Konkurs je zaključen 15. januara tekuće godine, a rezultati su objavljeni osam dana kasnije. Prema nezvaničnim, ali pouzdanim informacijama, pristigla su 62 rukopisa. Tročlani žiri je, dakle, u tom vremenskom okviru morao procjenjivati prosječno osam knjiga po članu i to pod pretpostavkom danonoćnog, besprijekorno koncentriranog čitanja. Takva pretpostavka, blago rečeno, vrijeđa zdrav razum

Konkurs Fondacije za izdavaštvo / nakladništvo Federacije BiH, svega dan ili dva nakon objavljivanja rezultata, proizveo je javno nezadovoljstvo koje se ne može svesti na uobičajeno gunđanje neizabranih autora. Reakcije koje su uslijedile ne govore tek o pojedinačnoj povrijeđenosti ili profesionalnoj frustraciji, nego otvaraju mnogo ozbiljnije pitanje: šta danas, u institucionalnom smislu, uopće znači „čitati“ književni rukopis. Riječ je o reakciji koja dolazi i od onih kojima književnost nije privatni interes, nego javna stvar – kulturna praksa koja podrazumijeva odgovornost, vrijeme i elementarnu intelektualnu poštenost.

Posebnu zaprepaštenost izaziva brzina donošenja odluke. Konkurs je zaključen 15. januara tekuće godine, a rezultati su objavljeni osam dana kasnije. Prema nezvaničnim, ali pouzdanim informacijama, pristigla su 62 rukopisa. Tročlani žiri je, dakle, u tom vremenskom okviru morao procjenjivati prosječno osam knjiga po članu i to pod pretpostavkom danonoćnog, besprijekorno koncentriranog čitanja. Takva pretpostavka, blago rečeno, vrijeđa zdrav razum. Otuda je nezadovoljstvo ne samo razumljivo nego i legitimno, iako je izvjesno da ono, sudeći po ustaljenoj praksi Fondacije, neće imati nikakav realan učinak na već donesenu odluku. To, međutim, ne oslobađa obaveze da se o toj proceduri govori javno i bez uvijanja.

Anonimni konkursi za objavljivanje književnog djela, pa tako i Konkurs Fondacije za izdavaštvo FBiH, formalno se predstavljaju kao jedan od rijetkih preostalih mehanizama pravednosti u književnom polju. U teoriji, njihova osnovna pretpostavka, nepoznavanje autorstva, trebala bi osigurati da tekst bude čitan oslobođen imena, reputacije, generacijskih i institucionalnih privilegija. U praksi, međutim, anonimnost sve češće funkcionira kao paravan: kao procedura koja postoji na papiru, ali ne i u stvarnom činu čitanja. Rukopis bi, barem načelno, morao stajati sam, ogoljen, izložen, bez zaštitnih slojeva društvenog kapitala. No bez vremena i ozbiljnog čitateljskog rada, ta ogoljenost postaje farsa.

Od anonimnog konkursa se, stoga, ne može očekivati tek administrativna ispravnost, nego jasno artikuliran i dosljedno primijenjen vrijednosni kriterij. Tekst se ne procjenjuje prema tome koliko je “prepoznatljiv”, koliko podsjeća na već afirmirane poetike ili koliko se bez otpora uklapa u postojeće ukuse i književne hijerarhije. Ako se to događa, onda konkurs ne služi otkrivanju književnosti, nego njenoj birokratskoj reprodukciji. Anonimnost, shvaćena ozbiljno, trebala bi biti alat za poremećaj poretka, a ne za njegovo tiho održavanje.

U tom smislu, pitanje odgovornosti čitanja postaje ključno. Profesionalno žiriranje ne svodi se na brzo prelistavanje, na intuicijsko razvrstavanje ili na prepoznavanje poznatih obrazaca pod krinkom anonimnosti. Ono podrazumijeva strpljivo, sporo i višekružno čitanje, sukob argumenata unutar žirija i svijest o tome da se ne odlučuje o administrativnoj stavci, nego o javnom ulaganju u književni rad. Sve ispod toga nije profesionalni propust, nego sistemska neozbiljnost. Kada se u nekoliko dana pokušava simulirati proces koji zahtijeva sedmice, tada problem nije u pojedinačnim imenima, nego u samom modelu odlučivanja.

Jednako je problematičan i izostanak stvarne transparentnosti. Anonimni konkurs ne završava objavom imena dobitnika, niti puko ispunjenom formalnom procedurom. On završava tek onda kada je odluka barem minimalno obrazložena, kada su rokovi realni, a komunikacija s autorima profesionalna i dostojanstvena. U suprotnom, konkurs prestaje biti javni kulturni instrument i postaje zatvoreni administrativni ritual, čiji je jedini cilj samoreprodukcija institucije.

U svom idealnom, ali očito rijetko ostvarenom obliku, anonimni konkurs bi trebao biti prostor u kojem literatura ima prednost nad književnom politikom, a tekst nad birokratskom efikasnošću. Njegov smisao nije u brzini, niti u proizvodnji statistički urednih rezultata, nego u stvaranju uslova da se prepozna ono što inače ostaje nevidljivo, rukopisi koji ne dolaze s preporukama, imenima ili unaprijed osiguranim mjestom u književnom poretku.

Ovdje se, međutim, više ne radi o incidentu ili izuzetku, nego o obrascu koji se u domaćem kulturnom prostoru uporno ponavlja. Konkursi se raspisuju pod krinkom anonimnosti, ali se realiziraju u rokovima koji isključuju ozbiljno čitanje. Žirije se imenuje bez javno artikuliranih kriterija rada, bez obaveze obrazloženja odluka i bez ikakve stvarne odgovornosti prema književnoj zajednici. Institucionalna brzina zamjenjuje čitateljsku savjest, a procedura postaje sama sebi svrhom. Tako anonimni konkurs prestaje biti korektiv književnog sistema i pretvara se u njegov produžetak, mehanizam kojim se postojeći poredak tiho održava, umjesto da se dovodi u pitanje.

U takvom okviru, pozivanje na ograničene rokove, administrativne pritiske ili tehničke okolnosti djeluje kao loš izgovor, a ne kao opravdanje. Javna sredstva namijenjena književnosti ne dodjeljuju se da bi se simulirala efikasnost, nego da bi se omogućilo ozbiljno čitanje i promišljena odluka. Sve drugo predstavlja institucionalno odustajanje od vlastite kulturne misije.

Zato se legitimnost anonimnog književnog konkursa ne mjeri brojem prijavljenih rukopisa niti operativnom „efikasnošću“ organizatora, nego ozbiljnošću čitanja i hrabrošću izbora. Tamo gdje se te dvije stvari sistematski zamjenjuju brzinom i formalnim alibijima, književnost ne gubi samo jednu priliku, gubi prostor u kojem bi uopće mogla govoriti vlastitim glasom.

Ako se knjige može „pročitati“ za osam dana, onda se književnost više ne vrednuje, nego administrira. A tamo gdje administracija zamijeni čitanje, konkurs prestaje biti književni čin i postaje puka potvrda institucionalne ravnodušnosti.