Na osnovu arhivske građe Mađarskog nacionalnog arhiva i istraživanja Vojnohistorijskog instituta i muzeja u Budimpešti, rekonstruirana je sudbina 38 husara poginulih kod Maglaja trećeg augusta 1878. godine. Njihov spomenik, podignut 1885. uz obalu Bosne, preživio je ratove, ali ga je gotovo uništila poplava 2014. godine. O maglajskim husarima pisao je Pintér Tamás, na „A Nagy Háború Blog”, blogu posvećenom ratnoj i vojnoj historiji

Tragedija 5. eskadrona 7. husarskog puka „Nadvojvoda Friedrich Pruski“ (carsko i kraljevsko – k. u. k.) kod Maglaja i Žepča trećeg augusta 1878. godine označila je prekretnicu u okupaciji Bosne i Hercegovine, koja je u početku zamišljena kao mirna. U zasjedi tokom izviđačke misije poginuli su deseci husara, a taj događaj snažno je odjeknuo širom tadašnje Monarhije.

Bitka kod Maglaja trećeg augusta 1878. godine ostala je upamćena kao jedan od najtežih trenutaka za austrougarsku konjicu tokom okupacije Bosne. Napredujuća švadrona husara, uvjerena da ulazi u grad koji je već faktički pod kontrolom, našla se u uskom prostoru stražnjih dvorišta i sokaka, gdje je postala laka meta za pobunjeničke snage. Umjesto otvorenog polja pogodnog za konjanički juriš, husari su se zatekli u urbanom ambijentu koji je neutralizirao njihovu taktičku prednost.

Pod unakrsnom vatrom, konji i jahači su padali, kola su zakrčila prolaz, a povlačenje se pretvorilo u paničan pokušaj spašavanja. Od 144 husara, 41 je poginuo, a osam je ranjeno, gubitak koji je bio toliko težak da se procjenjuje kako je približno svaki dvadeset i peti austrougarski vojnik poginuo u tom ratu stradao upravo u Maglaju.

Vojni izvještaji, poput onog Vinzenza von Haardta iz 1878. godine, opisivali su napad kao djelo „izdajničkih stanovnika mjesta“, a preživljavanje dijela jedinice pripisivali „nesebičnom konjaničkom jurišu“ koji je razbio barikade. Isti izvori navode da su pojedini husari koji su se probili u okolne šume bili osakaćeni, što je dodatno pojačalo ogorčenje i želju za osvetom. Uslijedila je brutalna odmazda: tokom narednog napada na Maglaj, svi stanovnici koje su husari zatekli s oružjem ili „sumnjivim stvarima“ strijeljani su po sistemu prijekog suda. Time je vojni poraz prerastao u kaznenu operaciju nad civilnim stanovništvom, čime je granica između borbe i represalije postala gotovo nevidljiva.

Roman „Zeleno busenje“ (1898.) Edhema Mulabdića, prvi bošnjački roman, koji kao historijsku pozadinu koristi prodor austrougarskih trupa u Maglaj, ne zadržava se na vojničkoj heroizaciji niti na brutalnim detaljima izvještaja, nego kroz ljubavnu priču i atmosferu tjeskobe sugerira duboku potresenost lokalne zajednice. Upravo ta književna „šutnja“ o najkrvavijim epizodama, ono što je u vojnoj publicistici prekriveno retorikom časti, a u romanu potisnuto pod metaforom trave koja raste preko rana, pokazuje koliko je poraz husara u Maglaju bio više od taktičkog neuspjeha. Bio je to trenutak u kojem se iluzija o „paradnom maršu“ raspala pred stvarnošću urbanog ustanka, a okupacija dobila svoje lice krvavog i traumatičnog osvajanja.

Husari koji su trećeg augusta 1878. godine upali u zasjedu kod Maglaja bili su pripadnici carsko-kraljevske konjice Austro-Ugarske monarhije, elitne lake konjice s dugom tradicijom u habsburškoj vojnoj strukturi. Organizirani u švadronama (eskadronima), regrutirani pretežno iz ugarskog dijela Monarhije, (današnja Mađarska, Hrvatska, Slavonija, dijelovi Vojvodine i Transilvanije), etnički raznolikog sastava (Mađari, Hrvati, Nijemci, Slovaci, Rumuni i drugi podanici Monarhije), oni su bili imperijalna konjica dovedena da demonstrira brzinu, disciplinu i udarnu moć Carstva.

U vojnoj simbolici 19. stoljeća husari su predstavljali pokretljivost, eleganciju i šok-efekat juriša na otvorenom terenu. Upravo zato njihov poraz u uskim maglajskim sokacima imao je snažan psihološki i propagandni odjek: konjica koja je trebala biti simbol brzog i odlučnog osvajanja pokazala se ranjivom u urbanom prostoru, gdje su joj uske ulice i improvizirane barikade oduzele prednost manevra. Teški gubici nisu značili samo taktički neuspjeh jedne švadrona, nego i ozbiljan udar na samouvjerenost vojske koja je očekivala „paradni marš“ kroz Bosnu.

Prema dokumentima sačuvanim u Mađarskom nacionalnom arhivu (Arhiv Županije Fejér), u rukopisnom popisu koji je četvrtog augusta 1878. potpisao zapovjednik eskadrona, navedeno je 38 imena poginulih. Među njima su bili grof Franz (Ferenc) Chorinsky, potporučnik, te Antal Klempay, obračunski narednik, dok su ostali bili redovni husari.

Naknadna arhivska istraživanja, u Vojnom arhivu u Budimpešti i Beču, kao i u crkvenim i vojnim matičnim knjigama, omogućila su dopunu podataka za dio poginulih: mjesto i vrijeme rođenja, vjeroispovijest i bračni status. Većina ih je poticala iz Tolnanske i Baranjske županije, a bilo je i vojnika iz Fejéra i Trenčína. Najviše ih je bilo iz Szekszárda. Gotovo svi su bili neoženjeni i rimokatolici, uz nekoliko reformiranih vjernika.

Pored zvaničnog popisa, savremeni izvori i novinski izvještaji spominju i druge poginule i nestale, među njima i Huga Hayda von und zu Haydegg, rođenog 1848. u Grazu, koji je također stradao tokom borbi.

Vijest o pogibiji husara odjeknula je širom Monarhije. Na mjestu njihove zajedničke grobnice, na desnoj obali rijeke Bosne kod Maglaja, 1885. godine podignut je monumentalni obelisk. Spomenik je posvećen uz prisustvo visokih oficira 15. korpusa i delegacije 7. husarskog puka. Posvetu je izvršio vojni kapelan Géza Várady, koji je kasnije u svojim memoarima opisao svečanost i tadašnji izgled Maglaja.

Na vojnim kartama Treće vojne izmjere Austro-Ugarske (1869–1887) mjesto spomenika označeno je križem na zapadnoj obali Bosne, južno od mosta, dok je nešto niže označeno i austro-ugarsko vojno groblje, današnje gradsko groblje.

Spomenik je preživio burne historijske promjene 20. stoljeća, Prvi i Drugi svjetski rat, kao i ratove devedesetih. Međutim, gotovo ga je uništila priroda.

Tokom katastrofalnih poplava u maju 2014. godine, kada su Doboj, Maglaj i Zavidovići bili potpuno potopljeni, rijeka Bosna je podlokala tlo ispod obeliska. Prema svjedočenjima mještana, vodena bujica odnijela je zemlju i ostatke grobnice, nakon čega se spomenik srušio. Sačuvan je samo njegov donji dio, koji je premješten u dvorište škole zapadno od obale rijeke.

Terenskim istraživanjem u julu 2024. godine utvrđeno je da sačuvani postament i dalje stoji, iako oštećen erozijom. Masivna kamena baza, dimenzija 100 x 100 x 155 centimetara, i danas svjedoči o nekadašnjoj monumentalnosti spomenika.

Oko 200 metara južno od ostataka spomenika nalazi se gradsko groblje u Maglaju. U njegovom stražnjem dijelu, na betonskom postolju, i danas stoji gotovo dva metra visok nadgrobni spomenik grofa Franza Chorinskog, potporučnika rođenog 1839. u Češkoj (Česká Skalice). Spomenik su podigli oficiri njegovog puka u čast palom saborcu.

Istraživanje sudbine maglajskih husara i njihovog spomenika provedeno je u okviru programa istraživanja i obnove u Bosni i Hercegovini, uz podršku Vojnohistorijskog instituta i muzeja Ministarstva odbrane Mađarske i fondacije posvećene istraživanju Velikog rata. U radu su učestvovali stručnjaci vojnih i nacionalnih arhiva u Budimpešti i Beču.

Priča o husarima kod Maglaja nije samo epizoda iz vojne historije, već i podsjetnik na složenu prošlost Bosne i Hercegovine, gdje se tragovi velikih imperija i njihovih vojski i danas mogu pronaći, makar u obliku kamene baze spomenika uz obalu Bosne.