„Znala sam da se trebam što prije osamostaliti, naučiti jezik, zaposliti se, stvoriti novi život za sebe i djecu. Brat mi ima mesnicu s halal mesom i to samo s piletinom. Sad tamo radim na pola radnog vremena. Posao u struci nisam uspjela dobiti jer se ne znam služiti crtaćom daskom za kompjutere. U Siriji smo radili na papiru. Kad sam došla u Hrvatsku ni ja ni moji sinovi nismo znali jezik. Ja sam išla na tečajeve hrvatskog na Filozofskom fakultetu.“

Safaa Salem, sada 60-godišnjakinja, iz Sirije je u Zagreb došla krajem 2016. Sa svoja tri sina potražila je i uspjela izgraditi novi život. U Siriji je s obitelji živjela u svom rodnom Alepu, gdje 1991. diplomirala arhitekturu i nakon toga 25 godina radila u gradskom uredu za urbanizam. Dobro se živjelo, ali u jednom trenutku sve se promijenilo. Ovo je njeno svjedočenje:

„Kad je došao rat sve smo izgubili. Prije rata smo imali tvornicu čipke. Cijela obitelj je tamo radila, svi osim mene: moj muž, njegova tri brata i otac. Kad su nam sve uzeli, ostali su svi bez posla. I moj muž. Samo sam ja radila. Postalo je opasno i nikad nisam bila sigurna hoćemo li preživjeti dan ili ne. Radila sam u centru Alepa, a to je bilo jako opasno mjesto. Bila sam stalno u velikom strahu. Svakoga dana smo zvali jedni druge, ja kući s posla i obrnuto, da provjerimo jesmo li još živi.

Prije rata, kad je na vlasti bio otac Bashara al-Assada, Hafez al-Assad, živjeli smo dobro, iako je on puno uzimao za sebe. Ljudi ga nisu voljeli, na vlasti je bio strogi režim, nije se smjelo ništa reći, ali bolje se živjelo. Kad je godine 2000-te vlast preuzeo njegov sin Bashar al-Assad, postalo je puno gore. Režim je bio još stroži, i dalje je bilo je opasno govoriti bilo što.

Kako je sve počelo? Jednom se desilo da su djeca iz osnovne škole po zidovima napisala ‘Jaskot Bashar!’ (dolje Bashar!), nakon čega se provela istraga, saznalo se koja su to djeca bila i stavili su ih u zatvor. Bilo je to u gradu Daraa. Obitelji su došle tražiti svoju djecu. ‘Zašto ste nam ih uzeli? To su djeca, oni išta ne znaju!’ No, rekli su im: ‘Zaboravite da imate djecu, nećemo ih vratiti. Ako hoćete imati djecu idite svojim ženama i pravite djecu. Ako nećete, mi ćemo vam dati muškarce koji će vam napraviti i dobro odgojiti tu vašu djecu.’ Ljudi iz Daraa, gdje se to desilo, nakon toga su imali mirne demonstracije. Vikali su: ‘Nećemo Bashara!’ Pucali su na njih. Sukobi su počeli 2011. prvo u gradu Daraa, a onda su se raširili. Ljudi su se pčeli braniti, više se nisu skrivali. Po cijeloj su zemlji počeli masovni prosvjedi, ali Bashar je u pomoć pozvao Ameriku. Zemljom je zavladala Basharova vojska, a pobunjenici su bili prognani ili pobijeni. Ipak, na kraju je Bashar u prosincu 2024. svrgnut i pobjegao je u Rusiju, a sa sobom je uzeo sav novac, tako da je zemlja nakon toga i ratnih razaranja ostala jako osiromašena. Od tada Sirija ima novog predsjednika i malo je bolje, ali zasad se još jako teško živi.

Muž mi je umro za vrijeme rata, po noći, od srca. Nismo smjeli izići iz kuće, zvali smo bolnicu no nitko nije htio doći pa je umro pred našim očima. S njim smo bili ja i naš srednji sin. Moj muž se nikako nije mogao priviknuti na nove okolnosti u kojima se odjednom našao, to ga je jako mučilo jer prije je bio uspješan poslovni čovjek. Imao je tvornicu čipke s 14 velikih strojeva. Dobro smo živjeli. Kad su mu sve uzeli od nikad se o toga nije oporavio. Desilo se to tako da su jednog dana ujutro ljudi došli u tvornicu na posao. Ispred je bila postavljena policijska traka i bili su policajci s puškama. Samo su im rekli da ne mogu više ući u tvornicu i da se raziđu. Samo tako.

Kad je muž umro, odlučila sam otići jer sam se bojala za djecu. Došla sam bratu u Zagreb koji ovdje živi već 40 godina. Došao je studirati medicinu, no studij nije završio nego je počeo raditi. Znala sam da se trebam što prije osamostaliti, naučiti jezik, zaposliti se, stvoriti novi život za sebe i djecu. Brat mi ima mesnicu s halal mesom i to samo s piletinom. Sad tamo radim na pola radnog vremena. Posao u struci nisam uspjela dobiti jer se ne znam služiti crtaćom daskom za kompjutere. U Siriji smo radili na papiru.

Kad sam došla u Hrvatsku ni ja ni moji sinovi nismo znali jezik. Ja sam išla na tečajeve hrvatskog na Filozofskom fakultetu i završila sam A1 i A2, što su dva početna stupnja jezika. Zatim sam dvije godine volontirala u udruzi Are you sirious, a to je udruga za pomoć izbjeglicama. Oni su nam omogućili da možemo ići na tečaj B1 na Filozofskom fakultetu. A sad sam na tečaju B2.

Hrvatski je za mene bio težak. Sjećam se, kad sam tek došla i čula jezik, plakala sam cijelu noć jer sam mislila da ga nikada neću naučiti. Bojala sam se izići van, susretati ljude, jer nisam ništa razumjela. I onda je po malo krenulo. S bratovom djecom, njegovom ženom (koja je jako dobra osoba) počela sam po malo govoriti. Puno su mi svi pomogli, a i mojoj djeci. Kad su djeca krenula u školu, tamo su im pomagali njihovi novi prijatelji. Najmlađi sin se najbolje snašao, najbolje govori hrvatski i voli govoriti. Vani ne želi govoriti arapski, samo hrvatski. Postao je pravi purger! Govori sa zagrebačkim naglaskom! Kad smo došli išao je u šesti razred i imao je divnu nastavnicu, divnu okolinu, stekao je prijatelje koji su mu puno pomogli, tako da se odlično uklopio. Jako voli Hrvatsku i Zagreb. Imam tri sina. Abdulrahman sad ima 25 godina, Hamza 23 i Ahmad 20.

Kad smo došli u Hrvatsku najmlađi je krenuo u osnovnu školi na Svetom duhu, jer stanovali smo u Lukšićima, Abdulrahman i Hamza su krenuli u Islamsku gimnaziju dr. Ahmeda Smajlovića na Borovju. Tamo su se obojica upisala u pripremni razred, škola ima takav program za djecu iz drugih zemalja za učenje hrvatskog jezika i imali su jako dobru nastavnicu. Osim toga, lijepo su ih primili i nastavnici i učenici, stekli su dobre prijatelje, što je bilo važno. Svi su im bili velika podrška. Ahmad je završio za autoelektričara, no to je radio samo godinu dana. Sad radi u restoranu. Kaže da mu se to više sviđa, a ja bih radije da je ostao raditi u struci. Abdulrahman je upisao studij informatike u Puli gdje je bio godinu dana, nastavio u Velikoj Gorici i na kraju završio školovanje u učilištu Algebra. Još nije našao posao u struci. Hamza, srednji sin, još studira na Građevinskom fakultetu. Ja sam 2019. godine završila tečaj za njegovateljicu, ali sam u jednom staračkom domu kratko radila taj posao. Nisam izdržala, bilo mi je preteško. Sitnog sam rasta, nisam snažna, nisam to mogla raditi.

Sad sam se privikla na Zagreb, voljela bih tu ostati. U početku je bila katastrofa. Nisam znala jezik, ništa nisam znala, a onda sam se malo po malo privikla. Ljudi su ovdje dobri, iako ima i onih loših, ima ih u svakoj zemlji. U početku sam, iako rijetko, doživljavala diskriminaciju. Imala sam nekoliko takvih situacija. Kad bih ušla u tramvaj, često puta nitko ne bi sjeo pokraj mene. Jednom sam ušla u bus, a neki čovjek je vrećice koje je nosio bacio pred mene na pod u uzviknuo ‘Bum!’, kao da su bombe. Jednom je jedan stariji čovjek u autobusu počeo vikati na mene: ‘Što si došla, idi svojoj kući!’ Nisam tada još dobo znala hrvatski, ali sam razumjela. Bilo mi je teško zbog toga. Bila sam tužna jer oni ni ne znaju ko su muslimani. Mi nismo teroristi, ljudi smo kao i svi drugi. Volimo živjeti u miru. Onda je to nekako prestalo i sad mi je jako dobro. Radim, djeca su mi u redu, naučila sam jezik, imam prijatelje i uključena sam u puno raznih aktivnosti. Ja ne mogu sjediti bez posla, aktivna sam, volim raditi.

U udruzi Are you sirious sam srela Cyrille, djevojku iz Francuske koja me je dovela u Živi atelje, postala sam njihova članica i dolazim već šest godina. Tamo ima ljudi iz raznih zemalja, Turske, Irana, Afrike, Ukrajine, Iraka, Armenije, Francuske, Engleske, Slovenije, Bosne, Indije. Govori se raznim jezicima i svi smo jedna obitelj, tamo je naš drugi dom. Vlada princip nediskriminacije i jednakosti. Kad sam nervozna, djeca mi kažu: ‘Mama, zašto ne ideš u Atelje?’ Tamo može doći svatko. Imamo i WhatsApp grupu radi informacija, ali ne dajemo se u javnost zbog diskriminacije, da ne bismo imali problema.

Sudjelujem u različitim projektima. Imamo program Žene ženama i to je program samo za žene. Družimo se svake srijede, popijemo kavu, kuhamo, radimo keramiku, razgovaramo. Nomad glass je aktivnost gdje ručno izrađujemo staklo. Naše voditeljice su Ivanka Pašalić i Ivona Kočica. Imamo program Umjetnost igle gdje radimo ručne radove tehnikom croshet. Sad smo proširili aktivnosti. Imamo Dan otvorenih vrata, četvrtkom, tad mogu doći i muškarci. Družimo se, igra se šah, razgovara se. Taj dan muškarci mogu doći raditi keramiku ako nekoga zanima, srijedom je samo za žene. Imamo foto sekciju, kuhamo. Ponedjeljkom se održava čajna ceremonija Wandering Art Tea Acdemy WATA; koju vodi jedan Saša. On donosi i čaj iz Kine. To je tradicionalni kineski način čajne ceremonije, gong fu tea, Lutajuća umjetnost čaja.

Upravo je završen šestomjesečni ciklus radionica pod nazivom Sounds of silence. To je bilo samo za žene, nas jedanaest. Sastajale smo se jednom tjedno. Na početku bi napravile kratku vježbu disanja, a nakon toga bi u tišini sat vremena na papir zapisivale sve što nam padne na pamet, naše misli, osjećaje, zapažanja i to je bilo samo za svaku od nas. Nije išlo javno, jedino ako nakon toga ne bi koja htjela to podijeliti s ostalima. Zatim smo radili kolaže, svaka svoj, bili su to kolaži naših životnih puteva i na kraju je postavljena izložba koja se još uvijek može vidjeti četvrtkom u galeriji Živog ateljea. Bilo je to novo iskustvo i svidjelo mi se.

Osim toga ja i kuham, radim cateringe za razna interkulturalna događanja koja organizira Živi atelje, Kazalište potlačenih POKAZ, udruga Are you sirious i slične grupe. Sudjelovala sam i u projektu Taste of home – Culinary Activism & Dreams, gdje su ljudi iz različitih zemalja kuhali svoju domaću hranu i onda smo to donirali za razna događanja. Nakon nekog vremena smo prestali s tim radom, jer više nismo imali sredstava da bi mogli kupiti za dalje sve što nam treba, materijal, namirnice. Svoju hranu nismo mogli prodavati jer nitko nije htio kupiti ono što proizvode migranti i izbjeglice. To je posebna vrsta rasizma. Smatra se da bi migranti i izbjeglice trebali biti zahvalni što su tu i ne bi smjeli naplatiti što god da rade.

Održane su i radionice koje je vodila Selma Banich, umjetnica i aktivistkinja. Radili smo bannere. Jedan je bio za Dan žena, 8. svibanj i nosili smo ga na Noćnom maršu. Na njemu je pisalo: ‘Ne možete nas sve pobiti!’ Drugi smo napravili za ljude koji su smrtno stradali na svom putu na Zapad, na granici. Zove s Prolaz. Radili smo iglom i koncem, vezli, prišivali krpena slova. Imali smo i događanje u MSU „Zemlja pamti- pamtiš li i ti“, isto pod vodstvom Selme Banich. Glasno smo na raznim jezicima čitali priče ljudi koji su umrli na putu.

Na Dan migranata, 1. lipnja, u zagrebačkom parku Ribnjak sudjelovala sam u programu inicijative „Jedan svijet, mnogo priča“. Bio je to cjelodnevni program s radionicama, kulinarskim prezentacijama, koncertima, likovnim radovima, razgovorima, predstavljanjem različitih kultura iz cijelog svijeta. U okviru programa Centra za kulturu dijaloga prezentirala sam arapske slatkiše. Sa mnom je bio moj najstariji sin Abdulrahman koji je zainteresiranima ispisivao njihova imena arapskim pismom. Bilo je lijepo.

Željela bih ostati ovdje i zbog sebe i zbog djece koja su se navikla životu u Hrvatskoj, u Zagrebu. Nadam se da ću uspjeti. Što još reći za kraj… Postavila bih pitanje: Kad ćemo prestati biti izbjeglice?“