Čaušević nije bio tek novi vjerski poglavar; on je bio odgovor na egzistencijalnu krizu jednog naroda koji se, nakon stoljeća osmanske uprave, još uvijek bolno prilagođavao srednjoevropskom kulturnom i političkom krugu. Njegov uspon do najviše vjerske časti bio je kulminacija višegodišnjeg rada na terenu, prožetog dubokim razumijevanjem prosvjetnih i socijalnih prilika u zemlji

Kada je 26. marta 1914. godine, u predvečerje Velikog rata, Mehmed Džemaludin ef. Čaušević u sarajevskoj Carevoj džamiji primio menšuru, akt o imenovanju za reisul-ulemu, Bosna i Hercegovina se nalazila na sudbinskoj prekretnici. Čaušević nije bio tek novi vjerski poglavar; on je bio odgovor na egzistencijalnu krizu jednog naroda koji se, nakon stoljeća osmanske uprave, još uvijek bolno prilagođavao srednjoevropskom kulturnom i političkom krugu. Njegov uspon do najviše vjerske časti bio je kulminacija višegodišnjeg rada na terenu, prožetog dubokim razumijevanjem prosvjetnih i socijalnih prilika u zemlji.

Čauševićeva reformatorska misao nije bila plod kabinetskog teoretisanja. Već 1905. godine, kao član Ulema-medžlisa zadužen za islamsku prosvjetu, započeo je četverogodišnji obilazak bosanskih mekteba, medresa i ruždija. Ova studijska putovanja, prva takve vrste u historiji bosanskih muslimana, bila su ključna za njegovo sazrijevanje. Gledajući oronule školske zgrade i zastarjele metode podučavanja na turskom i arapskom jeziku, jezicima koje djeca nisu razumjela, Čaušević je došao do nepokolebljivog zaključka: vjerski i opći napredak naroda nemoguć je bez reforme nastave i uvođenja udžbenika na maternjem, bosanskom jeziku.

Njegov rad kao profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu od 1909. godine dodatno je potvrdio njegov autoritet. Među studentima je bio omiljen zbog modernog pristupa, a u narodu poštovan zbog hrabrosti. Stoga, kada je hafiz Sulejman-efendija Šarac podnio ostavku, izborno tijelo je jednoglasno predložilo Čauševića za reisa. Iako su austrougarske vlasti zazirale od njegove energičnosti i beskompromisnog stava, car Franjo Josip je potvrdio izbor, a potvrda je stigla i iz Istanbula od šejhul-islama.

Jedan od najznačajnijih, ali i najkontroverznijih Čauševićevih poduhvata bila je reforma pisma. Shvativši da Bošnjaci, duboko privrženi arapskom pismu kao simbolu vjerskog identiteta, nerado prihvataju državne škole i latinicu ili ćirilicu, Čaušević je odlučio prilagoditi arapski alfabet glasovnom sistemu bosanskog jezika. U saradnji sa štamparem Agofom ef. Zeronianom iz Plovdiva, dao je izliti posebne grafeme za glasove P, Ž, C, Č i Ć.

Ovaj poduhvat, poznat kao arebica, naišao je na žestok otpor konzervativnih krugova. Protivnici su pismo podrugljivo nazivali „matufovica“, sugerirajući da je namijenjeno onima koji su „skrenuli s uma“ (matufi). Ipak, Čaušević se nije povlačio. Preko islamske dioničke štamparije obezbijedio je izdavanje preko dvadeset naslova na ovom pismu do 1914. godine. Među njima su bili ključni udžbenici poput Ilmihala i Sufare Ahmeda Mahinića, ali i popularna djela poput Gaševićevog Mevluda i Bergivijeve Vasijjetname. Njegov cilj bio je jasan: opismeniti narod na jeziku koji razumiju i pismu koje poštuju, kako bi ih lakše uveo u moderne prosvjetne tokove.

Čauševićev mandat bio je obilježen stalnim balansiranjem između tradicije i zahtjeva modernog doba. Kao „vjerski modernist“, hrabro je otvarao pitanja koja su bila tabu tema: od nošenja šešira i bankovnih kamata, do pitanja ženskog obrazovanja i hidžaba. Posebno je bio glasan u podsticanju muslimana da ne bježe od savremenih škola i da prihvate realnost života u državi kojom vlada nemuslimanski suveren.

Njegovi stavovi o upotrebi latinice i ćirilice, kao i insistiranje na prosvjetiteljstvu, često su ga dovodili u sukob sa ulemom starog kova. Međutim, Čaušević je na napade uzvraćao argumentovano i oštro, vjerujući da je reforma nužna reakcija na potrebe vremena, a ne izdaja vjere. Za njega je sramota bila neznanje, a ne promjena forme.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine, Čaušević se suočio sa novim političkim pritiscima. Iako je formalno priznat kao poglavar svih muslimana u novoj državi, beogradske vlasti su sistematski ograničavale njegov uticaj izvan granica Bosne i Hercegovine. Kulminacija pritisaka uslijedila je 1930. godine, donošenjem Zakona o Islamskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije.

Ovim zakonom ukinuta je vjerska i vakufska autonomija u BiH, a sjedište reisu-l-uleme premješteno je u Beograd. Čaušević je ovaj čin vidio kao direktan udar na dignitet i samoupravu muslimana. Pismom od 11. aprila 1930. godine energično se usprotivio takvom rješenju, odbijajući da bude figura u rukama centralističkog režima. Njegova nepokolebljivost rezultirala je kraljevim ukazom od 6. juna 1930., kojim je penzionisan. Već nekoliko dana kasnije, za novog reisa je imenovan Ibrahim-ef. Maglajlić, čije je svečano ustoličenje u beogradskoj Bajrakli džamiji označilo kraj jedne ere.

Odlazak Džemaludina Čauševića sa pozicije reisa nije značio i njegov odlazak iz sjećanja naroda. Naprotiv, njegova borba za bosanski jezik, pismenost i autonomiju institucija postala je temelj savremenog identiteta Bošnjaka. On je bio lider koji je razumio da se identitet ne čuva izolacijom, već obrazovanjem i prilagođavanjem bez gubitka suštine.

Danas, vijek nakon njegovog imenovanja, Čaušević ostaje paradigma intelektualne hrabrosti. Njegova poruka vjerskim službenicima – da je sramota „dan i noć ne ispitivati i ne širiti svoja znanja“ – ostaje aktuelna i u 21. stoljeću. Bio je to čovjek koji je Bosnu vidio kao dio Evrope, a islam kao živu vjeru sposobnu da odgovori na sve izazove vremena, pod uslovom da je vode oni koji se ne boje knjige i istine.