Norveški državnik Jens Stoltenberg, koji je deset godina vodio NATO kroz najturbulentnije razdoblje u njegovoj historiji, u svojim memoarima otkriva trenutke straha, moralne dileme i političkih odluka koje su oblikovale sudbinu Alijanse. Od povlačenja iz Afganistana do ruske invazije na Ukrajinu, Stoltenberg opisuje deceniju obilježenu krizama koje su, kako priznaje, „mogle označiti kraj NATO-a“

Bilo je to, prisjeća se Stoltenberg, jedno od najtežih jutara u njegovoj karijeri. Februara 2022. godine, u prvim danima ruske invazije, predsjednik Volodimir Zelenski pozvao ga je iz bunkera u Kijevu. Ruski tenkovi već su napredovali prema glavnom gradu, a avioni i dronovi nemilosrdno bombardovali ukrajinske gradove.

„Zelenski mi je rekao: ‘Prihvatam da NATO neće poslati trupe na ukrajinsko tlo, iako se s tim ne slažem. Ali, molim vas, zatvorite nebo. Spriječite ruske avione i helikoptere da nas bombarduju.’“

Ukrajinski predsjednik podsjetio ga je na presedan: NATO je tokom 1990-ih zatvorio nebo iznad Bosne i Hercegovine kako bi spriječio zločine, a isto su saveznici učinili i nad sjevernim Irakom radi zaštite Kurda. „Znam da to možete učiniti“, rekao mu je tada Zelenski.

Ali Stoltenberg je morao reći ne. „Objasnio sam mu da bi to značilo rat između NATO-a i Rusije. Da bismo zatvorili nebo, morali bismo uništiti ruske PVO sisteme u Bjelorusiji i Rusiji. A ako bi NATO oborio ruski avion, to bi značilo direktan sukob dvije nuklearne sile.“ Telefonski je, kaže, razgovor završio u tišini. „Bilo mi je bolno prekinuti taj razgovor znajući da mu život visi o koncu. Tada sam pomislio da bi to mogao biti posljednji put da razgovaramo“, stoji na početku članka kojeg je danas objavio The Sunday Times.

Jens Stoltenberg preuzeo je funkciju generalnog sekretara NATO-a 2014. godine, u trenutku kada je Rusija upravo anektirala Krim. Deset godina kasnije, kada se povukao, svijet je bio suočen s najvećim kopnenim ratom u Evropi od 1945. godine.

„Kada je Donald Trump 2018. na samitu izjavio da razmišlja o izlasku Sjedinjenih Država iz NATO-a, iskreno sam mislio da ću biti posljednji generalni sekretar Alijanse“, prisjeća se Stoltenberg. „Bio sam zabrinut da će savez koji je sačuvao mir u Evropi sedamdeset godina jednostavno nestati.“

Da bi spriječio raspad, Stoltenberg je posredovao između Trumpa i evropskih lidera. „Postigli smo kompromis: Evropljani su se obavezali da će povećati vojnu potrošnju, a Trump je odustao od prijetnji. Danas većina članica troši više od 2 posto BDP-a na odbranu – što je tada izgledalo nezamislivo.“

Na dan ruske invazije, 24. februara 2022. godine, ambasadori svih članica NATO-a sastali su se u Bruxellesu. „Tog jutra donijeli smo dvije odluke“, piše Stoltenberg. „Prva je bila da pojačamo pomoć Ukrajini. Druga, da spriječimo širenje rata izvan njenih granica.“

Te dvije odluke, kaže, bile su u sukobu. „Ako je naš jedini cilj bio da Ukrajina pobijedi, trebali smo poslati trupe i avione. Ali to bi značilo svjetski rat. Odlučili smo da pomognemo oružjem i obukom, ali bez direktnog sukoba s Rusijom.“

Stoltenberg priznaje da je podrška, iako „istorijska po obimu“, ipak stigla prekasno. „Od 2014. do 2022. gotovo da nismo slali vojnu pomoć Ukrajini. Plašili smo se da bi to moglo ‘isprovocirati’ Putina na invaziju. Na kraju je napao upravo zato što nije vjerovao da će Zapad reagovati.“

Ruski predsjednik, smatra Stoltenberg, možda je dodatno ohrabren katastrofalnim povlačenjem NATO-a iz Afganistana 2021. godine. „Pad Kabula u ruke talibana bio je naš najveći poraz. Vidio sam u očima potpredsjednika Afganistana kada mi je rekao: ‘Izdali ste nas’. I bio je u pravu.“

U svojim memoarima „On My Watch“, Stoltenberg opisuje kako je pokušao izvući pouke iz dvadeset godina rata. „Željeli smo stvoriti slobodan i demokratski Afganistan pomoću vojne sile. Pokazalo se da je to preambiciozno. Kada više nismo bili spremni da plaćamo tu cijenu, morali smo otići.“

Iako priznaje da ga boli sudbina djevojaka kojima je ponovo zabranjeno školovanje, Stoltenberg tvrdi da povlačenje „nije bilo poraz volje, nego realizam“. „NATO ne može izgraditi društvo oružjem. U Kabulu smo naučili da vojna moć ima granice.“

Jedan od njegovih najkontroverznijih zaključaka odnosi se upravo na Ukrajinu. Stoltenberg vjeruje da bi ruska invazija bila spriječena da je Zapad djelovao odlučnije nakon aneksije Krima.

„Da smo tada pružili ozbiljnu vojnu podršku Kijevu, Putin bi shvatio da je cijena napada prevelika. Ali mi nismo i time smo mu omogućili da povjeruje kako može osvojiti zemlju bez posljedica.“

U poređenju sa situacijom iz 1940. godine, Stoltenberg podsjeća na odnos SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva: „Amerikanci su tada slali oružje, ali ne i trupe. I sami smo učinili isto za Ukrajinu. Nismo željeli ‘novi Pearl Harbor’, svjetski rat koji bi progutao čitav NATO.“

Ipak, dodaje da podrška mora biti dugoročna i strateška. „Putina ne možemo ubijediti riječima, ali možemo promijeniti njegovu kalkulaciju. Ako cijena rata postane previsoka, možda će biti spreman da pregovara.“

Stoltenberg sada, kao norveški ministar finansija, i dalje ima uticaj na politiku prema Ukrajini. Pod njegovim nadzorom, Norveška je utrostručila vojnu i finansijsku pomoć Kijevu, do sada više od sedam milijardi eura. Po glavi stanovnika, Norveška je među najvećim donatorima u svijetu. „Naša je obaveza da podržimo Ukrajinu dokle god bude potrebno“, kaže. „Ali samo Ukrajinci mogu odlučiti kakve će ustupke prihvatiti u zamjenu za mir.“

U razgovorima sa Zelenskim, Stoltenberg je spomenuo takozvani „finski model“, podsjetnik na Zimski rat 1940. godine, kada je Finska, da bi preživjela, morala Staljinu prepustiti desetinu teritorije. „Na kraju, to mora biti odluka Ukrajine. Naš zadatak nije da im govorimo šta da predaju, nego da im damo snagu da sami odluče.“

Iako ga često opisuju kao tehno-birokratu, Stoltenberg naglašava da je ključ svake diplomatije lični kontakt. „Odrastao sam gledajući svog oca, norveškog ministra vanjskih poslova, kako za doručkom vodi razgovore s ljudima poput Nelsona Mandele. Naučio sam da se najvažniji kompromisi ne sklapaju na papiru, već za stolom.“

Tokom decenije provedene u NATO-u, Stoltenberg je pokušavao održati komunikacione kanale čak i s Moskvom. „Razgovarati s Putinom ne znači opravdavati ga. To znači pokušati spriječiti pogrešnu procjenu koja bi mogla izazvati katastrofu.“

Ali nakon 2022. godine, dijalog je zamijenjen konfrontacijom. „Više ne vjerujem da možemo promijeniti Putinovu namjeru da kontroliše Ukrajinu. Ali možemo promijeniti njegovu procjenu, učiniti da mu se rat više ne isplati.“

Jens Stoltenberg je čovjek kontradikcija: ljevičar koji je vodio vojni savez, pacifista koji je upravljao oružjem, diplomat koji je morao donositi odluke o ratu. Njegova decenija na čelu NATO-a bila je balansiranje između odvraćanja i uzdržanosti, između idealizma i realpolitike.

U jednom intervjuu priznao je da ga i danas progone slike iz dva rata djevojčice u Kabulu koja mu je pokazivala školske knjige koje više ne smije otvoriti i Zelenskog koji u mraku bunkera traži spas za svoj narod. „NATO nikada nije bio savršen“, zaključuje Stoltenberg. „Ali ako nas je išta naučila Ukrajina, to je da je naš savez još potreban svijetu. I dok god postoji prijetnja slobodi, moramo biti spremni da je branimo.“

Za čovjeka koji se bojao da će biti posljednji generalni sekretar NATO-a, Stoltenberg je, paradoksalno, možda onaj koji ga je spasio.

IZVOR: The Sunday Times