Od studenta medicine koji je kriomice odlazio na predavanja iz glume, do cijenjenog glumca riječkog HNK-a, Tuzlak Jasmin Mekić prešao je dug i neobičan put. Njegova priča je podsjetnik da umjetnost često traži hrabrost, da se posluša srce, čak i kad razum i porodica govore suprotno

Kad bi danas pogledao unatrag, Jasmin Mekić vjerovatno bi se nasmijao vlastitoj mladalačkoj tvrdoglavosti. Poslušao je roditelje i upisao medicinu, ali srce mu je, kaže, još od srednje škole kucalo za teatar. Bježao je s predavanja anatomije da bi prisustvovao časovima glume, a život ga je, preko Amerike i Tuzle, konačno doveo do Rijeke, grada u kojem već gotovo dva desetljeća gradi zavidnu glumačku karijeru.

Rođen u Tuzli, Mekić je odrastao u porodici u kojoj se, kao i u mnogim bosanskim domovima, smatralo da je medicina “siguran put”. „Roditelji su nas odgajali da ih poštujemo i da biramo ozbiljna zanimanja. Kad sam im rekao da želim biti glumac, nisu imali razumijevanja. Nisam im to ni odmah rekao, jednostavno sam krenuo na medicinu i godinu dana bježao na predavanja iz glume“, prisjeća se uz osmijeh.

Prekretnica je stigla kada je u gimnaziji otkrio dramske tekstove, a potom i tokom razmjene učenika u američkom New Jerseyu, gdje je igrao u školskom teatru. „Tamo sam prvi put shvatio da me ne zanima samo gluma, nego cijeli teatar, scenografija, režija, muzika. Sve me privlačilo. Kad sam se vratio u Tuzlu, znao sam da je to moj put.“

Ubrzo nakon povratka, Mekić se upisao na Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli, gdje je i diplomirao. Po završetku studija ostao je kao asistent iz predmeta gluma, a upravo ga je taj period, kaže, naučio koliko je pedagoški rad važan. Ipak, primijetio je i ozbiljan nedostatak, na akademijama u regiji nije postojao predmet posvećen filmskoj glumi.

„Naši mladi glumci nisu imali priliku raditi pred kamerom, što je ogroman nedostatak. Srećom, 2007. godine dobio sam stipendiju za California State University u Long Beachu, gdje sam se usavršavao iz oblasti filmske glume. Po povratku u Tuzlu pokrenuo sam taj predmet, makar kao semestar, kako bi studenti stekli barem osnovni osjećaj rada pred kamerom.“

Mekić ističe da kazališna i filmska gluma zahtijevaju različitu vrstu izraza. „Na sceni morate pojačati sve, pokret, glas, emociju, da biste doprijeli do zadnjeg reda. Kamera, s druge strane, kupi detalje, najmanji mig oka. Njoj ne možete lagati. Zato bih se pred kamerom smirio, a na sceni bih pojačavao. To su dva različita svijeta, ali isti novčić.“

Iako mu je boravak u SAD-u otvorio nove horizonte, Mekić priznaje da nikada nije ozbiljno razmišljao da tamo ostane. „Kad sam prvi put otišao, kao tinejdžer, sve mi je djelovalo kao san. Ali drugi put, već zreliji, vidio sam da taj ‘američki san’ blijedi. Dobio sam ponudu da ostanem kao profesor, ali nisam htio. Osjetio sam da bih tamo, u toj konkurenciji, vjerovatno završio radeći nešto sasvim drugo. A ja sam htio glumiti, živjeti od toga, i to se u Americi rijetko događa. Vratio sam se kući, svjestan da je moja borba ovdje.“

Sudbina ga je zatim odvela u Hrvatsku, tačnije u Rijeku, gdje je postao stalni član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. U gotovo dvadeset godina odigrao je više od šezdeset uloga u teatru i pojavio se u nizu televizijskih projekata, od popularne serije Sjene prošlosti do nadolazeće drame Divlje pčele.

„Rijeka me osvojila svojom otvorenošću. To je grad koji prihvata različitosti, grad koji ima dušu. Nema možda raskošnih dvoraca, ali ima ljude koji su topli i iskreni. Tu sam pronašao svoj dom. Imao sam ponuda iz Zagreba, ali Rijeka je sredina u kojoj želim da moj sin odraste“, kaže.

U Rijeci je Mekić pronašao i životnu partnericu, pravnicu Annu Dumičić, s kojom ima petogodišnjeg sina. Njihova veza, koju će u februaru obilježiti deset godina, za njega je „najveća i najiskrenija uloga“. „Porodica me smiruje, vraća mi realnost. Na sceni je sve adrenalin, emocija, ali kod kuće je mir. To je moj balans, moj svijet koji me čini potpunim.“

Iako trenutno ne predaje, Mekić ne isključuje povratak pedagoškom radu. „Pedagogija je predivna. Kada predajete glumu, zapravo i sami učite. Ali sada sam u fazi kada želim igrati, istraživati nove uloge i žanrove. Uloge su uvijek nova iskustva, svaka vas iznova mijenja.“

Uz kazališni rad, Mekić planira nastaviti i na televiziji. „Serije danas imaju poseban značaj, posebno u regiji. Kroz njih dolazite do publike koja možda nikada ne ide u teatar. A kada neko ko vas vidi na ekranu dođe u pozorište – to je najljepša potvrda da ste nešto učinili dobro.“

Na pitanje šta ga i danas, nakon svih godina, drži u glumi, Mekić odgovara bez razmišljanja: „Gluma nije profesija, to je poziv. To je način da razumijete svijet i ljude. Kad stanete na scenu, sve drugo nestaje – i brige, i umor. Postojite samo vi, tekst i publika. To je čista magija.“

Cijeli intervju pročitajte u riječkom Novom listu.