Nakon što se pohvalio svojim činom obmane, Trump je održao predavanje Irancima da se vrate za pregovarački sto ili se suoče s još gorim. “Iran mora postići dogovor, prije nego što išta ostane, i spasiti ono što je nekada bilo poznato kao Iransko carstvo. Nema više smrti, nema više uništenja, SAMO TO UČINI, PRIJE NEGO ŠTO BUDE PREKASNO. Bog vas sve blagoslovio!” napisao je Trump na Truth Social. Ovo je najgluplja stvar koju je američki predsjednik mogao reći naciji od 92 miliona ljudi s hiljadama godina historije iza sebe.

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da dozvoli Izraelu da napadne Iran je najgora pogrešna procjena koju je američki predsjednik napravio otkako je George W. Bush izvršio invaziju na Irak.

Bushova odluka najavila je osam godina sukoba u Iraku, ubila najmanje 655.000 ljudi, prema The Lancetu, stvorila ekstremnu grupu militanata u grupi Islamska država i dovela veliku državu na rub kolapsa od kojeg se još nije oporavila ni 14 godina kasnije.

Trumpova odluka bi se mogla pokazati još katastrofalnijom.

Dozvoljavanje izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da napadne Iran, dok su američki izaslanici bili u pregovorima s Teheranom, stavlja američko predsjedništvo na isti nivo pouzdanosti kao Al Capone ili Joaquin “El Chapo” Guzman.

Ovako se ponašate ako ste na čelu narko kartela, a ne globalne sile.

Ko će sada vjerovati riječi Amerike? Prije ili kasnije, sila u opadanju poput SAD-a shvatit će da joj je potrebno povjerenje drugih.

Vjerni formi, Trump i njegova klika nemaju pojma šta su upravo učinili. Likuju zbog čina obmane koji su upravo izveli, smijući se prevari iranskih diplomata dok istovremeno šalju stotine Hellfire raketa izraelskoj vojsci i snabdijevaju je obavještajnim podacima u realnom vremenu.

Izraelski dronovi su hvatali svoje mete kod kuće u krevetu ili ih namamili u svoje sjedište, gdje su uništeni. Ovo se u Tel Avivu i Washingtonu smatra državnim udarom. Američki državni sekretar Marco Rubio rekao je da je Washington Izraelu pružio “izvrsne obavještajne podatke”.

Nakon što se pohvalio svojim činom obmane, Trump je održao predavanje Irancima da se vrate za pregovarački sto ili se suoče s još gorim. “Iran mora postići dogovor, prije nego što išta ostane, i spasiti ono što je nekada bilo poznato kao Iransko carstvo. Nema više smrti, nema više uništenja, SAMO TO UČINI, PRIJE NEGO ŠTO BUDE PREKASNO. Bog vas sve blagoslovio!” napisao je Trump na Truth Social.

Ovo je najgluplja stvar koju je američki predsjednik mogao reći naciji od 92 miliona ljudi s hiljadama godina historije iza sebe.

Jučer Sadam, danas Netanyahu

Još je gluplje ako uzmete u obzir kroz šta je Iran prolazio osam godina kada ga je napao pokojni irački predsjednik Sadam Husein uz podršku Zapada.

Upravo je to gorko iskustvo, ništa manje nego ideologija Islamske Republike, oblikovalo iransku vanjsku politiku. Njegov program obogaćivanja urana i njegov raketni arsenal su izgorjeli u vatri iransko-iračkog rata.

Poput Netanyahua, irački diktator je pokrenuo rat kada je smatrao da je njegov susjed najranjiviji.

Dana 22. septembra 1980. godine, tadašnji vrhovni vođa Irana, ajatolah Ruhollah Homeini, još se uvijek borio s postrevolucionarnim haosom. Nije imao vojsku, čiji je veliki dio raspušten kada je šah svrgnut.

Iran je imao kombinaciju redovnih snaga i novoosnovanog, neprovjerenog Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), ali im je toliko nedostajalo oružja da se ono prenosilo s jednog vojnika na drugog dok su padali u talasima na liniji fronta.

Sadamove snage su u početku brzo napredovale, ali su polako potisnute uz ogromnu cijenu u životima. Kao i Netanyahua danas, Sadama su podržavale SAD i Evropa.

Sredstva za proizvodnju hemijskog oružja dobio je od njemačkih kompanija, koje su obezbijedile tehnologiju i prekursorske hemikalije potrebne za proizvodnju iperita, sarina, tabuna i drugih hemijskih agenasa.

Zapadno pokriće za Sadama nastavilo se čak i nakon ubijanja Kurda gasom u Halabdži.

Moj pokojni i mnogo nedostajući kolega Richard Beeston iz The Timesa prepričao je kako su ga dva britanska diplomata pokušala uvjeriti da se tamo zapravo ništa nije dogodilo.

Tri godine nakon početka rata, pokojni američki predsjednik Ronald Reagan poslao je svog tada bistrog mladog čovjeka, Donalda Rumsfelda, da se rukuje sa Sadamom.

Direktiva o nacionalnoj sigurnosti (NSDD) 114 od 26. novembra 1983. godine navela je cilj SAD-a. Željeli su samo zaštititi svoje vojne snage i zalihe nafte u Zaljevu. Sadamovo hemijsko oružje nije se ticalo ni Rumsfelda ni Reagana.

Ali cijela generacija Iranaca nikada neće zaboraviti te plinske napade od kojih veterani i danas pate.

Strategija duboke odbrane

I upravo je taj krvavi i divlji rat, koji je Iran na kraju dobio, oblikovao odlučnost Teherana da obuči i izgradi mrežu naoružanih grupa od Mediterana do svojih granica kao oblik duboke odbrane.

Očigledno je da je iranska “osovina otpora” danas možda slabija nego što je bila prije dvije godine. Visoki rukovodioci Revolucionarne garde i Hezbolaha, zajedno s njihovim domovima i porodicama, bili su mapirani i odabrani za mete od strane Mossada mnogo prije napada Hamasa 7. oktobra.

Dio toga se dogodio u Siriji, gdje je Hezbolah otkrio svoje redove agentima koji rade za Izrael u sirijskoj i ruskoj vojnoj obavještajnoj službi. Ali ne sve.

Činjenica da Hezbolah danas nije u mogućnosti da priskoči u pomoć Iranu u najmračnijem času matičnog broda najjasnije je svjedočanstvo poraza koji je pretrpio od Izraela.

Njegove jedinice na granici hrabro su se borile i držale elitne izraelske komandoske jedinice poput Golani brigade vezane za nekoliko kilometara od granice. Ipak, primirje koje je potpisao u novembru prošle godine signaliziralo je poraz kakav nikada prije nije pretrpio.

Ali, isto tako, ono što se danas u Libanu smatra strateškim greškama Hezbolaha i Irana – time što nisu ranije i snažnije odgovorili na izraelske napade, ili što su održavali uvjerenje da Hezbolah može postići neku vrstu ravnoteže snaga s Izraelom – sada bi se podjednako moglo čitati kao strateško suzdržavanje.

Ni Iran ni rukovodstvo Hezbolaha nisu željeli ući u potpuni rat s Izraelom nakon napada Hamasa, a njegovi lideri su to jasno rekli.

Netanyahu je njihovu umjerenost protumačio kao slabost. Nedostatak snažnog odgovora Irana protumačen je kao ohrabrenje za napad.

Gdje se sada nalazimo.

Dug rat?

Poput Sadama 1980. ili Busha 2003., Netanyahu se kladi na kratak rat i brzu kapitulaciju Irana.

Ali za razliku od bilo kojeg rata koji je Izrael vodio od 1973., izraelski ratni avioni napadaju pravu vojsku i pravu državu.

Iran ima stratešku dubinu. Ima centrifuge za obogaćivanje zakopane pola milje pod zemljom na nekim od svojih pet lokacija. Mogao bi zatvoriti Hormuški moreuz, kroz koji prolazi 21 posto globalnih naftnih tekućina, u tren oka. Također ima moćne saveznike u Rusiji i Kini.

Ukrajinci kažu da je Rusija lansirala preko 8.000 iranskih dronova Shahed od izbijanja rata u februaru 2022. godine.

Uskoro bi moglo doći vrijeme kada će iransko rukovodstvo zatražiti od Rusije da uzvrati uslugu isporukom baterija protivvazdušne odbrane S-400, posebno s obzirom na izjave izraelske vojske koja tvrdi da njeni avioni imaju operativnu slobodu iznad neba zapadnog Irana.

Ruski predsjednik Vladimir Putin već vjeruje da je u ratu sa Zapadom, uprkos svom odnosu s Trumpom, i da je MI6 odgovoran za ukrajinski napad na ruske bombardere dugog dometa. Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, gotovo je to i rekao.

Putinov odnos s Netanyahuom, koji je nekada bio toliko blizak da su Izraelci zaustavili isporuku ruskih sistema protivvazdušne odbrane Iranu, raspao se u paramparčad.

Kada je delegacija Hamasa stigla u Moskvu nakon napada 7. oktobra, Putin je prenio poruku zahvalnosti za ovaj “rođendanski poklon”, kažu mi izvori. Putin je rođen istog dana 1952. godine.

Da li bi Rusija dozvolila Izraelu, kojeg opskrbljuju SAD, da sruši Iran nakon gubitka Bašara al-Asada u Siriji?

To je pitanje koje bi Netanyahu i Trump trebali razmotriti. Trump je tokom vikenda razgovarao s Putinom 50 minuta.

Netanyahu bi također trebao razmotriti šta bi učinio ako rat traje duže od dvije sedmice, a Iran ne podigne bijelu zastavu.

Tako bi trebale razmisliti i one zemlje Perzijskog zaliva koje su potrošile 4,5 biliona dolara na američke ugovore o naoružanju i pune Trumpove džepove, misleći da su odvratile Ameriku od napada na Ansar Allah (pokret Huti) u Jemenu.

Što duže rat traje, veći je rizik od širenja požara po izuzetno ranjivim naftnim i plinskim instalacijama u Perzijskom zaljevu.

Izrael je upravo napao iranske instalacije u rafineriji plina Fajr Jam i plinskom polju South Pars u provinciji Bušehr. Iran je odgovorio napadom na rafinerije nafte oko Haife.

Uvlačenje SAD-a u rat

U samom Izraelu, raspoloženje euforije zbog uništenja iranskog vojnog i nuklearnog vodstva brzo se raspršilo, jer je Iran nanio dijelovima centralnog Izraela vrstu razaranja koju je Izrael nanio Gazi i Libanu.

Drugu noć zaredom Izraelci doživljavaju vrstu terora koju su nanijeli svojim susjedima. Brzo otkrivaju kako je izgubiti nekažnjivost za koju su pretpostavljali da im je pravo po rođenju.

Čak i ako se ovaj rat zaustavi, cijena mira i stabilizacije iranskog programa obogaćivanja urana upravo je porasla.

Ako Izrael nastavi biti napadnut iranskim raketama iz noći u noć, Netanyahu će sve više razmišljati o tome kako može direktno uključiti SAD u rat.

Napad dronom pod lažnom zastavom na američku bazu u Iraku bio bi primamljiva opcija za Netanyahua i ona koju je nesumnjivo već razmatrao. Trump je do sada bio fiksiran.

Što se tiče budućnosti nuklearnog obogaćivanja u Iranu, Netanyahuov i Trumpov jednostrani napad će, ako bude uspješan, pružiti najveći poticaj.

Iran bi morao što prije nabaviti održivu bombu.

Relativna slabost Teheranovog konvencionalnog naoružanja i njegova ranjivost na F-35 avione pružit će istu logiku izmučenom Iranu, kao što je to učinila Putinu, koji je – u jednom trenutku rata u Ukrajini – mislio da je na rubu gubitka Krima. Prijetio je da će koristiti taktičku nuklearnu raketu, a Bidenov tim je tu prijetnju shvatio ozbiljno.

Ako Trump i Netanyahu misle da odvraćaju Iran od nabavke bombe demontiranjem njihovih konvencionalnih sredstava samoodbrane, grdno se varaju.

Svaki nuklearni strateg koji je ratno simulirao ove scenarije reći će vam da što su slabije i manje pouzdane konvencionalne snage, to je nuklearna sila više ovisna o svojim nuklearnim bombama i spremnija ih je upotrijebiti kao oružje prve instance.

Još nema naznaka da je ovo razmišljanje iranskog vrhovnog vođe ili vlade, ali javno mnijenje u Iranu – čak i prije napada – okreće se jasnoj većini u korist nabavke bombe.

Trump je rekao da SAD neće tolerirati Sjevernu Koreju u Zaljevu, ali je to ono što bi mogao postići dopuštanjem Izraelu da bombardira Iran.

Čak i ako se ovaj rat zaustavi, cijena mira i stabilizacije iranskog programa obogaćivanja urana upravo je porasla.

Autor teksta David Hearst je suosnivač i glavni urednik časopisa Middle East Eye. On je komentator i govornik o regiji te analitičar za Saudijsku Arabiju. Bio je vodeći strani dopisnik za Guardian, a bio je i dopisnik iz Rusije, Evrope i Belfasta.