U autorskoj analizi jedan od najutjecajnijih svjetskih ekonomista, nobelovac Joseph Stiglitz, upozorava da se Sjedinjene Američke Države pod vodstvom Donalda Trumpa svjesno kreću putem ekonomske autodestrukcije. Od masovnih deportacija i carina, preko potkopavanja vladavine prava i univerziteta, do opasnog oslanjanja na balon umjetne inteligencije, Stiglitz pokazuje kako kratkoročni privid stabilnosti skriva duboke strukturne slabosti. Tekst otvara i ključno pitanje: da li se svijet već priprema za postameričku ekonomsku eru i kakve će posljedice Trumpova politika imati po globalni poredak

Gotovo je postalo uobičajeno da svaku godinu završavamo govoreći o „polikrizi“ i priznajući koliko je teško predvidjeti budućnost koja se čini opterećenom rizicima novih ratova, pandemija, finansijskih kriza i klimatskih katastrofa. Ipak, 2025. je toj mješavini dodala posebno toksičan sastojak: povratak Donald Trumpa u Bijelu kuću, čije su nepredvidive i nezakonite politike već ozbiljno poremetile poslijeratnu eru globalizacije. Suočeni s tolikim haosom i neizvjesnošću, možemo li sa sigurnošću reći kuda idu američka i svjetska ekonomija?

Jedno je sigurno: američka ekonomija ne stoji onako dobro kako bi Donald Trump želio da vjerujemo. Otvaranje novih radnih mjesta gotovo je stalo, što i ne čudi s obzirom na to da je predsjednik zasijao neizvjesnost i oslabio ekonomiju do mjere bez presedana.

Na strani ponude, njegova najštetnija politika bila je frontalni napad na imigrantske radnike i, šire gledano, na američke radnike tamnije boje kože. Masovne deportacije koje provodi administracija, a koje sprovode maskirani agenti Službe za imigraciju i carinu (ICE), koji ljude privode na ulici, uništile su najvažniji izvor dodatne radne snage u trenutku kada domaća radna populacija opada. To pogađa sve, jer Amerikanci ne samo da zavise od imigranata u sektorima od poljoprivrede i građevinarstva do ugostiteljstva i zdravstvene njege, nego su ti imigranti i značajan izvor potražnje. Danas se, međutim, mnogi Amerikanci druge boje kože, čak i oni koji su državljani SAD-a, boje napustiti svoje domove, iz straha da bi mogli biti oteti i brutalno tretirani od strane ICE-a.

Negativni efekti slijepih budžetskih rezova koje je proveo Donald Trump također su se prelili na cijelu ekonomiju. Fiskalne kontrakcije imaju multiplikativne učinke, a u trenutnom kontekstu ti su troškovi dodatno pojačani haotičnom prirodom samog procesa. Nekompetentan i brutalan pristup administracije produbio je neizvjesnost i naveo preduzeća i potrošače na oprezno ponašanje.

Carine, bilo da se stvarno uvode ili samo koriste kao prijetnja, kao i druge neujednačene politike, moraju se prepoznati onakvima kakve jesu: snažan šok na strani ponude. One su bespotrebno unijele dodatnu neizvjesnost u troškove proizvodnje i cijene koje potrošači plaćaju, čineći ozbiljno poslovno planiranje gotovo nemogućim.

A to su tek kratkoročni efekti. Dugoročni izgledi američke ekonomije djeluju još sumornije i to sve zbog Donalda Trumpa. Na kraju krajeva, komparativna prednost Sjedinjenih Država oduvijek je počivala na tehnologiji i nesputanom visokom obrazovanju. Napadajući istraživanje i pokušavajući univerzitetima uskratiti savezna sredstva ukoliko se ne povinuju njegovim zahtjevima, predsjednik puca sebi u nogu i direktno šteti američkoj ekonomiji.

Kao što su isticali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, „bogatstvo naroda“ leži u institucijama, a naročito u vladavini prava. Donald Trump to zamjenjuje režimom transakcione iznude pa čak i autoiznude u kojem se državne usluge, poput izvoznih dozvola za Nvidiju ili subvencija za Intel, dodjeljuju u zamjenu za udio u budućim profitima kompanija. Naravno, s vremenom će se krug meta za takvu iznudu suziti. Mnoge zemlje, svjesne opasnosti zavisnosti od Sjedinjenih Država, već traže nove trgovinske sporazume.

Pa zašto, onda, bruto domaći proizvod i dalje raste iako ne tako snažno kao tokom mandata Joe Bidena uz berzu koja dostiže nove vrhunce i inflaciju koja ostaje ispod nivoa koje su predviđali kritičari? Postoji nekoliko objašnjenja za tu prividnu otpornost. Kada je riječ o tržištu kapitala, rast je izuzetno koncentriran i svodi se na nekolicinu tehnoloških divova: Alphabet, Amazon, Apple, Meta, Microsoft, Nvidia i Tesla.

Ipak, procjene vrijednosti tih kompanija odražavaju očekivanja dugoročnih monopolskih profita koji se možda nikada neće ostvariti. To se posebno odnosi na Teslu, s obzirom na podršku Elona Muska Donaldu Trumpu, koja je otuđila mnoge potrošače. Ja sam među brojnim komentatorima koji smatraju da su trenutne valuacije rezultat balona, koji je podupro ne samo berzu nego i širu ekonomiju. Masovna ulaganja u umjetnu inteligenciju nadomjestila su slabost ostatka ekonomije. Kao i svi baloni te vrste, i ovaj će na kraju pući. Niko ne zna tačno kada, ali s obzirom na to da se ekonomija u velikoj mjeri oslanja na jedan sektor, kolaps će se neizbježno osjetiti širom sistema.

Još gore, ako umjetna inteligencija uspije onako kako predviđaju njeni zagovornici, to bi moglo nagovijestiti nove ozbiljne probleme, jer bi ta tehnologija mogla zamijeniti veliki broj radnika i dodatno produbiti nejednakosti. Kada se tome dodaju rezovi u javnoj administraciji koje zahtijevaju tehnološki pseudolibertarijanci iz Silicijske doline, nameće se pitanje: šta će uopće nositi američku ekonomiju u godinama koje dolaze?

Što se inflacije tiče, postoji jednostavno objašnjenje zašto ona još nije značajno porasla. Prije svega, carine koje je predsjednik uveo uglavnom nisu onoliko visoke koliko je prvobitno najavljivao, iako su kaznene carine od 50 posto nametnute Indiji, zemlji koju su Sjedinjene Države prije Trumpovog povratka smatrale saveznikom, šokantno brutalne. Osim toga, njihovi se efekti često pojavljuju s velikim vremenskim zakašnjenjem. Mnoge kompanije su izbjegavale podizanje cijena dok ne vide kako će reagirati konkurencija, a neke to neće učiniti sve dok se ne isprazne zalihe kupljene prije uvođenja carina. Ukoliko bi se, međutim, carine kojima Trump prijeti Kini zaista uvele, situacija bi bila potpuno drugačija. U tom slučaju, kolaps lanaca snabdijevanja mogao bi dovesti do rasta cijena većeg od samih carinskih stopa.

To nas dovodi do ključnog pitanja: koja bi zemlja dobrovoljno pristala da se podredi hirovima jednog „ludog kralja“? Sjedinjene Države nemaju monopol nad ključnim mineralima ili rijetkim zemnim elementima, bez kojih bi se moderna industrijska era urušila. Niti su jedino tržište koje postoji. Zakon ponude i potražnje jednako funkcioniše i bez Sjedinjenih Država.

Kao što su nas učili Adam Smith i David Ricardo, ekonomski rast počiva na korištenju komparativnih prednosti i ekonomija obima. Ali, kao što su nam Donald Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin pokazali, oslanjanje na nepouzdane trgovinske partnere može biti izuzetno skupo. Osim toga, Sjedinjene Države više nisu onoliko važne koliko su nekada bile. Danas čine manje od deset posto svjetskog izvoza. Dok će profiti nekih kompanija patiti u postameričkoj svjetskoj ekonomiji, druge će iz toga izvući korist. Dok će neki radnici morati potražiti nova zaposlenja, druge će njihove vještine ponovo učiniti traženima.

Naravno, kratkoročno to neće biti lako. Ali u novoj globalnoj ekonomiji koja se dugoročno bude oblikovala, Sjedinjene Države će izgubiti svoju hegemoniju. To je pravac u kojem se krećemo dok započinjemo drugu godinu izloženi hirovima jednog neuravnoteženog predsjednika. Tranzicija je već započela i, iako će globalni rast zbog toga trpjeti, bol bi mogla biti manja nego što se danas strahuje. U Evropi, na primjer, ulaganja u ponovno naoružavanje, još jedna posljedica Trumpove autodestruktivne politike, već daju poticaj ekonomiji.

Možda će odlučujući trenutak doći s američkim međuizborima u novembru 2026. godine. Izbori koji ne bi bili slobodni i pošteni u mjeri kakva se očekuje od prave demokratije, kako se mnogi pribojavaju, označili bi mračnu prekretnicu. Ali ako rastuće nezadovoljstvo ekonomskim upravljanjem Donalda Trumpa i autoritarnim skretanjem zemlje dovede demokrate do ponovnog osvajanja barem jednog doma Kongresa, to bi označilo preokret u suprotnom smjeru. U svakom slučaju, Sjedinjene Države i ostatak svijeta morat će se suočiti s još najmanje dvije godine ekonomske nekompetencije i duboke neizvjesnosti.

Joseph Stiglitz je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (2001) i profesor na Univerzitetu Columbia u New Yorku; ovaj je njegov komentar objavio francuski Le Monde