Kako je Evropa uvučena u rat koji smatra nelegalnim

Dok Pariz i London javno osuđuju američko-izraelsku ofanzivu na Iran kao kršenje međunarodnog prava, njihove flote i nuklearni nosači aviona već zauzimaju borbene položaje u Mediteranu. Kako države koje rat nazivaju nelegalnim istovremeno pružaju logističku kičmu operaciji koja prijeti da zapali Bliski istok. Od španskog „ne“ Trumpovim bazama do italijanskog taktičkog čekanja i njemačkih pravnih dilema oko Ramsteina, da li je zaštita Hormuškog tjesnaca samo paravan za direktno uvlačenje u sukob koji niko u Briselu nije želio, ali u kojem svi učestvuju

Dok Pariz i London napad na Teheran nazivaju ilegalnim, njihovi ratni brodovi i nuklearni nosači aviona već plove ka kriznom žarištu. Da li je zaštita Hormuškog tjesnaca samo uvertira u direktan sukob? Između američkih pritisaka i prijetnji iranskog režima, Evropa pokušava definisati gdje prestaje odbrana saveznika, a počinje tuđi rat.

U novinarskoj i pravnoj praksi, termin nelegalan rat u ovom kontekstu referira se prvenstveno na kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, koja strogo zabranjuje upotrebu sile protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta bilo koje države. Iz vizure Pariza i Brisela, ofanziva koju predvode SAD i Izrael nema mandat Vijeća sigurnosti UN-a, što je osnovni preduslov da bi se vojna akcija smatrala legitimnom prema međunarodnom poretku uspostavljenom nakon 1945. godine.

Diplomatski izvori ukazuju na to da se preventivni udari na iransko tlo ne mogu podvesti pod nužnu samoodbranu predviđenu Članom 51 Povelje, jer nije dokazan neposredan i neizbježan oružani napad koji bi opravdao ovakvu eskalaciju bez prethodnog iscrpljivanja svih diplomatskih sredstava. Ovakvim postupanjem, saveznici rizikuju urušavanje principa suverene jednakosti država, pretvarajući vojnu nadmoć u jedini važeći arbitar međunarodnih odnosa.

Uprkos oštrim kritikama na račun Washingtona i Tel Aviva, evropske sile ubrzano raspoređuju borbene avione, fregate i protivvazdušne sisteme u regionu. Pariz i London strahuju od direktnog uvlačenja Evrope u sukob, ali ističu da je mobilizacija neophodna radi zaštite evropskih i arapskih interesa u jeku eskalacije koja ne pokazuje znake posustajanja. Dok Holandija razmatra slanje dodatnih trupa, Grčka je na ostrvu Karpatos instalirala protivraketnu bateriju i uputila ratne brodove ka Kipru. Ovaj otok postao je logističko čvorište sa dvije britanske zračne baze, ali i meta, nedavno je na tlo Kipra pao dron, dok je Turska izvijestila da su NATO sistemi na njenoj teritoriji presreli projektil.

Iranski režim uputio je direktno upozorenje da će svaka evropska država koja se pridruži operacijama pod vodstvom Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua postati meta napada. Evropske prijestolnice ove manevre nazivaju isključivo odbrambenim, negirajući direktnu povezanost s akcijama SAD-a i Izraela. Ipak, granica između odbrane i ofanzive ostaje zamagljena. Diplomatski izvori iz Pariza sugeriraju da bi svaki napad Irana na francuske snage rezultirao odmazdom na iranskom tlu. To se i dalje interpretira kao odbrana, iako se snage faktički pridružuju američko-izraelskoj operaciji, što ukazuje na kompleksnost trenutne vojne doktrine i pokušaj očuvanja pravnog legitimiteta u sivoj zoni ratovanja.

Glavni cilj francuske inicijative je formiranje koalicije za zaštitu Hormuškog tjesnaca, ključne rute za transport nafte iz Saudijske Arabije i Kuvajta. Iako fizičkih prepreka u tjesnacu nema, brodarske kompanije odbijaju prolaz zbog ekstremno visokog rizika. Predsjednik Emmanuel Macron potvrdio je slanje fregate na Kipar i raspoređivanje nuklearnog nosača aviona Charles de Gaulle, najmoćnijeg oružja francuske mornarice, koji kreće put Mediterana. Ozbiljnost situacije potvrđuje i nedavni napad na kontejnerski brod pod malteškom zastavom, što je sedmi civilni brod pogođen od početka ofanzive. Ujedinjeno Kraljevstvo je odgovorilo slanjem razarača HMS Dragon i helikoptera s anti-dron sistemima nakon napada na bazu na Kipru.

U Parizu vlada uvjerenje da je Washington uvukao Evropu u strateški manjkavu operaciju koja direktno ugrožava francuske interese u Libanu. Macron je uložio značajan politički kapital u mirovni proces i razoružavanje Hezbolaha, što je sada potpuno potkopano američkim vojnim djelovanjem. Francusko ministarstvo odbrane drži detalje raspoređivanja u tajnosti, ali se oslanja na baze u Abu Dabiju, gdje je stacionirano 900 vojnika i lovci Rafale.

Francuska naglašava da napad na Iran smatra kršenjem međunarodnog prava, ali da odgovornost prema partnerima ne dopušta pasivnost. Uporedo s tim, Francuska je od Holandije zatražila podršku protivvazdušne fregate Zr. Ms. Evertsen kao pratnju nosaču Charles de Gaulle. Nizozemska vlada trenutno razmatra ovaj zahtjev, svjesna da se brod opremljen za presretanje projektila šalje u srce najopasnije krize decenije.

Rat SAD-a i Izraela protiv Irana, vojna operacija bez mandata UN-a i bez jasnog cilja, pokrenuo je debatu u evropskim zemljama o korištenju vojnih baza. Događaji u Španiji, gdje je vlada Pedra Sáncheza uskratila američkoj vojsci pristup bazama Morón i Rota za iransku ofanzivu, zapalili su kontroverze. To uključuje Italiju, gdje Washington još nije službeno zatražio baze; Njemačku, dom najveće američke baze u inozemstvu i Portugal, gdje je korištenje baze na Azorima izazvalo društvene nemire. U Grčkoj su održani protesti zbog korištenja baze Souda, strateške lokacije na istočnom Mediteranu.

Svaka evropska zemlja ima specifičnu realnost, ali prijetnje Donalda Trumpa upućene Španiji zbog nepokoravanja njegovim zahtjevima pojačale su debatu koja se ne tiče samo legalnosti rata u Iranu, već i dugoročne uloge SAD-a unutar NATO-a i evropske odbrane. Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte priznao je da bi bez podrške evropskih saveznika, uključujući njihove baze, SAD imale znatno veće poteškoće u ofanzivi. Istakao je da je NATO platforma za projekciju američke moći, jer bi bez evropskih saveznika bilo veoma teško pokrenuti kampanju protiv Irana. Naveo je da je njemački kancelar Friedrich Merz u Ovalnom uredu potvrdio da Sjedinjene Države mogu koristiti ključne kapacitete, mada Evropa nije direktno uključena u rat.

Mala digresija u napadu na Iran ilustruje kako je uloga Italije oslabila u odnosima između EU i Bijele kuće. Italijanski ministar odbrane Guido Crosetto zatečen je ofanzivom dok je bio u Dubaiju, bez osiguranja i znanja obavještajnih službi. Činjenica da niko nije prethodno obavijestio italijansku vladu o vojnoj operaciji protiv Irana izazvala je oštre kritike.

Giorgia Meloni se predstavljala kao ključna veza između SAD-a i EU, ali se pokazalo da stvarna moć i dalje leži kod tradicionalno snažnih nacija poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke. Meloni je danima šutila, tek naknadno izrazivši zabrinutost zbog krize međunarodnog prava. Rat je u Italiji veoma nepopularan, a uloga Trumpove bliske prijateljice postala je neugodna.

Italija je primjenjivala strategiju stallinga ili temporeggiare, čekajući da se situacija razjasni. Tek pet dana nakon početka neprijateljstava, Meloni je izjavila da Italija nije u ratu i da Sjedinjene Države još nisu zatražile baze. Naglasila je da bi svaki takav zahtjev morao proći parlamentarnu proceduru i bio bi ograničen na logističku upotrebu. Italija planira poslati vojnu pomoć zemljama Zaljeva za jačanje vazdušne odbrane, pravdajući to zaštitom hiljada Italijana i vojnika u regionu. Također će poslati fregate ka Kipru. Opozicija u Italiji vidi španskog premijera Sáncheza kao uzor, tražeći sličan otpor američkim zahtjevima. Ministar Crosetto je potvrdio slanje sistema Samp-T u Kuvajt ili Emirate, dok je ministar vanjskih poslova Tajani branio Trumpove razloge, tvrdeći da je Iran neosporno gradio atomsku bombu.

Njemačka vlada dozvoljava Washingtonu korištenje svojih vojnih baza, što je Trump javno potvrdio nakon sastanka s Merzom. Međutim, u Njemačkoj traje debata o legalnosti korištenja baze Ramstein-Miesenbach, najveće američke baze u inostranstvu. Odatle se planiraju misije na Bliskom istoku, analiziraju podaci i prenose naređenja za dronove. Baza Spangdahlem se također koristi, a izvještaji govore o transferu lovaca F-16 u zonu sukoba. Njemačka vlada insistira da je korištenje baza unutar okvira potpisanih sporazuma. Glasnogovornik kancelara, Stefan Kornelius, priznao je postojanje dileme, navodeći da Njemačka ne dovodi u pitanje međunarodno pravo, ali da postoje sigurnosni interesi koje pravo nekada ne obuhvata.

Postoje jasne paralele s ratom u Iraku 2003. godine. Tadašnji kancelar Gerhard Schröder isključio je aktivno učešće Njemačke, ali je garantovao SAD-u korištenje baza. Danas, situacija u Italiji je slična; baze Camp Darby, Aviano i Sigonella su od ključnog značaja za Bijelu kuću. Camp Darby je najveće američko skladište municije izvan njihove teritorije. Meloni objašnjava da postoje tehnička odobrenja za logistiku, ali za kinetičke operacije, one koje uključuju bombardiranje, potrebna je nova odluka.

U Francuskoj se debata tek razbuktava. Macron je izrazio solidarnost sa Sánchezom povodom Trumpovih prijetnji trgovinskim ratom, tvrdeći da se to Francuske ne tiče jer nema NATO baze na svom tlu. Ipak, otkriveno je da je Francuska dozvolila SAD-u korištenje nacionalne baze Istres-Le Tubé. Francuski vojni vrh je objasnio da su američki avioni tamo dobili podršku, uz garancije da ne učestvuju u operacijama u Iranu. Radi se o vazdušnim tankerima, svojevrsnim letećim benzinskim pumpama. Ministrica Catherine Vautrin naglasila je da je to jedino odobrenje koje je predsjednik dao.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Trump je kritikovao Keira Starmera zbog početnog odbijanja korištenja baze Diego Garcia u arhipelagu Chagos. Starmerovo oklijevanje naljutilo je Trumpa, koji je ponovo napao sporazum o povratku arhipelaga Mauricijusu. Iako Starmer ima podršku svoje stranke, suočava se s kritikama konzervativaca i desničarskog Reform UK-a koji ga optužuju za mlak stav prema Iranu. Zeleni i Liberalne demokrate osuđuju napade i traže da se o korištenju baza glasa u parlamentu.

Evropa se nalazi u procjepu između pravnog formalizma i geopolitičke realnosti. Dok se na papiru drže principa UN-a, na terenu pružaju logističku kičmu operaciji koju službeno ne podržavaju. Strateška autonomija Evrope ponovo je stavljena na test, otkrivajući duboke unutrašnje podjele u odgovoru na unilateralne poteze Washingtona. Pitanje legalnosti rata ostaje u sjeni praktične potrebe za očuvanjem savezništva, dok se ratni brodovi gomilaju u istočnom Mediteranu, čekajući ishod sukoba koji niko u Briselu nije želio, ali u kojem svi, na ovaj ili onaj način, učestvuju.

Ovaj sukob nije samo vojni test za Iran, već i egzistencijalni test za međunarodni pravni poredak. Ako Evropa dopusti da se preventivni udari bez mandata UN-a normalizuju kroz njenu logističku podršku, koncept međunarodnog prava kakav poznajemo od kraja Drugog svjetskog rata mogao bi trajno nestati.

Rezultat će biti svijet u kojem snaga oružja zamjenjuje snagu argumenata, a suverenitet manjih država postaje valuta za potkusurivanje velikih sila. Evropske prijestolnice to znaju, ali njihova ovisnost o američkom sigurnosnom kišobranu sprečava ih da povuku jasnu crtu između savezništva i saučesništva. Dok se Charles de Gaulle pozicionira u Mediteranu, Evropa plovi u nepoznato, pokušavajući spasiti ostatke vlastitog diplomatskog ugleda u jeku rata koji prijeti da preoblikuje globalne odnose za naredne decenije.

Budućnost Hormuškog tjesnaca i stabilnost Libana samo su prve žrtve ovog strateškog vakuuma. Ako ofanziva ne postigne brze rezultate, pritisak na evropske baze će rasti, a s njim i rizik od direktne iranske odmazde na tlu kontinenta. To bi bio trenutak u kojem odbrambeni paradoks prestaje biti diplomatska fraza i postaje krvava stvarnost za milione građana Evropske unije.