Tih je dana kolovoza 1992., grupa sveučilištaraca osnovala Odbor bosanskohercegovačkih studenata Studentskog doma Stjepan Radić. Podnijeli su mi svoj pisani zahtjev za kolektivno učlanjenje u Preporod, uz popis svojih lijepih bosanskih imena. Sačuvao sam ga! Nakon niza peripetija, studenti Sveučilišta u Zagrebu, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, uspjeli su organizirati tribinu. Dr. Muradif Kulenović je govorio vrlo nadahnuto, nerijetko su mu stavovi podržavani pljeskom u amfiteatru, a započeo je diskursom o „animozitetima Srba prema Hrvatima, a napose prema muslimanima…“

Početkom mjeseca travnja 1992. u Bosni i Hercegovini provaljene su istočne i sjeverne granice preko kojih je prokuljala srpsko-crnogorska ratna agresija velikih razmjera. A u Hrvatskoj rat je već godinu dana u punom jeku, od prvih žrtava na Plitvicama, baš kad smo utemeljili KDMH „Preporod“ u Zagrebu. Već godinu dana traje beskrupulozna „pobuna Srba“. Gotovo dvije trećine Hrvatske bilo je pod okupacijom tzv. pobunjenika „predsjednika SAO Krajine“ Milana Martića, u potpunosti logistički i borbeno podržavana strukturama srbizirane JNA.

Kada su godine 1992. bosanskohercegovački redoviti studenti trebali biti upisani i produžiti studij na hrvatskim sveučilištima, preko noći su (u Hrvatskoj) postali strani državljani, koji studij moraju platiti od šest do 10 tisuća dojčmaraka, u Austriji se aktivira Akt o visokom školstvu iz doba Austro-Ugarske, iz 1909., nakon Anschlussa (njem. priključenje, pripojenje) Bosna i Hercegovine u sklop KundK Monarhije. Akt je još uvijek posjedovao trajnost – vrijedio je ravno 100 godina, do 2009! A sljednici Carstva, Austriji, mladi su Bošnjani, postali dobrodošli, sa svim studentskim benefitima.

Tada sam upoznao cijelu kategoriju bosanskohercegovačkih studenata na Zagrebačkom sveučilištu. Otvorili smo im vrata netom dobivenog krova pod glavom u Ilici 35 za Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod dodijeljen od Grada Zagreba. Imali svoj ključ i instaliran telefon! Jednoga dana, došlo je desetak djevojaka i mladića, s deterdžentima i onim tekućinama za čišćenje, oboružani krpama i četkama! Željeli su očistiti cijeli još uvijek prazan Preporod koji je imao dvije lijepe poveće prostorije, dvije manje kancelarije, pa čajnu kuhinju i sanitarni čvor, brat-bratu oko 220 kvadrata u najstrožem centru dragog Agrama! Željeli su mi se, zbog prihvaćanja i sitnih usluga, zahvaliti! Mogli su telefonirati. Pitati što je s roditeljima, sestrama i braćom… Mogli su potražiti pomoć u svijetu. I uspijevali su. Odlazili su , uskoro, jedan po jedan u daleki svijet. Nikad ih neću zaboraviti. Čak sam od jednog zaljubljenog para, nekoliko mjeseci kasnije, iz Graza, dobio poziv da im budem svjedok pri vjenčanju. I bio sam, naravno. Brak mojih dragih prijatelje još je čvrst kao na početku, mojih dragih Malkoča, Amre i Huseina – Husa! (ojačan i kćerkom Sarom).

Tih je dana kolovoza 1992., grupa sveučilištaraca osnovala Odbor bosanskohercegovačkih studenata Studentskog doma Stjepan Radić. Podnijeli su mi svoj pisani zahtjev za kolektivno učlanjenje u Preporod, uz popis svojih lijepih bosanskih imena. Sačuvao sam ga! U dnevniku bilježim:

DA LI SE EUROPA DOGOVORILA O ISTREBLJENJU BOSANSKIH MUSLIMANA?
Zagreb, 25. 8. 1992.

Nakon niza peripetija, studenti Sveučilišta u Zagrebu, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, uspjeli su organizirati tribinu na temu Da li se Europa dogovorila o istrebljenju Bosanskih Muslimana? Polovinom prošlog mjeseca o tome me obavijestio dr. Kulenović. Organizaciju je preuzelo Sveučilište, a nakon nekoliko neuspjelih dogovora, jednoga je dana uglavljeno da se u SKUC-u pojave (13. VIII.). g. Stjepan Mesić, dr. Muradif Kulenović i ja, a istoga dana, oko podneva, „stvar“ je otkazana. Najposlije, danas je tribina ipak održana na Ekonomskom fakultetu. Uz Kulenovića, tu je još dr. Zdravko Tomac, dr. Šemso Tanković, a i moja je malenkost ponešto prozborila u pokušaju odgovora na postavljeno pitanje. Voditelj je bi Ramiz Mehulić. (Izostala su imena koja su, osim spomenutih, bila na pozivnici: dr. Mustafa Cerić, dr. Branko Horvat i pjesnik u izbjeglištvu Mile Stojić). Muradif je govorio vrlo nadahnuto, nerijetko su mu stavovi podržavani pljeskom u amfiteatru, a započeo je diskursom o „animozitetima Srba prema Hrvatima, a napose prema muslimanima…“ Prepisujem nekoliko akcenata koje sam pribilježio:

„Dakle, taj animozitet nije od jučer. Sa zaprepaštenjem sam čitao zapisnike Skupštine ‘24., ‘25., poslije onoga stravičnog ubojstva, pokolja koji se desio u Šahovićima, kada su doslovno klali muslimane sustižući ih po ulicama. Godine 1925. Stjepan Radić, nažalost, taj veliki političar kad je izabran za ministra kulture Jugoslavije, imenovan od velikog kralja, razbojničkog sina (ja ću vam i to objasniti), taj isti Radić, na replike cijelog jugoslavenskog prostora, rekao je: ‘Šta, Azijati, u Tursku! U Aziju!'To je ono što je najbolnije od jednog velikog političara izjavljeno na račun muslimanskog svijeta, bošnjačkog svijeta koji je poklan tih dana. Dobio je tada zaglušujući aplauz. Izašao je iz klupe, znate tko? – Puniša Račić. Pljeskao je svim srcem da bi 1928., taj isti Puniša Račić pucao u njega! To je to bratimljenje koje je nespojivo, po mom mišljenju, mada gospodin Aralica mislio drukčije, makar mislio real-politiku, toga bratimljenja nema. Tu su bitni samo interesi. Pa pogledajte povijest. Gdje su god bili prostori turskog osvajanja – tu su došli Srbi. 1688. – vjerujete li gospodo – da u Kninu nije bilo nijednog Srbina. U Kninu su bile džamije, mesdžidi, mektebi, a tek je poslije gospodin Rudolf, koji je mrzio hrvatski element, doveo gospodu Srbe..“. – govorio je dr. Kulenović. Potom je nastavio o glasovitom Petru Zrinskom:

Isto tako, ne znam je li znate, ali ta nit opet jednog drugog snažnog hrvatstva egzistira, a to je najveća po mom mišljenju i meni najdraža i najtragičnija hrvatska osobnost, a to je Petar Zrinski. Kada je taj čovjek pisao veziru a tada Bosancu, Bošnjaku, onda je pisao ovako: ‘Najsretniji ću biti kad se izjednače, izmiješaju hrvatski kalpaci i bošnjačke čalme’. To je veliki čovjek, to je 17. stoljeće. Vjerujem da taj podatak ne znaju ni gospodin Karadžić, ni gospodin Boban. Dakle, ta konstituanta jedne neophodnosti bošnjačko-hrvatskog jedinstva, a protiv izrazito arogantnog nesmiljenog neprijateljstva – jer ne ubija u Bosni Karadžić sam, ni Milošević, ni Plavšićka – odakle toliko ljudi toliko ljudi koji Bihać tuku, odakle oni koji Banjaluku, Jajce tuku, tko su ti ljudi, to nije samo Karadžić, to nije samo Milošević, to je jedan narod, koji je kompaktan, možemo pričati o njemu što god hoćemo, on je vođen, on je kao voda, on je kao zlo koje se razlijeva i ulijeva u sve pore (…).

SALIH ZVIZDIĆ O TRIBINI U VJESNIKU

Zagreb – Je li na djelu prešutni dogovor Europe o istrebljenju Bosanskih Muslimana? bila je tema tribine u utorak navečer u prepunoj velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta. Organizator je bio Odbor studenata BiH studentskog doma Stjepan Radić, a predavači su bili dr. Šemso Tanković, direktor Ureda vlade BiH u Hrvatskoj, književnik Ibrahim Kajan i sveučilišni profesori Muradif Kulenović i Zdravko Tomac.

Stereotip o islamu bio je na ovim prostorima uglavnom negativan, što je više rezultat nepoznavanja nego netrpeljivosti prema tom tolerantnom i svim civilizacijskim tijekovima života širom otvorenim religijskom nazorima, rekao je Kajan.

Mali su narodi vrlo osjetljivi na svoju posebnost i traže razumijevanje. Ne može se istrijebiti islam u Europi, ali može se istrijebiti mali muslimanski bošnjački narod, koji teško stradava u ovom ratu. Nikada se u tako kratkom roku nije dogodilo toliko mnogo zla jednom narodu, kao što se to sada događa Bošnjacima muslimanske vjere, kazao je prof. dr. Muradif Kulenović, pa podsjetio na riječi i djela Ante Starčevića o značenju i ulozi muslimana BiH u hrvatskom korpusu. Govoreći o agresivnosti pravoslavlja i Srba spomenuo je da su mnogi krajevi BiH i Hrvatske nekada bili muslimanski ili hrvatski danas su etnički čisti pred očima Europe, sa ciljem da tako ostane zauvijek. Zar to Europa zaista ne vidi i ne može naslutiti o čemu je riječ? Tragičan je do apsurda svjetski embargo na uvoz oružja, jer se tako žrtvama ne dozvoljava čak ni da se brane. Topovi u rukama Srba prvo ruše džamije i katoličke crkve, jer svoj surovi nacionalizam agresor podgrijava i vjerskom mržnjom. (S. Z.) – piše Vjesnik dan kasnije, 26. VIII. 1992.