Kad je irački ministar finansija iz Stockholma pozvao jednog konzultanta da istraži misteriozni nestanak milijardi iz državne blagajne, pokrenuo je lanac događaja koji je otkrio najdrskiju pljačku u modernoj povijesti Iraka. Umjesto pohvala, istražitelji su naišli na političku šutnju, sabotažu – i strah
Jednog sparnog dana u septembru 2022. godine, Husein Kanber Agha, tihi bankarski konzultant sa stalnom adresom u Stockholmu, sletio je u Bagdad. Njegov zadatak? Diskretno istražiti sve češće glasine o velikoj krađi iz državne banke Rafidain.
Ministar finansija Ehsan Abdeljabbar, zabrinut i pod političkim pritiskom, odabrao je Kanbera jer je bio van sistema – ali i neko ko razumije njegovu unutrašnju logiku. Rođen u Iraku, ali izbjegao u Švedsku tokom Saddamovog režima, Kanber Agha imao je znanje, odmak i – barem se tako činilo – čiste ruke.
No, ono što je na kraju otkrio bilo je šokantno i za Irak – zemlju čiji je politički sistem već desetljećima isprepleten korupcijom, milicijama i vanjskim utjecajima.
Sve je počelo s naizgled neupadljivim računom broj 60032. Bio je to specijalizirani račun državne banke Rafidain na koji su iračke i strane kompanije, posebno one iz naftnog sektora, morale unaprijed uplatiti poreze kao preduslov za dobivanje ugovora. Novac bi ostajao “na čekanju”, nerijetko godinama, dok se ne odluči hoće li firmama biti vraćen kao rabat. Zbog komplikovane birokratije, ti zahtjevi su često izostajali – a stotine miliona dolara su se nakupljale, ležeći bez nadzora. Idealna meta.
Kad je tim koji je okupio Kanber Agha ušao u Rafidain i zatražio izvatke, šok je bio trenutan: račun je bio gotovo ispražnjen. Nedugo zatim, pojavila su se imena pet misterioznih kompanija koje su dobile isplate – nijedna nije bila velika, poznata firma. I nijedna, kako se uskoro otkrilo, nije legalno imala pravo na te isplate.
U nekoj drugoj zemlji, ovakav slučaj bi odmah postao tema parlamentarnih saslušanja. U Iraku, Kanber Agha je morao glumiti špijuna. Sastajao se s zvaničnicima u kafićima i restoranima, uvjeravao ih da mu dostave dokumente, moleći se da ga neko ne ubije. Sedam dana kasnije, neko mu je dostavio pohabanu smeđu aktovku. U njoj – 247 kopija čekova koji su otkrivali sve: iznos, datume, potpise. Bilo je jasno: 2,5 milijarde dolara nestalo je iz državne blagajne u samo godinu dana.
Najistaknutije ime koje se pojavljivalo u dokumentima bio je Nur Zuheir, poduzetnik iz Basre. Iako nepoznat široj javnosti, Zuheir je u političkim i poslovnim krugovima bio poznat kao “popravljač” – neko ko “sređuje stvari”. Uz Rolex satove, novčane darove i šarm, uspijevao je osigurati gotovo nadrealan tretman. Njegovi zahtjevi su potpisivani brže nego što je to uopće bilo moguće prema zakonima. Čekovi vrijedni milione isplaćivani su bez ikakve provjere.
Prema svjedočanstvima iz porezne uprave, dolazio je u zgradu kad je htio, parkirao automobil ispred glavnog ulaza, nosio fascikle s lažnom dokumentacijom koje bi nadređeni bez puno pitanja potpisivali. Svoje je odnose cementirao poklonima, ali i prijetnjama.
Kako je moguće podići 2,5 milijarde dolara gotovine u zemlji gdje je najviša novčanica vrijedna 35 dolara? Teško – ali ne i nemoguće. Novac je izvlačen iz banke, prepakiran u kožnate torbe, i putem “posebnih kanala” izlazio iz zemlje. Postoje, tvrde izvori, dva ključna načina za to: kroz VIP salon pod nadzorom iračke obavještajne službe, i kroz skrivene izlaze u bagdadskoj zračnoj luci. Kamioni su dolazili direktno do privatnog aviona. Reflektori na pisti bi se gasili – a kad bi se upalili, novca više nije bilo.
Kanber Aghin izvještaj je predan iračkom parlamentu neposredno prije nego što je ministru finansija Abdeljabbaru izglasan otkaz. Zuheir je uhapšen – i pušten uz kauciju. Premijer Kadhimi je smijenjen, a njegov nasljednik Muhammed al-Sudani, lojalan proiranskoj Fatah Alijansi, objavio je da je “vraćeno” 125 miliona dolara. Ostalih 2,375 milijardi – nestalo.
Uslijedio je nevjerojatan preokret: pod istragom su se našli oni koji su pljačku razotkrili. Frakcije su počele targetirati Kanber Aghin tim, a pojedini dokumenti koji su kružili Bagdadom implicirali su čak i njega – kao mogućeg pomagača.
Bivši zvaničnici uvjeravaju: Zuheir je bio pijun. Pravi nalogodavci sjede u vrhovima frakcijskih struktura – i s jedne i s druge strane političkog spektra. Politički analitičari ističu da sedam različitih frakcija – uključujući one bliske SAD-u i Iranu – redovno profitiraju od istih korupcijskih shema.
“Ne postoje dobri dečki”, rekao je jedan diplomat. “Elita dijeli plijen. Javnost nema iluzije.”
I dok se Bagdad danas doima optimističnijim – s novim stambenim blokovima, restoranima i obnovljenim ulicama – mnogi se pitaju cijenu tog sjaja. Nije teško povezati gradski procvat s “ubrizgavanjem” ukradenih milijardi u ekonomiju. No, to nije razvoj – to je posljedica pljačke.
“Bolje da se novac troši ovdje nego da truhne na računu”, rekao je jedan irački biznismen. Takva logika možda objašnjava zašto se iračko društvo sve manje protivi korupciji. Za razliku od 2019. godine, kad su hiljade izišle na ulice, danas vlada tišina.
Za Kanber Aghu, čovjeka koji je pokušao učiniti ispravno, povratak u Švedsku nije donio mir. Umoran i razočaran, kazao je u jednom intervjuu: “Kad pogledam unazad… mislim da smo uzalud izgubili šest mjeseci života.” Njegovo izvještaj ostaje svjedočanstvo istine. No istina, u današnjem Iraku, nije dovoljna.
