U SAD-u se Arendt fokusirala na pitanje kako je Njemačka završila u varvarstvu. Krivicu je vidjela u „malograđanima“, tipu ljudi spremnih da postanu zločinci dok god svu odgovornost mogu prebaciti na sistem, tvrdeći da su samo „službenici“ u mašineriji

Adolf Eichmann, bivši SS-oficir, sjedi u kabini od neprobojnog stakla u sudnici u Jerusalemu. U aprilu 1961. godine pravda je konačno sustigla glavnog arhitektu holokausta, optuženog da je omogućio istrebljenje šest miliona Jevreja

Suđenje je putem televizijskog prenosa praćeno širom svijeta, a više od 500 novinara doputovalo je u Jerusalem kako bi pratili proces protiv naciste kojeg su godinu dana ranije agenti Mossada uhvatili u njegovom skrovištu u Buenos Airesu. Među publikom sjedi i 54-godišnja Hannah Arendt, koju je angažirao američki magazin The New Yorker. Ova filozofkinja jevrejskog porijekla provela je veliki dio života bježeći od nacista. Sada gleda zlu direktno u oči i ne može ga pronaći.

Eichmann, sa svojom visokom ćelom, debelim naočalama i nervoznim držanjem, više podsjeća na birokratu nego na krvnika. No, upravo je taj banalni činovnik u Glavnoj upravi bezbjednosti Rajha (RSHA), zahvaljujući svom organizacionom talentu, osigurao da Jevreji budu sabijeni u stočne vagone i otpremljeni u logore smrti.

„Problem s Eichmannom bio je upravo u tome što je bilo mnogo onih poput njega, i što oni nisu bili ni perverzni ni sadisti, već su bili, i još uvijek jesu, užasno i zastrašujuće normalni“, napisala je Arendt u jednoj od svojih kolumni, kasnije sakupljenih u knjizi Eichmann u Jerusalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963).

Njena oštra analiza tadašnje historije izašla je daleko van zatvorenih filozofskih krugova i stekla joj mnoge neprijatelje. Hannah Arendt, naime, nije štedjela nikoga.

Hannah Arendt je rođena 1906. godine u sekularnoj jevrejskoj porodici u blizini Hanovera, ali je odrasla u Königsbergu, gradu u kojem je cijeli život proveo Immanuel Kant. Već od rane mladosti ova povučena i refleksivna djevojka bila je privučena filozofiji. Otac joj je umro kada joj je bilo samo sedam godina, a majka je svesrdno podržala njenu želju za učenjem.

Godine 1924. upisala je studije filozofije u Marburgu kod radikalnog mislioca Martina Heideggera. Umjesto proučavanja svijeta kao nečeg objektivnog, Heidegger je želio razumjeti ljudski način postojanja. Hannah je bila očarana njime i započela je aferu s tada oženjenim profesorom. Studije je nastavila u Heidelbergu, gdje je 1928. godine, sa samo 22 godine, odbranila doktorsku disertaciju.

Do tog trenutka, njeni interesi bili su isključivo akademski, ali uspon nacizma i sveprisutni antisemitizam brzo su je primorali da se suoči sa svojim nasljeđem. Već 1933. godine angažirana je da prikuplja dokaze o nacističkoj propagandi. Dok je radila u državnoj biblioteci u Berlinu, uhapsio ju je Gestapo. Puštena je nakon osam dana, nakon čega je odlučila pobjeći u Pariz.

Kada je Francuska 1940. pala pod njemačku okupaciju, Arendt je s hiljadama drugih izbjeglica internirana u logor Gurs. U opštem haosu uspjela je pobjeći koristeći falsifikovana dokumenta i potpis komandanta logora. Sa majkom i suprugom Heinrichom Blücherom, uspjela je preko Španije stići do Lisabona, odakle su 1941. isplovili za New York. SAD su postale njena domovina do kraja života.

U SAD-u se Arendt fokusirala na pitanje kako je Njemačka završila u varvarstvu. Krivicu je vidjela u „malograđanima“, tipu ljudi spremnih da postanu zločinci dok god svu odgovornost mogu prebaciti na sistem, tvrdeći da su samo „službenici“ u mašineriji.

To je detaljno obrazložila u svom kapitalnom djelu „Izvori totalitarizma“ (1951). Totalitarizam je, prema njoj, bio novi oblik vladavine u kojem se pojedinci slamaju i svode na robotske utvare koje bez razmišljanja izvršavaju naređenja. „Ne ostaje ništa drugo osim jezivih marioneta s ljudskim licima“, formulirala je Arendt.

Jedna takva marioneta bio je i Adolf Eichmann. Prema Arendt, njegovi postupci nisu bili rezultat svjesne zlobe, već slijepe poslušnosti koja je njega i milione drugih Nijemaca natjerala da se povinuju bez razmatranja posljedica. Slučaj Eichmann učinio je Hannah Arendt svjetski poznatom, ali su njene analize izazvale i brojne kontroverze. Iako je podržavala cionizam, odbacila je ideju o isključivo jevrejskoj državi, kritikujući odnos prema Arapima.

Ostatak života provela je držeći predavanja na univerzitetima u SAD-u i Evropi pred punim dvoranama. Umrla je 1975. godine od srčanog udara u svojoj fotelji, u 69. godini života. Iako je decenijama bila predmet akademskih rasprava, interesovanje za njeno djelo eksplodiralo je 2016. godine. Prodaja knjige „Izvori totalitarizma“ porasla je za više od 1.000 procenata na platformama poput Amazona, što su mnogi povezali s političkim promjenama u SAD-u i pobjedom Donalda Trumpa.

U jednom od svojih posljednjih intervjua iz 1973. godine, zvučala je gotovo proročanski upozoravajući na moć laži: „Ono što omogućava totalitarnoj ili bilo kojoj drugoj diktaturi da vlada jeste to što ljudi nisu informisani. Ako vas svi uvijek lažu, posljedica nije to da ćete povjerovati u laži, već da niko više neće vjerovati u bilo šta.“ Njene analize odgovornosti i svakodnevnih oblika zla žive i dalje, jer nas neprestano prisiljavaju da se zapitamo: šta bismo mi sami uradili na njihovom mjestu?