Trideset godina nakon ubistva dr. Irfana Ljubijankića, jedne od ključnih osoba političke i diplomatske historije ratne Bosne i Hercegovine, objavljena je knjiga „Dr. Irfan Ljubijankić – politička biografija 1990–1995.“. Riječ je o složenom portretu krajiškog ljekara, političara i državnika, od njegove uloge u osnivanju SDA u Bihaću, preko suprotstavljanja izdajničkoj Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, do njegove diplomatske misije i pogibije 28. maja 1995. godine

Trideset godina nakon ubistva dr. Irfana Ljubijankića historijska distanca još uvijek nije velika, ali je dovoljna da se o jednom od najsloženijih i najznačajnijih političkih aktera ratne Bosne i Hercegovine progovori bez patetike i bez jednodimenzionalnih sudova. Vrijeme je proteklo dovoljno da se emocije smire, a dokumenti, sjećanja i svjedočenja sagledaju hladnije glave, u njihovoj međusobnoj povezanosti i protivrječnostima.

Upravo iz takve potrebe nastala je knjiga „Dr. Irfan Ljubijankić – politička biografija 1990–1995.“, u izdanju Muzeja Unsko-sanskog kantona i Bošnjačkog instituta – Fondacija Adil Zulfikarpašić, autora Muje Begića i Nijazije Maslaka. To je prvo opsežno historiografsko djelo koje sistematski obrađuje politički i državni put čovjeka čije je ime neraskidivo vezano uz sudbinu Unske krajine i Bosne i Hercegovine u presudnim godinama njenog opstanka.

Irfan Ljubijankić rođen je 26. novembra 1952. godine u Bihaću, u porodici koja je snažno bila vezana za vjerski, obrazovni i društveni život grada. Odrastanje u sredini koja se napajala antifašizmom, multikulturalnošću i snažnim osjećajem za zajednicu ostavilo je trajan trag na njegov svjetonazor.

Njegov otac Zarif ef. Ljubijankić (1914–1990) bio je dugogodišnji imam u džematima Harmani i Fethija, a imamsku službu obavljao je u Sanskom Mostu i Bihaću. Nakon završene bihaćke medrese, od 1948. do penzionisanja 1985. godine bio je imam džamije Fethija, jedne od najznačajnijih vjerskih institucija u Krajini. Majka Senija, rođena Handanagić, bila je domaćica; preminula je 1982. godine i ukopana je u mezarju Harmani. Irfan Ljubijankić bio je šesto, najmlađe dijete u porodici, uz sestre Raziju i Enisu te braću Abdulaha, Enesa i Reufa.

Po završetku osnovnog i srednjeg obrazovanja u Bihaću, odlučio se za studij medicine, koji je započeo u Sarajevu, a završio u Beogradu, gdje je diplomirao 1977. godine. Profesionalni put započeo je u Regionalnom medicinskom centru u Bihaću, a tokom osamdesetih godina usavršavao se u oblasti otorinolaringologije, uključujući i specijalizaciju u Zagrebu. Bio je ljekar koji je brzo napredovao u struci, upisao poslijediplomske studije i imao otvorenu perspektivu stabilne i uspješne medicinske karijere.

Uprkos tome, kraj osamdesetih i početak devedesetih godina donijeli su prelom koji je odredio njegov životni put. Slom komunističkog sistema i uvođenje višestranačja u Jugoslaviji otvorili su prostor za političko djelovanje, ali i za duboke društvene potrese. Ljubijankić je vrlo rano shvatio da se Bosna i Hercegovina nalazi pred historijskim raskršćem i da pasivnost više nije moguća opcija. Njegov ulazak u politiku nije bio motiviran ličnom ambicijom, nego osjećajem odgovornosti prema zajednici u kojoj je živio. Bio je među osnivačima Stranke demokratske akcije u Bihaću, a osnivačka skupština održana 23. juna 1990. godine označila je početak njegovog intenzivnog političkog angažmana.

Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine izabran je za poslanika u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Njegovo skupštinsko djelovanje odvijalo se u atmosferi ubrzanog raspada jugoslavenskog poretka, rastućih nacionalnih tenzija i sve otvorenijeg osporavanja državnosti Bosne i Hercegovine. Ljubijankić se u tim okolnostima profilirao kao poslanik koji je insistirao na očuvanju institucionalnog okvira, vladavini zakona i ravnopravnosti svih naroda. Njegovi nastupi nisu bili populistički, nego odmjereni i argumentirani, s jasnim upozorenjem da se država ne može sačuvati kompromisima koji znače odricanje od suvereniteta.

Izbijanjem rata 1992. godine politička odgovornost poprimila je novu dimenziju. Unska krajina našla se u gotovo potpunoj izolaciji, suočena s prijetnjama izvana, ali i s unutrašnjim lomovima. U tim okolnostima Ljubijankić je bio među onima koji su shvatili da se odbrana Bosne i Hercegovine ne može svesti samo na vojni aspekt, nego da mora imati i jasnu političku i moralnu osnovu. Učestvovao je u organiziranju Patriotske lige u Bihaću, ne kao vojni zapovjednik, nego kao politički autoritet koji je davao legitimitet ideji organizirane odbrane države. Njegov pristup bio je obilježen nastojanjem da se izbjegne stihija i da se odbrana odvija u okviru legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine.

U maju 1992. godine izabran je za predsjednika Skupštine Okruga Bihać. Ta funkcija smjestila ga je u središte političkih zbivanja u jednom od najosjetljivijih područja zemlje. Kao predsjednik Skupštine nastojao je očuvati civilnu vlast i spriječiti raspad institucionalnog poretka u uslovima rata. Međutim, upravo je ta dosljednost postala izvor političkog sukoba. Tokom 1993. godine dolazi do otvorenog političkog obračuna koji će rezultirati njegovom smjenom s funkcije predsjednika Skupštine Okruga Bihać. Smjena nije bila puki kadrovski potez, nego izraz dubokog neslaganja oko budućnosti Krajine i odnosa prema državi Bosni i Hercegovini.

Ubrzo nakon Ljubijankićeve smjene s mjesta predsjednika Skupštine Okruga Bihać, Unska krajina ulazi u najdublji i najtragičniji period unutrašnjih političkih podjela, obilježen pojavom i proglašenjem takozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Taj politički projekt nije nastao iznenada niti kao puka improvizacija u ratnim okolnostima, nego kao rezultat složenog procesa u kojem su se preplitali ratna izolacija, egzistencijalni strah, lične ambicije i pogrešno shvaćeni pragmatizam. Autonomija je dijelu stanovništva predstavljana kao racionalan izlaz iz bezizlazne situacije, kao obećanje mira, sigurnosti i ekonomskog opstanka, ali je u svojoj suštini značila duboko potkopavanje ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine i otvaranje prostora za njenu trajnu fragmentaciju.

Za Irfana Ljubijankića, pojava Autonomne pokrajine Zapadna Bosna bila je najopasniji politički izazov s kojim se Bosna i Hercegovina suočila tokom rata, jer nije dolazila izvana, nego iznutra. Vrlo rano je prepoznao da se iza retorike „spasa naroda“ i „realnih rješenja“ krije projekt koji Krajinu odvaja od države i pretvara je u politički izoliranu enklavu, zavisnu od sila koje nisu imale interes za njen dugoročni opstanak. U njegovoj interpretaciji, autonomija nije bila alternativni model preživljavanja, nego oblik političke kapitulacije, presedan koji bi trajno oslabio bosanskohercegovačku državnost i legitimizirao logiku podjela.

Ljubijankićevo suprotstavljanje autonomiji nije bilo motivirano ličnim političkim rivalstvom, nego dubokim uvjerenjem da se ratna nužda ne smije pretvoriti u trajni politički poredak. Smatrao je da se država ne može braniti parcijalno, niti se sloboda može graditi na izdaji zajedničkog političkog okvira. Kada su mnogi birali šutnju, kalkulaciju ili prilagođavanje jačem, Ljubijankić je insistirao na jasnom i nedvosmislenom stavu po kojemu Bosna i Hercegovina ili postoji kao cjelina, ili ne postoji nikako. Takva pozicija nosila je ogromnu političku i ličnu cijenu, ali je za njega predstavljala pitanje moralne odgovornosti.

Posebno je upozoravao na opasnost bratoubilačkog sukoba koji je autonomni projekt neminovno donosio. Smatrao je da unutrašnji obračun među Bošnjacima predstavlja najveći poraz koji se može dogoditi u ratu koji se već vodi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, u njegovim istupima, nije bila samo pogrešan politički potez, nego historijska zabluda koja proizvodi trajne rane i razara tkivo zajednice. Upravo zbog toga, njegov otpor autonomiji imao je i širi, gotovo civilizacijski značaj i predstavljao je pokušaj očuvanja političkog i moralnog minimuma u vremenu općeg rasula.

Ljubijankić je bio svjestan da autonomija nudi iluziju kratkoročnog olakšanja, ali je jednako jasno vidio njenu dugoročnu cijenu. Smatrao je da mir koji se gradi na odustajanju od države nije mir, nego odgođeni sukob, i da historija neumoljivo kažnjava one koji pristanu na privremena rješenja s trajnim posljedicama. U tom smislu, njegovo političko djelovanje u ovom periodu nije bilo usmjereno samo na suprotstavljanje jednom projektu, nego na odbranu same ideje Bosne i Hercegovine kao zajedničke, suverene države.

U Krajini, podijeljenoj strahom, glađu i ratnom neizvjesnošću, takav stav nije nailazio na opće razumijevanje. Ipak, njegova uloga u suprotstavljanju Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna pokazala je jasnu razliku između politike kao vještine preživljavanja i politike kao odgovornosti prema budućnosti. U konačnici, slom autonomnog projekta potvrdio je ispravnost njegovih upozorenja, ali je cijena tog sloma bila visoka i duboko traumatična.

Ljubijankićeva dosljednost dovela ga je u fokus državnog vrha Republike Bosne i Hercegovine, koji je u njemu prepoznao osobu sposobnu da bosansku stvar zastupa i izvan granica zemlje. Imenovanje Irfana Ljubijankića za ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine označilo je novu fazu njegovog političkog djelovanja. Njegov diplomatski put odvijao se u izuzetno teškim okolnostima međunarodne izolacije, embarga na oružje i opće ravnodušnosti velikih sila. Kao ministar, Ljubijankić je nastojao da u međunarodnim krugovima jasno razgraniči agresiju od građanskog rata, da ukaže na razmjere humanitarne katastrofe i da insistira na ukidanju embarga i otvaranju humanitarnih koridora. Njegovi nastupi bili su odmjereni, lišeni patetike, ali čvrsto utemeljeni na međunarodnom pravu i univerzalnim vrijednostima. Njegova uloga prevazilazila je klasične okvire ministarstva jer bio je glas Bosne i Hercegovine u svijetu u trenutku kada je taj glas često bio potiskivan ili ignoriran. Uprkos ograničenim rezultatima koje je međunarodni kontekst dopuštao, njegova diplomatska misija ostavila je trajan trag u artikulaciji bosanskog državnog narativa.

Pogibija ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Irfana Ljubijankića, 28. maja 1995. godine, predstavlja jedan od najpotresnijih i najsimboličnijih događaja u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Tog dana nije prekinut samo jedan diplomatski put, nego je nasilno prekinuta i ideja da se u ratu, uprkos njegovoj brutalnosti, mogu očuvati minimalne granice političkog djelovanja, međunarodnog prava i zaštite državnih predstavnika. Smrt Ljubijankića i članova delegacije Republike Bosne i Hercegovine označila je trenutak u kojem je rat definitivno progutao diplomatiju, a politička misija svedena na vojni cilj.

Ljubijankić je u trenutku pogibije bio ministar države koja je formalno bila međunarodno priznata, ali faktički ostavljena bez stvarne zaštite. Njegov diplomatski angažman odvijao se u uslovima stalnog rizika, improvizacije i nesigurnosti, u kojima su se politički zadaci obavljali bez logističke sigurnosti i bez garancija koje diplomatija u mirnodopskim okolnostima podrazumijeva. Način na koji je prekinuta ta misija imao je snažan simbolički naboj. Prema izvještaju Vojske Republike Srpske Krajine, helikopter u kojem se nalazila delegacija Republike Bosne i Hercegovine pogođen je kao „neprijateljska letjelica“. Taj dokument, pisan hladnim jezikom vojne administracije svjedoči o potpunom nestanku razlike između diplomatskog i vojnog prostora.

Mjesto pogibije, u prostoru koji je već bio simbol političke fragmentacije i ratnog haosa, dodatno pojačava historijsku ironiju događaja. Krajina, prostor u kojem je Ljubijankić započeo svoj politički uspon, gdje je organizirao stranku, branio institucije i suprotstavljao se unutrašnjem razbijanju države, postala je i mjesto njegovog tragičnog kraja. Time se zatvara puni krug njegove političke biografije: od lokalne političke borbe, preko državne i diplomatske odgovornosti, do smrti u ratu koji je razorio upravo one vrijednosti koje je nastojao sačuvati.

Reakcije na pogibiju bile su snažne, ali kratkotrajne, što je dodatno naglasilo usamljenost Bosne i Hercegovine. Dok je u zemlji zavladala duboka tuga i osjećaj gubitka, međunarodne reakcije ostale su ograničene na formalne izraze žaljenja, bez ozbiljnijih političkih posljedica. Smrt ministra vanjskih poslova nije dovela do preispitivanja embarga, niti do promjene međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini. U tom raskoraku između težine događaja i mlakosti odgovora ogleda se cjelokupna drama bosanske diplomatije tokom rata – istina je bila izgovarana, ali rijetko pretvarana u djelovanje.

U tom smislu, gubitak nije bio samo institucionalni, nego i simbolički jer Bosna i Hercegovina ostala je bez jednog od rijetkih glasova koji su istovremeno imali politički autoritet i moralnu težinu.

Posthumno priznanje koje mu je dodijeljeno 2. aprila 1996. godine, Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem, potvrđuje da je Ljubijankićeva smrt shvaćena kao žrtva za državu, a ne kao puka ratna nesreća. Time je njegov politički put dobio završnicu koja, koliko god bila tragična, ima jasnu historijsku poruku o tome da je državna odgovornost u ratu često plaćena najvišom cijenom.

Ljubijankić je stradao kao ministar države u nastajanju, kao političar koji je odbio da se povuče u sigurnost funkcije. Njegova smrt nije samo kraj jedne biografije, nego i trajni podsjetnik da je bosanska državnost u ratu branjena ne samo oružjem, nego i životima onih koji su je predstavljali.

Irfan Ljubijankić ostaje figura koju se ne može svesti na jednu sliku. Bio je liječnik, političar, ratni državnik i diplomata u vremenu kada su granice između politike i opstanka bile izbrisane.