Hollywoodski arheolozi rijetko predaju ili objavljuju; bore se protiv zlikovaca, izbjegavaju zamke i otkrivaju mistične relikvije. Njihov rad više podsjeća na privatnu istragu ili lov na blago nego na akademsko proučavanje, pojačavajući javne zablude o tome kako arheolozi zarađuju za život i šta zapravo rade.

Od ranih dana arheoloških istraživanja na Bliskom istoku, arheologija je obavijena pričama o opasnosti, otkrićima i avanturama. Od romantiziranih spisa ranih istraživača poput Austen Henry Layard do holivudskog prikaza neustrašivih kopača koji otkrivaju izgubljene relikvije, ova disciplina je dugo zaokupljala maštu javnosti.

Ipak, dok moderni arheolozi rade s preciznošću i naučnom strogošću, ali kinematografija i dalje prikazuje ovo polje kao potragu za slavom i drevnom moći.

Najikoničniji filmski arheolog, Indiana Jones, utjelovljuje fascinaciju javnosti avanturom i intelektom. Obučen u svoj fedora šešir i naoružan bičem, on premošćuje svijet akademske zajednice i akcije.

Ali, kako objašnjava naučnik Kevin McGeough, filmski arheolozi poput Jonesa rijetko provode prava istraživanja ili štite mjesta kulturne baštine. Umjesto toga, njihove ekspedicije finansiraju misteriozni donatori ili muzeji, pretvarajući arheologiju u poslovnu transakciju, a ne u naučnu aktivnost.

Hollywoodski arheolozi rijetko predaju ili objavljuju; bore se protiv zlikovaca, izbjegavaju zamke i otkrivaju mistične relikvije.

Njihov rad više podsjeća na privatnu istragu ili lov na blago nego na akademsko proučavanje, pojačavajući javne zablude o tome kako arheolozi zarađuju za život i šta zapravo rade.

Filmski arheolozi često se prikazuju kao zaštitnici drevnih blaga, braneći artefakte od pohlepnih kolekcionara ili korumpiranih rivala. Moral junaka leži u želji da podijeli otkrića sa svijetom – obično kroz muzeje – dok zlikovci, poput Belloqa u Otimačima izgubljenog kovčega, traže ličnu korist.

Ova tropa je oblikovala način na koji publika doživljava disciplinu: arheologe kao čuvare ljudske baštine. Ipak, to također iskrivljuje stvarnost. U filmu se nalazišta uništavaju bez žaljenja nakon što se artefakt osigura, dok je u stvarnom životu očuvanje konteksta ključno za razumijevanje prošlosti.

Od 1930-ih, filmovi o mumijama povezuju bliskoistočnu arheologiju s hororom. Od Boris Karloffovog filma “Mumija” (1932) do “Povratak mumije” (2001), poruka je ostala ista – uznemiravanje prošlosti donosi posljedice. U ovim pričama, drevne kletve i zaboravljene tehnologije se vraćaju kako bi kaznile moderne uljeze.

Bez obzira da li opasnost dolazi od uskrsnulih svećenika ili skrivenog oružja, film upozorava da je “neke stvari najbolje ostaviti zakopane”.

Film je također oblikovao percepciju roda u arheologiji. Muški arheolozi se često prikazuju ili kao intelektualni britanski naučnici ili kao robusni američki avanturisti. Žene arheologinje, nasuprot tome, obično se svrstavaju u dvije kategorije: glamurozni avanturisti poput Lare Croft ili knjiški nadarene naučnice koje se transformišu u heroine kada skinu naočale, kao u filmu “Mumija” (1999). Oba arhetipa odražavaju dugogodišnje stereotipe – žene su ili osnažene fantazije ili dame u nevolji.

Čak i unutar ovih uloga, seksualni moral određuje herojstvo. Žena koja koristi svoju seksualnost, poput Else Schneider u filmu Indiana Jones i posljednji križarski rat, prikazana je kao nepouzdana, dok čedna, ali snažna Lara Croft postaje prihvatljiv model nezavisnosti.

Hollywoodska opsesija Bliskim istokom također je ovjekovječila „orijentalističke“ stavove. Filmovi smješteni u pustinjama – od “Mumije” do “Zvjezdane kapije” – prikazuju Bliski istok kao misteriozan, opasan i ispunjen tajnim društvima koja čuvaju drevnu mudrost.

U većini arheoloških filmova, lokalni naučnici pojavljuju se samo kao nemoćni asistenti ili plemeniti čuvari koji štite drevne tajne. Rijetko su prikazani kao intelektualno ravni zapadnim protagonistima. Ova hijerarhija – ukorijenjena u avanturističkim narativima kolonijalnog doba – prikazuje znanje kao nešto što posjeduju i interpretiraju isključivo zapadni heroji, dok bliskoistočni ili nezapadni likovi ostaju na periferiji otkrivanja i donošenja odluka. Većina lokalnih učesnika je dalje svedena na radne uloge, prikazani prvenstveno kao radnici na iskopavanjima ili vodiči, a ne kao istraživači ili mislioci koji doprinose tumačenju prošlosti.

Uprkos ovim iskrivljenjima, filmska slika arheologije i dalje oblikuje percepciju javnosti. Filmovi mogu pogrešno predstaviti nauku, ali oni također održavaju interes za prošlost živim. Kao što McGeough primjećuje, razumijevanje kako publika tumači ove herojske i mistične prikaze može pomoći arheolozima da efikasnije komuniciraju o svom stvarnom radu – radu koji se ne oslanja na bičeve i revolvere, već na strpljenje, kontekst i brigu.

Izvor: Tukiye Today