda najjasniji antički izvor evropskog pojma vještice.
Sve te inspiracije spojile su se u trenutku kada je razvijena i konsolidovana ideja Đavla. Dok su antičke religije dobro i zlo shvatale kao nijanse jedne sile, monoteizam je strogo razgraničio Boga i njegovu suprotnost. Zoroastrizam, prva poznata monoteistička religija, utjecao je na kasniji razvoj kršćanstva u pogledu koncepta raja, pakla, anđela i demona. Time je otvoren prostor da se neko „udruži“ sa zlom silom. Vještice su tako postale osobe koje su sklopile pakt s Đavlom.
Lov na vještice ne pripada srednjem vijeku, on pripada ranom novom vijeku. No srednji vijek postavio je ključne temelje. U 1140. godini Crkva usvaja dokument Canon Episcopi, u kojem se navodi da žene vjeruju da noću jašu sa božicom Dianom, ali da su te vizije đavolske iluzije koje ih odvode od vjere.
Godine 1252. papa Inoćentije IV. odobrava konfiskaciju imovine, zatvaranje i mučenje heretika. Njegov nasljednik, Aleksandar IV. dozvoljava da se vračanje sudi zajedno s herezom. Do 14. stoljeća stvoren je teološki okvir za masovnu histeriju. Godine 1484. papa Inoćentije VIII. objavljuje Summis Desiderantes Affectibus, dokument koji legitimira inkvizitore za gonjenje vještica. Njegov glavni provoditelj bio je Heinrich Kramer, autor Malleus Maleficarum, „Čekića za vještice“, glavnog priručnika za njihovo otkrivanje i „suđenje“. Objavljen 1486., sadržavao je teološka obrazloženja, pornografske opise sabata i detaljna pravila mučenja.
Protestantska reformacija, započeta 1517. godine, samo je pogoršala situaciju. Iako su kritizirali Rim, reformatori poput Martina Lutera podržavali su progon vještica, a u praksi su protestantske zajednice često bile i rigoroznije. Katolička suđenja vodila je Inkvizicija, dok su protestantska suđenja vodili lokalni sudovi. Panika je najčešće pogađala područja pogođena glađu, bolešću i klimatskim ekstremima. Optužbe su se kretale od „uroka“ na stoku do kvarenja usjeva i bolesti djece. Dovoljno je bilo da susjeda baci ružan pogled. Testovi su bili bizarni: bacanje optužene u jezero, ako potone, nevina je; ako pluta, vještica je. „Božja voda“, mislilo se, odbacit će đavoljeg saveznika.
Lančane optužbe često su proizlazile iz mučenja, jer se od optuženih tražilo da imenuju druge „učesnice sabata“. Trier u današnjoj Njemačkoj bio je žarište: zemljoposjednik Dietrich Flade optuživao je druge sve dok nije optužen sam, mučen i pogubljen. Vještice su rijetko spaljivane žive. Najčešće su vješane, a tijelo potom spaljivano da bi se „spriječilo da Đavo djeluje kroz leš“. Najviše pogubljenja dogodilo se u Svetom Rimskom Carstvu, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Procjene govore o 20.000–25.000 egzekucija. Štampanje pamfleta širilo je paniku.
Škotska je bila posebno pogođena. Kralj James VI. vjerovao je da su vještice izazvale oluju koja ga je skoro ubila. Kasnije, kao James I. Engleski, proširio je progone i napisao Daemonologie. Njegova Biblija u prijevodu zamijenila je riječ „čarobnjak“ s „vještica“.
U Britaniji se tragalo za „đavoljom oznakom“ ubodom igle, te za „vještičinom bradavicom“, navodnim mjestom na tijelu kroz koje brine svoje demone (imps). Crna mačka postala je klasični „imp“, inspiriran keltskim folklorom. Evropa je vidjela oko 110.000 suđenja. Lov se počeo gasiti u drugoj polovini 17. stoljeća, ne zbog nauke, već zbog sumnje među pravnicima i teolozima: mučenje ne daje istinu; opsjednutost Đavlom udaljava vjernike od Boga. Prosvjetiteljstvo je dodatno potisnulo lov.
Do tada se panika već prelila u Amerike. Najpoznatiji slučaj, Salem u Massachusettsu, desio se 1692. Samo 19 egzekucija, mali broj u odnosu na Evropu, ali globalno najpoznatiji. Sve je počelo dječjom igrom proricanja braka, kojom je isprovocirana moralna panika. U kolonijama pod Portugalom i Španijom, uključujući Brazil, Inkvizicija je procesuirala žene, uglavnom crnkinje iz afričkih religijskih tradicija.
Strah nije nestao. Samo se preusmjerio: od vještica do Jevreja i komunista u 20. stoljeću, do imigranata i LGBTQIA+ osoba danas. Lov na vještice ne može se svesti na „kolektivno ludilo“. Imao je svoju logiku, svoju pravnu strukturu i svoje društvene korijene. Historčar Jeffrey B. Russell to najbolje sumira: „Možda pogrešno pitamo ‘kako je ovo moglo da se desi?’… Pravo pitanje je: zašto su periodi razuma tako rijetki?“
IZVOR: Superinteressante
