Odgovor na pitanje „Zašto?“ leži u činjenici da je arapski svijet zapravo skup režima koji su podijeljeni, korumpirani i međusobno neprijateljski nastrojeni. Svaka zemlja ima svoje prioritete. Maroku je važnija kontrola nad Zapadnom Saharom, a priznanje te kontrole dobio je od Trumpa u zamjenu za normalizaciju odnosa s Izraelom. Jordanu i Egiptu je važnija američka finansijska pomoć, bez koje bi njihova ekonomija kolabirala

Kada se govori o Bliskom istoku i ulozi arapskih država u palestinskom pitanju, često se ponavlja jedna te ista rečenica: „Zašto Arapi ne učine ništa?“ To pitanje odzvanja naročito u trenucima kada izraelska vojska pojačava bombardovanja Gaze ili kada međunarodne institucije upućuju dramatične izvještaje o humanitarnoj katastrofi, a reakcije arapskih režima ostaju na nivou općih fraza i neobavezujućih izjava. Ova šutnja ili, preciznije, nemoć, podsjeća na „kad jaganjci utihnu“, metaforu blejanja naroda koje ne može probiti zid straha i autoritarne kontrole.

Ne, nije to bila baš tišina ono što se čulo na vanrednom arapsko-islamskom samitu prošlog vikenda u Kataru, sazvanom nakon izraelskog zračnog napada na Dohu, kojim je pokušan atentat na pregovaračku delegaciju Hamasa. Bilo je govora, ali su oni više ličili na uplašeno blejanje janjadi koja shvataju da ih pastirski pas ne štiti od vuka, nego ih sam proždire. Ako je oslobođenje Palestine godinama bilo nacionalna parola gotovo svih arapskih režima, jesu li sada zaista svedeni samo na govore u konferencijskim salama?

Naravno, ne radi se o tome da bi arapske zemlje trebale objaviti rat Izraelu. To je već pokušano i propalo. Danas bi bilo još besmislenije, s američkim nosačima aviona koji krstare Sredozemljem. Ali kako je moguće da deset dana nakon napada na Katar i dalje čitamo da Emirati „razmatraju“ da li da povuku ambasadora iz Tel Aviva i eventualno smanje diplomatske odnose, ali ih ne prekinu, čak i ako Izrael proglasi aneksiju Zapadne obale?

Šta je s „Štitom poluotoka“, vojnim krilom Vijeća za saradnju Zaljeva? Jasno je da tehnički ne može zaštititi Saudijsku Arabiju, Kuvajt, Bahrein, Emirate, Katar ili Oman od izraelskog borbenog aviona, ali zar barem nije mogao uslijediti diplomatski protest u formi povlačenja ambasadora? Iako bi i to, istina, za Izrael bilo tek pusta formalnost. A ekonomski pritisak? Embargo?

Embargo u suštini postoji od osnivanja Izraela. Posljedica je da 75% izraelskog izvoza ide u Ameriku i Evropu, a odatle dolazi i najveći dio uvoza, zajedno s Kinom. Čak i arapske zemlje koje su priznale Izrael, Egipat, Jordan ili Emirati, u trgovinskoj statistici zauzimaju beznačajna mjesta. Potpuno ukidanje trgovine značilo bi tek privremene poteškoće za nekoliko izraelskih kompanija.

Primjer Jordana jasno pokazuje: dok zvanični trgovinski obim iznosi nekoliko stotina miliona dolara, pravi teret leži u ugovoru o uvozu izraelskog gasa vrijednog 10 milijardi dolara u 15 godina. Gas je, kao i uvijek, van domašaja bilo kakvih sankcija, tokom rata u Ukrajini, ruski gas je i dalje tekao Evropi sve do isteka ugovora.

Čak i Turska, koja je dugo bila važan partner Izraela, s 2–3% njegovog ukupnog trgovinskog prometa, nije postigla gotovo ništa kada je prekinula sve trgovinske odnose. Ako Ankara nije imala uticaja, arapski svijet ga ima još manje.

Odgovor na pitanje „Zašto?“ leži u činjenici da je arapski svijet zapravo skup režima koji su podijeljeni, korumpirani i međusobno neprijateljski nastrojeni. Svaka zemlja ima svoje prioritete. Maroku je važnija kontrola nad Zapadnom Saharom, a priznanje te kontrole dobio je od Trumpa u zamjenu za normalizaciju odnosa s Izraelom. Jordanu i Egiptu je važnija američka finansijska pomoć, bez koje bi njihova ekonomija kolabirala.

Egipat se, osim toga, boji vlastitog naroda: strah od pobune zbog hljeba i siromaštva tjera ga da tiho sarađuje s Izraelom još od 1979. godine. Dozvoliti masovni izlazak Palestinaca iz Gaze značilo bi upravo ono što Izrael želi — pražnjenje Gaze.

A bogate monarhije? Saudijska Arabija, Kuvajt, Emirati, Katar i Bahrein, oni ne strahuju zbog ekonomije, nego od svojih naroda i od unutrašnjih udara. To su neki od posljednjih režima na svijetu bez ikakve demokratske forme. Njihova vlast počiva na ličnoj lojalnosti i na podršci SAD. Oni znaju da bi jedan pogrešan potez mogao dovesti do pada, uz pomoć CIA-e ili nekog od brojnih prinčeva koji čekaju svoju šansu.

Od nastanka moderne palestinske tragedije 1948. godine, arapski režimi balansirali su između javnog deklarativnog zalaganja za Palestinu i stvarnih političkih kalkulacija. U ranim decenijama, porazi u ratovima s Izraelom – 1948, 1967, 1973 – pokazali su nesposobnost arapskih armija da se nose sa izraelskom vojnom nadmoći i zapadnom podrškom Tel Avivu. Poslije toga uslijedio je period postepenih kompromisa. Egipat je potpisao Camp David sporazum 1978. i priznao Izrael, Jordan ga je slijedio 1994, dok su zemlje Zaljeva razvijale ekonomske i sigurnosne odnose iza kulisa, sve do otvorene normalizacije kroz „Abrahamove sporazume“ 2020. godine.

U tom procesu Palestinci su sve češće ostajali sami, dok su arapske prijestolnice brinule prije svega za vlastiti opstanak i unutrašnju stabilnost. Od revolucija 2011. godine, koje su srušile ili uzdrmale niz autoritarnih režima, strah vladara od vlastitih naroda postao je veći nego ikada. U tom ključu treba čitati i njihovu današnju „tišinu“: ne plaše se oni Izraela, već gubitka vlastite kontrole.

Ulica arapskih gradova, od Kaira i Amanа do Tunisa i Rabata, jasno pokazuje gdje leži narodna emocija. Demonstracije solidarnosti s Palestinom redovno okupljaju desetine hiljada ljudi, uprkos policijskim zabranama, represiji ili strahu od hapšenja. Transparenti na kojima piše „Naša srca su u Gazi“ ili „Palestina je naša rana“ svjedoče o kontinuitetu kolektivnog osjećaja pripadnosti i solidarnosti. Ipak, između naroda i elita zjapi ogromna provalija.

Za razliku od evropskih društava, gdje vlade barem djelimično moraju uvažavati javno mnijenje, u arapskim državama odlučujuće su dinastije, vojne hunte ili uske partijske oligarhije. Njihov opstanak zavisi od kontrole, represivnog aparata i, što je presudno, vanjske podrške moćnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Taj savez zahtijeva umjerenu ili šutljivu politiku prema Izraelu. I tu dolazimo do srži problema: arapski režimi strahuju da bi otvoreno suprotstavljanje izraelskoj agresiji ugrozilo njihove odnose sa Zapadom, a time i vlastiti opstanak.

Kada se održi vanredni samit Arapske lige ili Organizacije islamske saradnje, slušamo žestoke govore, deklaracije pune osuda i zahtjeve za „hitnom međunarodnom akcijom“. Međutim, nakon završetka tih sastanaka, ništa se ne mijenja. Nema prekida diplomatskih odnosa, nema obustave nafte ili gasa, nema zatvaranja baza američke vojske na arapskom tlu, nema ekonomskih sankcija Izraelu. Sve ostaje na riječima.

Jedan od primjera bio je i posljednji samit u Kataru, sazvan nakon izraelskog pokušaja atentata na delegaciju Hamasa u Dohi. Umjesto odlučnih koraka, čuli smo samo govore koji su podsjećali na „prestrašene blejave ovce“. Opravdano se postavlja pitanje: da li arapski lideri zaista vjeruju da je dovoljno pročitati saopštenje kako bi zadovoljili vlastite narode? Ili pak računaju na to da će val nezadovoljstva brzo splasnuti?

Treba priznati da se struktura moći na Bliskom istoku promijenila. U vrijeme Hladnog rata, arapske države mogle su igrati na kartu balansa između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Danas takva alternativa ne postoji. Rusija i Kina jesu prisutne, ali nijedna od njih ne nudi arapskim režimima pouzdanu sigurnosnu kišobran. Zato je Washington i dalje ključni garant opstanka mnogih vlada.

Osim toga, arapske ekonomije duboko su integrirane u globalno tržište. Nafta i gas jesu snažno oružje, ali njihovo korištenje kao političke poluge bilo bi pucanj u vlastito koljeno, izazvalo bi gubitak prihoda i destabiliziralo budžete koji finansiraju socijalni mir. Režimi su svjesni da bi naglo zaoštravanje prema Izraelu i njegovim saveznicima moglo dovesti do unutrašnjih potresa.

Upravo zato palestinsko pitanje služi kao ogledalo, pokazuje svu slabost arapskog svijeta. Dok se narodi identifikuju sa Palestincima, vlade ih tretiraju kao teret i potencijalnu prijetnju. Gaza i Zapadna obala postale su sinonim za nedosljednost, strah i nemoć arapskih režima.

Kada Benjamin Netanyahu ponavlja da Izrael nema partnera u Arapima, on zapravo samo iskorištava činjenicu koju arapske prijestolnice same potvrđuju svojom pasivnošću. Nema zajedničke strategije, nema jedinstvene vojne sile, nema koordinirane ekonomske akcije. Ono što postoji jeste fragmentacija, strah i tišina.

Ipak, i unutar arapskog svijeta postoje glasovi otpora. Nezavisni intelektualci, novinari i aktivisti sve češće optužuju vlastite režime za izdaju. Oni podsjećaju da bez arapske pasivnosti izraelska okupacija ne bi trajala decenijama. Također, sve je više apela da se palestinsko pitanje ne smije prepustiti međunarodnim silama koje imaju vlastite interese, već da ono mora biti srž arapskog identiteta i zajedničke borbe.

Međutim, ti glasovi uglavnom ostaju marginalizirani. Režimi ih guše represijom, a međunarodna zajednica nema interesa da podržava arapsku demokratizaciju koja bi mogla otvoriti vrata radikalnijoj politici prema Izraelu.