Savremena istraživanja pokazuju da je transatlantska trgovina robljem potpuno izmijenila demografiju čitavih regiona Amerike. Milioni Afrikanaca deportirani su na drugi kontinent, gdje su generacije radile u sistemima prinudnog rada koji su oblikovali ne samo ekonomiju, nego i društvenu strukturu Kariba, Brazila i južnih dijelova SAD-a. Šećer je tako postao roba koja je, više od mnogih drugih, odredila globalne tokove: pokretala je imperije, finansirala ratove, širila kapital i gradila trgovačke flote
Može li jedan proizvod promijeniti tok svjetske historije? Ako postoji primjer koji to potvrđuje, onda je to šećer, namirnica koja se danas čini tako svakodnevnom da je doživljavamo kao prirodni dio svake kuhinje i kulture. No, put šećera od egzotične medicinske „začinske tvari“ do globalnog potrošačkog fenomena priča je o ekonomiji, kolonijalizmu, nasilju, demografskim lomovima i dubokim promjenama ukusa. Pionirski ju je definirao američki antropolog Sidney W. Mintz, koji je u svojoj studiji pokazao kako je upravo šećer obilježio nastanak modernog svijeta.
U antičkom rimskom i mediteranskom svijetu sladilo se ponajviše medom i biljnim ekstraktima. U prvom mileniju naše ere počeo je, međutim, pristizati neobičan i skupocjen proizvod s Dalekog istoka, kristalizirani sok trske iz Indije. Za evropske trgovce i liječnike bio je gotovo magijska supstanca: slatka, rijetka i, kako se vjerovalo, medicinski korisna. Šećer se tada prodavao u apotekama, propisivao protiv kašlja i umora, a njegova cijena bila je dostupna samo najbogatijima.
U srednjem vijeku trgovina šećerom postaje domena Venecije, koja ga distribuira prema evropskom Zapadu. No, u sjevernoj Evropi ostao je gotovo nepoznat sve do vremena križarskih ratova. Tek kada su se vitezovi vratili iz Levanta, donijeli su sa sobom nove ukuse i nove luksuze: među njima i rijedak, gotovo mitski šećer od šećerne trske.
Prava prekretnica dogodila se u 17. stoljeću. Nakon prvih portugalskih i španskih plantaža u Americi, te kasnije francuskih, britansko carstvo počelo je agresivno širiti dominaciju u Karibima i Srednjoj Americi. Tamo su klimatski uslovi bili idealni za masovne zasade šećerne trske, a potražnja u Evropi naglo je rasla.
Jedino što je nedostajalo bila je radna snaga. Rješenje je bilo brutalno i historijski pogubno: organiziranje transatlantskog ropstva. Nastao je zloglasni „trgovački trokut“, britanski brodovi prevozili su robove iz Afrike u Karibe, gdje su radili u nehumanim uslovima na plantažama i proizvodili sirovu melasu. Ona se potom slala u britanske rafinerije, jer kolonijama nije bilo dozvoljeno da same finaliziraju proizvod. Tako je stvoren sistem ekstremnog ekstraktivnog kapitalizma u kojem su svi, od privatnih kompanija do krune, zarađivali na prisilnom radu i kontroli trgovačkih ruta.
Savremena istraživanja pokazuju da je transatlantska trgovina robljem potpuno izmijenila demografiju čitavih regiona Amerike. Milioni Afrikanaca deportirani su na drugi kontinent, gdje su generacije radile u sistemima prinudnog rada koji su oblikovali ne samo ekonomiju, nego i društvenu strukturu Kariba, Brazila i južnih dijelova SAD-a.
Šećer je tako postao roba koja je, više od mnogih drugih, odredila globalne tokove: pokretala je imperije, finansirala ratove, širila kapital i gradila trgovačke flote. Istovremeno, stvarala je duboke društvene nejednakosti koje su u mnogim zemljama vidljive do danas.
Zanimljivo, masovna dostupnost šećera u Evropi nastupila je tek u 19. i početkom 20. stoljeća, kada je industrijska proizvodnja, uključujući i onu iz šećerne repe, značajno pojeftinila proizvod. U Italiji se, recimo, danas troši oko 25 kilograma po stanovniku godišnje, dok je u vrijeme fašizma prosjek bio tek osam kilograma. To je najbolji pokazatelj kako je proizvod nekada rezerviran za elitu postao svakodnevni sastojak gotovo svakog obroka.
IZVOR: Corriere della Sera
