Njegova rana smrt, mali broj sačuvanih djela i dug period zaborava obavili su velom tajne jednog od najoriginalnijih i najemblematičnijih slikara XVII stoljeća

Dana 16. decembra 1675. godine, u gradu Delft, sahranjen je slikar Johannes Vermeer, nakon kratke, ali pogubne bolesti. Imao je tek 43 godine. Njegova udovica Catharina Bolnes ostavila je potresno svjedočanstvo o njegovim posljednjim danima, izneseno u jednom pravnom dokumentu sastavljenom nakon njegove smrti.

Prema njenim riječima, tokom razorne rata s Francuskom, započetog 1672. godine, Vermeer nije uspio prodati nijedno svoje djelo. Štaviše, zatekao se opterećen slikama drugih majstora kojima je trgovao, bez ikakvog tržišta za njih. Pritisnut odgovornošću izdržavanja brojnih članova porodice, bez vlastitih finansijskih sredstava, zapao je u stanje takvog fizičkog i duševnog sloma da je, kako je zapisala njegova supruga, „kao zahvaćen nekakvim bunilom, za svega dan ili dan i po prešao put od zdravog čovjeka do smrti“.

Ovo svjedočanstvo predstavlja jedan od rijetkih neposrednih opisa karaktera i životnih okolnosti slikara koji će tek mnogo kasnije biti priznat kao jedan od vrhunaca holandskog Zlatnog doba. Jer Vermeer, danas bezrezervno slavljen, u svoje vrijeme i dugo nakon smrti nije uživao slavu kakvu danas ima.

Njegovo ponovno „otkriće“ desilo se tek sredinom XIX stoljeća, zahvaljujući francuskom kritičaru Théophilu Thoréu, koji je u nizu oduševljenih članaka skrenuo pažnju na gotovo zaboravljenog slikara. Upravo je Thoré Vermeera nazvao „Sfingom iz Delfta“, aludirajući na zagonetku koja je okruživala njegov život: krajnje oskudne biografske podatke, nepostojanje poznate prepiske i izuzetno mali broj sačuvanih djela.

Thoré je raspolagao tek potpisima na slikama kako bi rekonstruirao identitet umjetnika. Iako je uspio identificirati više njegovih djela, Vermeerova ličnost ostala je tajna, tajna koja, čak i danas, nije u potpunosti razriješena.

Johannes Vermeer kršten je 31. oktobra 1632. godine u Novoj crkvi u Delftu, u tadašnjoj Republici Ujedinjenih Nizozemskih Pokrajina. Rođen je u srednjoklasnoj kalvinističkoj porodici povezanoj s trgovinom i ugostiteljstvom. Njegov otac, Reynier Jansz, isprva je bio tkalac, a potom se preusmjerio u trgovinu umjetninama i upravljanje gostionicom. O Vermeerovom djetinjstvu i mladosti zna se izuzetno malo. Kao i kod mnogih slikara tog doba, između njegovog krštenja i braka arhivi gotovo u potpunosti šute.

Ta se šutnja prekida 1653. godine, kada se Vermeer ženi Catharinom Bolnes, pripadnicom imućne katoličke porodice. Ovaj brak predstavljao je društveni uspon i doveo ga u katoličko okruženje porodice Bolnes. Vjerovatno je živio kao katolik u kući svoje punice, Marije Thins, iako ne postoje dokazi o formalnom prelasku na katoličanstvo niti o posebnoj vjerskoj revnosti. Čini se da je, prije svega, dijelio porodični identitet svoje supruge. Brak je bio izuzetno plodan: prema izvorima, imali su između jedanaest i petnaestero djece, od kojih je nekoliko umrlo u ranom djetinjstvu, što je u to doba bilo uobičajeno. Ova brojna porodica, u kombinaciji s ekonomskom nestabilnošću vremena, objašnjava velik dio pritisaka koji su obilježili Vermeerov odrasli život.

Iste 1653. godine Vermeer je primljen kao majstor slikar u ceh svetog Luke u Delftu, čime je i formalno potvrđena njegova profesionalna umjetnička djelatnost. O njegovom školovanju i mogućim učiteljima ne zna se gotovo ništa – arhivi i ovdje ostaju nijemi. No, poput mnogih holandskih slikara, Vermeer nije živio isključivo od vlastite produkcije. Poput svog oca, bavio se i trgovanjem umjetninama, kupujući, prodajući i procjenjujući slike, uključujući djela majstora poput Nicolasa Poussina ili Claudea Lorraina.

Vermeerova slikarska karijera teško bi bila održiva bez podrške lokalnog mecene, Pietera van Ruijvena, imućnog kolekcionara koji je otkupio značajan dio njegove produkcije. Zahvaljujući toj podršci, slikar je uživao relativnu stabilnost u umjetničkom tržištu koje je postajalo sve zasićenije i konkurentnije. Van Ruijven je bio stalan kupac, čija je vjernost osiguravala redovne prihode u profesiji obilježenoj sporadičnim prodajama.

Ova podrška djelimično objašnjava i Vermeerov spor radni tempo. Njegov opus je izuzetno skroman: sačuvano je tek oko trideset i pet slika, a stručnjaci smatraju da je rijetko mogao naslikati više od dvije ili tri slike godišnje. Njegova tehnika, sporo nanošenje slojeva, prozirni lazurni premazi i gotovo opsesivna pažnja prema svjetlu i kompoziciji, zahtijevala je vrijeme koje se teško uklapalo u komercijalnu logiku nizozemskog tržišta umjetnina.

Ipak, širi ekonomski kontekst pokazao se presudnim za njegovu sudbinu. Iako je Republika Nizozemskih Pokrajina prolazila kroz neviđen umjetnički procvat, sistem je bio krhak i zavisio od ekonomske stabilnosti. Sve se urušilo 1672. godine, u tzv. Rampjaar, „godini katastrofe“, kada su Francuska, Engleska, Münster i Köln istovremeno napali Republiku. Trgovina je kolabirala, a potražnja za umjetninama gotovo je preko noći nestala. Vermeer, oslonjen na lokalne kupce i uključen u trgovinu djelima drugih slikara, ostao je bez prihoda i opterećen slikama koje više niko nije želio kupiti. Ove okolnosti dovele su do bankrota, a, prema svjedočenju njegove supruge, i do fizičkog i emocionalnog sloma koji je prethodio njegovoj preranoj smrti.

Vermeerovo slikarstvo nije uvijek izgledalo onako kako ga danas prepoznajemo. U ranim godinama bavio se historijskim i alegorijskim temama, u skladu s tadašnjim shvatanjem „uzvišenih“ umjetničkih žanrova. Ubrzo je napustio taj put i okrenuo se prizorima svakodnevnog života: tihim interijerima, izoliranim figurama i naizgled jednostavnim gestama, čitanju pisma, sviranju instrumenta, točenju mlijeka. Taj zaokret prema žanr-slikarstvu nije značio odustajanje od ambicije, već njeno preusmjeravanje ka intimnom i suzdržanom.

Najprepoznatljivije obilježje njegove umjetnosti jeste tretman svjetla. Ono gotovo uvijek dolazi s bočne strane, kroz prozor, i ne samo da osvjetljava prizor nego i strukturira kompoziciju, oblikujući volumene s izuzetnom mekoćom. Predmeti, mape, vrčevi, tkanine, biseri, dobivaju gotovo opipljivu prisutnost, dok su figure uronjene u atmosferu tišine i koncentracije.

Boja dodatno pojačava ovu svjetlosnu arhitekturu. Vermeer je često koristio olovno-kositrenu žutu, stabilan i svjetao pigment izuzetno cijenjen u XVII stoljeću, koji se pojavljuje na odjeći, predmetima i površinama obasjanim svjetlom. U kombinaciji s toplijim okerima, ta žuta ne djeluje dekorativno, već konstruktivno, oblikujući volumen i pojačavajući osjećaj smirene jasnoće koji definira njegov opus. Njegova tehnika, spora i pedantna, temeljila se na višeslojnim nanosima boje i upotrebi skupocjenih pigmenata, poput ultramarina dobivenog od lapis-lazulija. Optička preciznost nekih njegovih slika navela je istraživače da pretpostave kako se služio kamerom obskurom, hipoteza koja ostaje predmet rasprave, ali koja bi mogla objasniti određene efekte fokusa i svjetline.

Bez obzira na tehnička sredstva, ono što Vermeera čini jedinstvenim jeste njegova sposobnost da svakodnevicu pretvori u iskustvo duboke kontemplacije. Nakon njegove smrti, njegovo djelo palo je u dug zaborav, rasuto među pogrešnim atribucijama i privatnim kolekcijama. Tek u XIX stoljeću zauzeo je mjesto koje mu danas pripada.

Njegovo naslijeđe ne počiva samo na tehničkom savršenstvu ili rijetkosti njegovog opusa, već na moći da obične prizore pretvori u bezvremenske slike tišine i svjetla. Možda upravo zato, stoljećima kasnije, Sfinga iz Delfta i dalje nas gleda, ne otkrivajući do kraja svoju tajnu.

IZVOR: Historia National Geographic