Najzanimljivije u Smithovom istraživanju jesu neuroznanstveni dokazi koji objašnjavaju zašto se sport doživljava s tolikom dubinom. Studije koje koriste tehnike neuroimaginga (snimanja moždane aktivnosti) pokazuju da i sportsko navijanje i religijsko vjerovanje aktiviraju iste dijelove mozga – naročito ona područja povezana sa snažnim ličnim odnosima, kao što su odnosi s porodicom i bliskim prijateljima
Stadion kao hram, navijačke pjesme kao liturgija, boje i grb kluba kao sveti simboli, a igrači kao junaci ili sveci – sport, posebno fudbal, odavno je prerastao granice obične igre. Danas se u svijetu doživljava kao društveni i psihološki fenomen koji sve više nalikuje religiji. I to nije samo metafora ili puka pošalica iz kafane – neuroznanost potvrđuje zapanjujuće paralele između navijačkog zanosa i religijskog vjerovanja.
O tome detaljno piše Aaron C. T. Smith, profesor sportskog biznisa i inovacija na Univerzitetu u Canberri i na londonskom Loughborough univerzitetu, u svojoj novoj knjizi The Psychology of Sports Fans (Psihologija sportskih navijača).
“Sport stvara ono što ja zovem plemenskom vjerom – moćnu vezu koja pruža utjehu, svrhu i osjećaj pripadnosti, baš kao i religijska predanost. Navijačima, stadion je njihova crkva, pjesme su im himne, a dani utakmica predstavljaju svete praznike”, objašnjava Smith u razgovoru za španski dnevnik La Vanguardia.
Najzanimljivije u Smithovom istraživanju jesu neuroznanstveni dokazi koji objašnjavaju zašto se sport doživljava s tolikom dubinom. Studije koje koriste tehnike neuroimaginga (snimanja moždane aktivnosti) pokazuju da i sportsko navijanje i religijsko vjerovanje aktiviraju iste dijelove mozga – naročito ona područja povezana sa snažnim ličnim odnosima, kao što su odnosi s porodicom i bliskim prijateljima.
“Povećana aktivnost u emocionalnim centrima, poput amigdale i puteva za nagrađivanje, tokom utakmica odražava ono što se događa kada mozak procesuira jake emotivne veze. Zato intenzivna sportska iskustva mogu djelovati gotovo transcendentno – izazivajući osjećaje nalik onima iz duhovne prakse”, kaže Smith.
Zbog toga, smatra on, nije pretjerano reći da sport – a naročito fudbal – može poprimiti karakteristike sekularne religije, koja strukturira i daje smisao životima miliona ljudi širom svijeta.
Sa šire kulturne tačke gledišta, analogija između sporta i religije pomaže da shvatimo zašto sport okuplja ljude iz potpuno različitih društvenih slojeva. On stvara snažan osjećaj zajednice i kolektivnog identiteta – baš kao i religijske kongregacije.
“Sport nudi narativ koji mozak želi čuti. Iskorištava naše kognitivne pristrasnosti jer je ljudska priroda sklona traženju povezanosti, pripadnosti i uvjerljivih priča”, pojašnjava Smith, ekspert za kognitivne nauke i upravljanje promjenama.
Navijačko iskustvo je, kaže on, poput emocionalnog ringišpila: trijumf se doživljava kao vlastiti uspjeh, a poraz boli poput ličnog gubitka. Takva emocionalna intenzivnost izaziva biohemijske reakcije – ispuštanje dopamina, oksitocina, endorfina – što može učiniti sportsko navijanje gotovo zavisničkim iskustvom. A to vodi ka sve dubljoj lojalnosti.
Smith ističe da naša sposobnost da vjerujemo – bilo u boga, bilo u tim – nije slučajna. Ona je evolutivno ukorijenjena i igrala je ključnu ulogu u opstanku ljudske vrste. Danas, kaže on, i dalje imamo potrebu da investiramo u vjerovanja – i to čini sport savršenim objektom.
Fanatizam, bilo religijski ili sportski, pruža kontrolisano okruženje u kojem se suočavamo s jakim emocijama – nadom, razočaranjem, lojalnošću. Tako razvijamo otpornost, gradimo zajedništvo i pronalazimo emocionalnu sigurnost.
“Naši mozgovi daju prednost emocionalno korisnim vjerovanjima nad objektivnim istinama. Programirani smo da vjerujemo u ono što nas čini sretnijima”, dodaje Smith. Zato, iako logika kaže da navijački rituali ne utiču na ishod utakmica, fanovi zaista vjeruju da njihovo navijanje, zastave, dresovi ili čak praznovjerni rituali igraju ulogu u pobjedi njihovog tima – baš kao što vjernici vjeruju u moć molitve.
Duboka identifikacija s klubom ima i značajan utjecaj na svakodnevni život i psihološko blagostanje. Pozitivno, ona pruža strukturu, smisao i osjećaj zajednice. Navijači često nalaze stvarna prijateljstva, emocionalnu podršku i utjehu unutar svojih navijačkih zajednica – baš kao što vjernici nalaze u svojoj crkvenoj zajednici.
Sport također podstiče otpornost – vjera u budući uspjeh tima pruža nadu i pomaže ljudima da se lakše nose sa životnim nedaćama. I ono što je možda najvažnije: omogućava i marginaliziranim osobama da steknu društveno priznati identitet – kao navijači.
Ali ova snažna identifikacija sa sportom ima i negativne strane. Navijačima se raspoloženje može drastično promijeniti u zavisnosti od rezultata njihovog tima. Stres tokom utakmica može negativno uticati na zdravlje, a stalna dostupnost sportskog sadržaja može dovesti do opsesije i narušiti ravnotežu između posla i privatnog života. Još važnije, psihološki mehanizmi koji jačaju unutrašnje veze među navijačima (ili vjernicima) često vode ka stvaranju rivalstava. Evolutivno, naši mozgovi prirodno stvaraju mentalitet “mi protiv njih” – što je nekada osiguravalo preživljavanje plemena, a danas se manifestuje kroz žestoka sportska nadmetanja i napete odnose među navijačima.
“Ta rivalstva, iako ponekad prelaze granicu i postaju iskreno neprijateljska, često nude ritualizirani, bezopasni način da izrazimo te naše drevne plemenske instinkte”, kaže Smith.
Iako suprotstavljeni, navijači različitih timova dijele istu strast i nerijetko osjećaju međusobno poštovanje upravo zbog razumijevanja dubine te emocije. Zbog toga sportska rivalstva, uz sve svoje sukobe i napetosti, ostaju snažan kulturni fenomen – način da kroz igru izražavamo najdublje aspekte ljudske psihe.
IZVOR: La Vanguardia
